Nakon prekida vatre, Iran se priprema za dugi rat s Izraelom

Primirje, koje su posredovali Sjedinjene Američke Države, okončalo je 12-dnevnu razmjenu udara između Izraela i Irana. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu proglasio je pobjedu, nazivajući ovu epizodu jednom od najkraćih ratova 21. stoljeća.

Međutim, i Iran je proglasio pobjedu — slično kao što je to učinio nakon rata s Irakom od 1980. do 1988. godine, najdužeg konvencionalnog rata 20. stoljeća, kada je i Saddam Hussein tvrdio da je izašao kao pobjednik.

U oba slučaja Iran je sebe predstavio kao žrtvu napada, nazivajući sukobe „nametnutim ratovima“ (jang-e tahmili) i tvrdeći da su pokrenuti uz američki „zeleni signal“.

Iran je i tada, kao i sada, kombinovao proglašenje pobjede s doktrinom strateškog strpljenja (sabr-e rahbordi) — politikom suzdržanosti s ciljem da se dugoročno promijeni ravnoteža snaga.

Nakon rata s Irakom, Iran je čekao — okolnosti su mu na kraju išle u prilog. Bio je to SAD, a ne Iran, koji je razoružao Saddama tokom Zaljevskog rata 1991. godine i konačno ga svrgnuo 2003.

Iz te perspektive, Teheran sada primjenjuje istu strategiju.

Današnje primirje, iako javno pozdravljeno, u Iranu se uglavnom doživljava kao taktička pauza, a ne kao trajni mir.

U skladu s dugogodišnjom politikom, Iran sada planira prilagoditi svoju nuklearnu strategiju, ojačati regionalne saveze i testirati odlučnost međunarodne zajednice.

U ovom periodu „zatišja“, iranski stratezi preispituju doktrinu odvraćanja, uključujući potencijalno jačanje mornaričkih kapaciteta i sajber sposobnosti, te oblikuju dugoročnu strategiju odmazde.

Vrijeme daje Teheranu priliku za reorganizaciju rukovodstva, obnavljanje naoružanja i pripremu diplomatske ofanzive.

Povijesne paralele

Iran je kroz historiju već iskusio slične gubitke. U junu 1981. bombaški napad je ubio sekretara Islamske republikanske partije Mohammada Beheshtija i 74 visokih zvaničnika. Nedugo zatim, ubijeni su predsjednik Mohammad-Ali Rajai i premijer Mohammad-Javad Bahonar.

Napad je izvela grupa Mujahedin-e Khalq (MEK), koja se tada udružila s Saddamovim režimom.

Uprkos tim gubicima, Iran je uspio povratiti teritoriju i izbaciti iračke snage sa svoje zemlje.

Obnova i ponovno naoružavanje

Najnoviji sukob kulminirao je 13. juna 2025. godine, kada je Izrael izveo najopsežniji napad do sada, ciljajući i vojne komandante i naučnike. Među ubijenima su bili general Mohammad Bagheri, komandant IRGC-a Hossein Salami i šef iranske aerospace divizije Amir Ali Hajizadeh.

Iran je ipak uspio izvršiti raketne napade na Izrael, preopterećujući odbrambeni sistem „Iron Dome“.

Rat je iscrpio iranske zalihe raketa kratkog i srednjeg dometa, a značajan dio infrastrukture za lansiranje je uništen.

U narednoj fazi, Iran će prioritet staviti na obnavljanje i modernizaciju svog raketnog arsenala, uključujući hipersonične projektile poput Fattaha i Kheibar Shekana, te jačanje protivzračne odbrane.

Jedna od ključnih lekcija ovog sukoba je važnost moderne avijacije. Iran je shvatio da se ne može osloniti samo na projektile i dronove, pa se očekuje ubrzana nabavka ruskih sistema S-400 i aviona Su-35, te potencijalno kineskih J-10 i J-20.

Pored toga, u planu je nabavka aviona za rano upozoravanje i kontrolu (AWACS), bez kojih je svaka odbrana značajno ograničena.

Diplomatija i pravna borba

Iran planira podnijeti tužbu Međunarodnom sudu pravde, optužujući Izrael i SAD za vođenje neobjavljenog rata i kršenje suvereniteta napadima na nuklearna postrojenja zaštićena međunarodnim pravom.

Do formalne pravne presude, Teheran je poručio da se neće vraćati za pregovarački sto o nuklearnom sporazumu.

Prije sukoba, Iran je navodno premjestio značajne količine obogaćenog uranija u nepoznate lokacije, koje nisu pogođene napadima.

Trenutno primirje nije konačno rješenje, već samo novo poglavlje u složenoj i nerazriješenoj priči.

Iranove akcije, i tokom rata i nakon njega, otkrivaju jasnu doktrinu: apsorbirati udar, odgovoriti precizno i koristiti vrijeme kao sredstvo moći.

Za Teheran, strateško strpljenje nije pasivno čekanje, već dugoročni oblik psihološkog i političkog rata.

Hoće li primirje opstati ili se slomiti pod težinom neriješenih tenzija, zavisiće, na kraju, od toga koja strana bolje razumije vrijednost vremena.