Najbogatiji čovjek u Tanzaniji želi biti najveći poljoprivrednik u Africi – ako mu se svi maknu s puta

Milijarder Mohammed Dewji (Deudži), koji je zaradio bogatstvo u istočnoj Africi prodajom palminog ulja, konopca i sode sada tvrdi da ima recept za transformaciju Tanzanije u agrobiznis elektranu.

Dok puši i sjedi u bijeloj kožnoj stolici u svojoj kući vrijednoj 50 miliona dolara u Dubaiju, Mohammed „Mo“ Dewji poetski govori o svojim planovima da mehanizuje poljoprivrednu proizvodnju udaljenu 4.000 kilometara: „Želim da Afrika, dugoročno gledano, postane korpa za hranu za cijeli svijet“, kaže ovaj 48-godišnji milijarder, koji je rođen, odrastao i donedavno živio u Tanzaniji.

Vizija došla nakon napada na Ukrajinu

Dewji je dobro poznat u Tanzaniji, petoj po veličini zemlji u Africi sa populacijom od 70 miliona. Vlasnik fudbalskog tima i bivši političar kontroliše niz poslova preko svog konglomerata MeTL Group, uključujući proizvodnju tekstila, rafinerije jestivog ulja liniju gaziranih pića Mo Cola, koja je nazvana po njemu.

MeTL već gaji usjeve poput čaja i avokada koji su vertikalno integrisani u njegove druge poslove. Sada želi da poveća svoju agrobiznis imperiju.

Nastoji da uloži 250 miliona dolara, uključujući 100 miliona dolara sopstvenog kapitala, za kupovinu i mehanizaciju 100.000 hektara poljoprivrednog zemljišta u Tanzaniji.

MeTL bi koristio usjeve da „hrani“ sopstvene firme, a zatim bi prodavao viškove drugim tanzanijskim firmama, afričkim zemljama, pa čak i evropskim kupcima.

Kaže da mu je ova „vizija“ došla poslije ruske invazije na Ukrajinu, jer su rastuće cijene hrane i đubriva pogoršale uslove siromaštva i neuhranjenosti u Africi.

Poljoprivreda čini jednu trećinu godišnjeg BDP-a Tanzanije (od 75 milijardi dolara), ali otprilike 90% te proizvodnje obavljaju poljoprivrednici koji u prosjeku obrađuju manje od pet hektara zemlje.

Takođe tamo je više od 30% djece neuhranjeno, a 13 miliona Tanzanijaca živi u ekstremnom siromaštvu.

Takve brojke su aktuelne uprkos tome što je Tanzanija bila drugi najveći primalac strane pomoći u podsaharskoj Africi (iza Etiopije) između 1990. i 2010. godine.

Jedan od tih pružalaca pomoći, Svjetska banka, priznaje da se Tanzanija „još uvijek suočava sa jako visokim stopama siromaštva, dijelom kao rezultat zavisnosti od poljoprivrede niske produktivnosti“.

Veće, efikasnije farme mogle bi da pomognu u rješavanju problema gladi u Tanzaniji.

U Africi, povećanje poljoprivredne produktivnosti bilo je „značajan pokretač rasta, a ujedno i smanjenja siromaštva“ u Etiopiji, Gani, Malaviju, Ruandi i Ugandi za razliku od Tanzanije i onih zemalja u kojima je rast poljoprivrede zaostajao, prema studiji UN.

Ali, agrobiznis takođe nosi troškove: raseljavanje ljudi, degradaciju životne sredine, prekid lokalnih trgovačkih mreža, koji uništavaju čitave zajednice.

Ideja ima potencijal

Dewji kaže da su prednosti veće od nedostataka. „Život se nastavlja, ali u mnogo boljem scenariju“, kaže on.

„Ovo je veće od Tanzanije. Uspjeh ovdje bi mogao da ima veliki utjecaj na cijeli kontinent“, kaže Margaret McMillan, profesorica ekonomije na Univerzitetu Tafts koja proučava ekonomski razvoj u istočnoj Africi, a koja je nedavno čula poduzetnika dok je predstavljao svoj agrobiznis na konferenciji.

„Ako bi mogao da ga koristi da pokaže kako se poljoprivreda velikih razmjera može uspješno realizirati to bi bilo nevjerovatno“, dodaje.

To je Dewjiev dugoročni plan. On želi da dokaže da njegov model agrobiznisa funkcionira u Tanzaniji, a zatim da prikupi novac od globalnih investitora kako bi ga preslikao u drugim afričkim zemljama.

Njegov san je da uloži više od milijardu dolara na 400.000 hektara – ili 0,3% ukupne kopnene mase Tanzanije – u najmanje tri zemlje, uključujući Zambiju i Mozambik.

„Razgovarao sam sa zambijskim predsjednikom, razgovarao sam sa predsjednikom Mozambika“, kaže on.

„Ali rekao sam: „Dozvolite mi da prvo to riješim u svojoj zemljij jer razumijem zamršenosti. Dozvolite mi da pokažem projekat za Afriku“.

Nije jasno da li će se ovi snovi ostvariti. Dewji godinama pokušava da pokrene ovu operaciju. Prije 18 mjeseci tražio je četiri puta više novca, četiri milijarde dolara, da finansira još veću ideju. Tačnije, on je iznio plan o prikupljanju novca spajanjem sa kompanijom za akvizicije posebne namjene. Nijedan partner nije došao.

„Nikad nisam skupio novac jer nisam uspio da dobijem zemlju“, kaže on. Dewji je pohvalio Samiju Suluhua Hasana, predsjednika Tanzanije od 2021. godine, za promoviranje više investicija i aktivnosti privatnog sektora.

Ipak, proveo je dve godine pokušavajući da kupi 100.000 hektara tanzanijske zemlje, a taj posao još nije završen.

Zemljište drže mali farmeri, ali je tehnički u vlasništvu vlade Tanzanije. Dokumenti u koje je Forbes imao uvid opisuju ključni stub njegovog prijedloga: kultivaciju šećerne trske i izgradnju rafinerije šećera na 39.000 hektara u tanzanijskom okrugu Rufiji, ruralnom regionu nazvanom po najvećoj rijeci Tanzanije.

Oko 95.000 ljudi živi u ovoj oblasti, raštrkanih u 200 sela i zaseoka. Kupovina MeTL-a podrazumijevala bi transfer zemljišta u 17 sela, a fabrika bi se nalazila na parceli od 860 hektara, prema dokumentima.

Dewji je rekao za Forbes da, na kraju, želi da uzgaja žitarice (pšenicu, rižu, kukuruz), uljane kulture (suncokret, soja, palme) i biljne proteine na ostalih 61.000 hektara zemlje.

Bilo je optužbi za otimanje zemlje, i nije ni čudo. Dewji želi da jednim potezom postane najveći farmer u Tanzaniji. Na pitanje koliko ljudi tamo živi, odbija da kaže. Ističe da ih je malo. Seoska vijeća i okružne vlasti su uključene u planove MeTL-a, dodaje Dewji.

To nije ublažilo zabrinutost zbog korupcije.

„Postoji prilično rasprostranjena percepcija da je vlada uključena u ove velike transakcije, da sporazumi nisu transparentni“, kaže Ayala Wineman, profesorica ekonomije, poljoprivrede i hrane na Državnom univerzitetu Michigan, koja je istraživala Tanzaniju i istočnu Afriku.

„I često je to uz saradnju lokalnih lidera koji imaju koristi od pristanka na predaju zemljišta“ dodaje.

Dewji kaže da će svi seljani i poljoprivrednici koji su raseljeni dobiti novu zemlju za nastavak svoje poljoprivrede i stočarstva, da će postojati tampon zone između njegovih operacija i da će MeTL finansirati nove puteve, bolnice, škole i sisteme za navodnjavanje.

Dokumenti u koje je Forbes imao uvid obećavaju sve to i više, uključujući godišnje dividende isplaćene u lokalnu kasu i poklone poput novih traktora. „MeTL je bio izuzetno osjetljiv“, kaže Dewji, koji to naziva prijedlogom „koji je dobitni“.

Istraživački rad objavljen prošle godine analizira četiri odvojene velike kupovine zemljišta u Tanzaniji za potrebe agrobiznisa. Utvrđeno je da preuzimanja „pogoršavaju nejednakost po pitanju poljoprivrednog zemljišta u obližnjim selima“ i da su izazvala „nejednakosti koje nisu nadoknađene poboljšanjima u drugim oblastima blagostanja“.

Mišljenja stručnjaka podijeljena

Ovo lokalno stanovništvo „nema baš nikakve koristi od ovih projekata na bilo koji značajan način, bilo da se radi o zapošljavanju, usvajanju novih poljoprivrednih praksi, poboljšanju sigurnosti hrane, [ili] prihoda“, kaže Jonathan Sullivan, glavni autor studije i profesor održivosti na Univerzitetu u Arizoni.

„Možda će Mohammed Dewji uraditi nešto drugačije, ali pretpostavljam da će biti prilično slično. Pa ipak Tanzaniji treba više hrane. Mehanizovana poljoprivreda osnovnih dobara kao što su žitarice i proteini – kao što je predložio – mogla bi da pomogne u hranjenju gladnih usta kroz čistu ekonomiju obima, poboljšanu efikasnost i viškove“.

„U ruralnoj Tanzaniji postoji mnogo hrane koja se kupuje“, objašnjava Wineman.

Ako MeTL izvozi usjeve u druge zemlje, kao što Dewji predviđa, budžet Tanzanije će imati dio tog novca.

„Vjerovatno bi to moglo da generiše poreske prihode za vladu i deviznu zaradu“, kaže McMillan, pogađajući dva ključna strukturna pitanja tanzanijske ekonomije: njen godišnji trgovinski deficit i smanjenje deviznih rezervi.

Prije svega, možda bi privatni kapital trebalo da dobije šansu da uspije tamo gdje nije uspjela strana pomoć.

Ako bi neko mogao da izvede tako hrabar poduhvat, to je vjerovatno Dewji, čovjek ogrezao u globalnim ambicijama i odvažnom, ponekad opasnom poduzetništvu.

Ko je Mo Dewji i zašto je bio kidnapovan

Njegov pradjed, rođen u Gujaratu u Indiji, bio je jedan od hiljada indijskih muslimana koji su migrirali u istočnu Afriku 1800-ih. Njegov otac je osnovao MeTL 1970-ih kao firma za trgovinu robom.

Dewji je studirao političke nauke u Georgetownu i nakon kratkog boravka na Wall Streetu, vratio se u Tanzaniju 1999. da pomogne u vođenju porodičnog biznisa.

On je unaprijedio poslovanje MeTL kroz niz poslova tokom 2000-ih, dok je Tanzanija privatizirala državne firme koje stvaraju gubitke.

Bio je u parlamentu svoje zemlje deceniju, između 2005. i 2015. dok je istovremeno vodio MeTL. On je vlasnik 49% udejla u Simba S.C, profesionalnom fudbalskom klubu u Dar Es Salamu, najvećem gradu Tanzanije. Često objavljuje svoje fotografije na utakmicama za svojih 4,4 miliona pratilaca.

Ali ono po čemu je najpoznatiji je to što ga je u oktobru 2018. kidnapovala grupa naoružanih ljudi u najvećem gradu Tanzanije, Dar es Salamu.

Napadači su Dewija držali 10 dana i tražili otkupninu, ali su ga u čudnom zaokretu ostavili u napuštenoj njivi bez ikakve isplate, a nijedan napadač nikada nije proglašen krivim pred tanzanijskim sudom.

Ko je stajao iza ovog čudnog slijeda događaja? Dvije dobro pozicionirane osobe izjavile su za Forbes da se naširoko šuška da je tadašnji predsjednik Tanzanije John Magufuli orkestrirao otmicu u vezi sa sporom sa Dewijem oko MeTL-ovog posjedovanja biljke koja sadrži vlakna, a koja se koriste za pravljenje užadi, tepiha, cipela i papira.

Dewji je za Forbes rekao da je otmica bila „politički motivirana“, ali nije naveo više detalja, osim da nikada nije platio otkup.

„Postoje dijelovi slagalice o kojima ne mogu da govorim“, rekao je on u nedavnom intervjuu za podkast o otmici, nazivajući cijeli događaj „paradoksom“.

Dewji svoju sreću pripisuje molitvama običnih Tanzanijaca, poput onih koji kupuju Mo Colu u Dar es Salaamu, ili onih koji obrađuju zemlju za koju se nada da će jednog dana kupiti.

Autor: John Hyatt, Forbes