Zemlje koje su dosad najviše zagađivale planetu: Kinezi ubjedljivi u jednom segmentu

Kina je trenutno ubjedljivo vodeći zagađivač planete u smislu emisije ugljičnog dioksida. Međutim, praćenje emisija ugljičnog dioksida samo po metričkim tonama možda neće u potpunosti rasvijetliti problem zagađenja. Kontekst je važan, kaže hemijski inženjer Robert Rapier u članku za Forbes.

On predlaže da se prate emisije po glavi stanovnika i produktivnost emisija ugljičnog dioksida, tj. koliki je njihov ekonomski učinak od svake tone emitiranog ekvivalenta CO₂.

Ko je među 10 najboljih?

Rapier podsjeća da je istih 10 zemalja predvodilo listu najvećih svjetskih emitera CO₂ u 2024. godini. Samo su Kanada i Južna Koreja zamijenile mjesta na dnu tabele.

Ovih 10 zemalja odgovorno je za gotovo 70% ukupne globalne emisije ugljičnog dioksida. Ali nisu sve njihove emisije iste. Od toga, Kina ima čak 30,7%.

„Kina je odgovorna za više emisija nego sljedeće četiri zemlje zajedno. I uprkos značajnim ulaganjima u obnovljive izvore energije, emisije Kine i dalje rastu, u prosjeku 1,8% godišnje tokom proteklih deset godina“, kaže Rapier.

Također, Kina zarađuje samo 1,5 dolara po kilogramu emitovanog ugljičnog dioksida. Mnogo manje u poređenju sa SAD-om i Japanom, ali i drugim razvijenim i efikasnijim ekonomijama. S druge strane, Kina emituje 8,9 tona po glavi stanovnika, što je mnogo manje od njenih razvijenijih konkurenata. Ali, daleko više od drugih zemalja u razvoju.

Važne razlike

SAD su drugi najveći zagađivač sa udjelom od 12,5% u globalnim emisijama. Ipak, Rapier zaključuje da je pozitivno što ova zemlja smanjuje emisije za jedan posto godišnje. Osim toga, vrlo je efikasna i kada se posmatra ostvareni BDP u odnosu na kilogram emitovanog CO₂. Međutim, statistika po glavi stanovnika je također nepovoljna sa 15 tona koje prosječni Amerikanac ispušta u zrak.

Uspjeh trećeplasirane Indije prvenstveno se ogleda u činjenici da je to zemlja u razvoju, ima veliku populaciju, industrijalizuje se i želi izvući milione iz siromaštva. Zato traže fleksibilnije ciljeve u pregovorima o klimi.

Rapier također ukazuje na primjer Saudijske Arabije s najvećim emisijama po glavi stanovnika na listi – 20,9 tona – iako proizvodi samo 1,8% globalnih emisija. Postoje neefikasnosti, a visoke emisije dolaze od energetskih subvencija, oslanjanja na naftu i energetski intenzivnog načina života.

Iako su neke razvijene zemlje vrlo efikasne u proizvodnji u odnosu na količinu plinova koje emitiraju, analitičari smatraju da su one s pravom najviše pogođene klimatskim sporazumima i obavezama jer su do sada najviše doprinijele zagađenju. Isto tako, od njih se najviše očekuje da finansijski pomognu zemljama u razvoju u suočavanju s klimatskim promjenama.

Ko najviše zagađuje od 19. vijeka

Na primjer, SAD su odgovorne za 24% svih emisija CO₂ u atmosferu od 19. stoljeća.

I uvjerljivo su prvi. Iako Kina sada najviše zagađuje planetu, tek od 2023. godine se popela na drugo mjesto na listi najvećih emitera CO₂, posmatrano u odnosu na početak industrijalizacije u 19. vijeku.

Brzina kojom Kina sustiže Evropu je također zanimljiva. Početkom 1990-ih, Kina je emitovala oko 40% količine koju su do tada emitovale sadašnje članice EU. Do 2015. godine dostigla je 80% i sada je ispred.

EU je sada treća po historijskom “doprinosu”. Daleko iza nje su Rusija, Brazil, Indija i Velika Britanija.

Međutim, historijski doprinos Kine globalnom zagrijavanju trenutno je mnogo manji od američkog. Količine koje emituju SAD i dalje su oko 70% veće od onih koje emituje Kina. Analitičari procjenjuju da će Kina i dalje biti najveći zagađivač planete tokom ovog stoljeća.

Ko će prvi stići do cilja?

Ali ako se smanjenje emisija i uvođenje obnovljivih izvora energije nastavi ovim tempom, Kina možda neće ugroziti Ameriku do kraja ovog stoljeća. Dok su SAD i EU počele smanjivati ​​emisije u prvoj deceniji ovog stoljeća i nalaze se u silaznom trendu, Kina će takav trend početi ostvarivati ​​tek sada. Procjene su da će to biti brže. EU bi trebala dostići nultu emisiju iz fosilnih goriva, cementa, korištenja zemljišta i šuma tokom 1960-ih, a SAD i Kina tokom 1980-ih.

A Rapier je pokušao izračunati koliki je bio doprinos SAD-a. Ako bi cijeli američki “doprinos” ugljičnog dioksida čudesno nestao iz atmosfere, on procjenjuje da bi se nivo zagađenja na Zemlji vratio na nivo s kraja 1990-ih.

“To je snažan podsjetnik da ugljični dioksid ne nestaje sam od sebe. On se vremenom akumulira, stvarajući naslijeđeni učinak kojim se današnje klimatske politike moraju pozabaviti. I dodatno naglašava zašto je historijska odgovornost – pored trenutnih emisija – ključna tema u međunarodnim razgovorima o klimi”, ističe Rapier.