Svjedočanstva egipatskih vojnika: Iznevjerili smo Gazu, moja krv će biti uzaludna

Regruti na granici Sinaj-Gaza osuđuju šutnju Sisijeve vlade o ubijanju vlastitih vojnika i nedjelovanju prema izraelskim zločinima.

Od izraelskog napada na susjednu Gazu u oktobru, egipatski vojnik Mohamed Omar* osjećao se bespomoćno. 

Omar, 23, služio je kao patrolni službenik u egipatskom sjevernom Sinaju, duž granice s Rafahom u Gazi, tokom prošle godine. Regija je dio demilitarizirane zone prema sigurnosnim paktovima između Egipta i Izraela i tu je dozvoljeno da budu raspoređeni samo vojnici s lakim naoružanjem.

“Bolno je znati da možete pomoći, ali vi ste okovani i ne možete pomoći da spasite svoj narod od klanja,” rekao je za Middle East Eye dok je bio na odsustvu u Port Saidu, destinaciji za odmor vojnika prije nego što krenu u svoje jedinice u Sjevernom Sinaju.

“Gledali smo i slušali koliko je intenzivno izraelsko bombardovanje u Rafi, i vidimo desetine palestinskih porodica kako prolaze pored granica.”

Izraelski rat protiv Gaze do sada je ubio više od 37.000 Palestinaca, uglavnom žena i djece.

Egipat, saveznik Izraela od njihovog mirovnog sporazuma iz 1979. godine, zadržao je uglavnom nekonfrontirajući stav prema Izraelu od početka neprijateljstava u oktobru, čak i nakon što je izraelska vojska zauzela strateški prelaz Rafah s Egiptom u maju gdje su ubijena dva vojnika u oružanim sukobima sa izraelskim vojnicima ranije ovog mjeseca.

„Vježbamo dan i noć i ponavljamo marširajuće pjesme protiv cionističkog neprijatelja i čujemo kako se hvale koliko je vojska spremna, ali kada ovaj neprijatelj ubija hiljade naše braće, mi sjedimo besposleni“, rekao je Omar za MEE.

Middle East Eye susreo se s pet egipatskih vojnika, uključujući Omara, od kojih je većina pokazala svoje nezadovoljstvo načinom na koji se vlada nosi s ratom u Gazi i ubijanjem njihovih drugova na granici s Izraelom.

Mladi vojnik sebe i svoje kolege smatra “elitnim borcima” obučenim da izdrže teške uslove i bore se sa sofisticiranim ciljevima. Njegova jedinica je, dodao je, od oktobra pojačana elitnijim i dobro obučenim jedinicama iz divizije za borbu protiv terorizma na sjevernom i centralnom Sinaju.

Omar je izgubio dvojicu drugova u sukobima s izraelskim vojnicima ranije ovog mjeseca, ali njihova smrt nije imala priznanja od strane egipatske vojske, uključujući njeno više rukovodstvo i predsjednika Abdela Fataha el-Sisija, rekao je.

Usred tišine egipatskih vlasti, dva vojnika iz Fajuma položena su u svojim rodnim gradovima prošlog mjeseca nakon što su poginuli u sukobima s izraelskim snagama u blizini granice Rafah.

Dvojica vojnika su identificirani kao Abdallah Ramadan  i  Ibrahim Islam Abdelrazzaq , koji su obojica imali 22 godine.

Uprkos široko rasprostranjenim simpatijama prema poginulim vojnicima, oni nisu dobili vojnu sahranu ili bilo kakvo priznanje na visokom nivou, a državni mediji nisu izvještavali o njihovoj smrti.  

Omar je rekao da je moral u njegovoj jedinici nizak zbog ubistva njegovog druga Abdallaha Ramadana.

Omar služi u drugom vodu od onog u kojem je služio Ramadan, ali je rekao da je odgovor vlade bio bez poštovanja.

“Kako to da šehid Ramazan nije počastvovan i njegovo ime nije spomenuto, a nije bilo visokih činova na njegovoj dženazi?”, upitao je Omer.

“Kada najnižerangirani policijski regrut pogine u saobraćajnoj nesreći, dobiju vojnu sahranu, a Ramazan, koji se borio protiv cionista, biva tajno sahranjen. Kakva sramota!” dodao je on.

‘Moja krv će poteći uzalud’

Omar je rekao da su ih njegovi nadređeni pokušali smiriti nakon smrti Ramazana, objašnjavajući da nas “neprijatelj pokušava uvući u ovo kako bi opravdao ubijanje Palestinaca i da bi to iskoristio kao propagandu da kaže svijetu da je Izrael napadnut sa svih strana ”.

Slični razlozi navedeni su i za jedinicu u kojoj Ahmed Tawfik*, 24, služi u mehanizovanoj pješadiji u Ismailiji. “Oficir za moralna pitanja nam je rekao da Egipat forsira prekid vatre, ali Netanyahuova vlada želi da gurne Egipat u rat kako bi nastavila svoju agresiju na Arape i muslimane.”

I Tawfik i Omar su zabrinuti da će njihova smrt biti uzalud, ako poginu u akciji tokom trenutne diplomatski komplikovane situacije. “Zabrinut sam da će moja krv proći uzalud ako poginem. Ramadan je umro i nijedan metak nije ispaljen da ga brani.”

Tawfik je rekao da je moral u njegovoj jedinici nizak jer vojnici imaju slične strahove.

„Jedina pomisao koja čini da ti ljudi izdrže [obaveznu] službu je mogućnost da će umrijeti kao mučenici ili da će umrijeti za svoju domovinu“, rekao je on.

“Ako vlada nastavi da bude apatična, vojnici se neće moći suzdržati da ne pucaju na neprijatelja poput šehida Mohameda Salaha”, dodao je Tawfik.

Prošlog juna, Mohamed Salah , 23-godišnji vojni obveznik egipatske policije, ubio je tri izraelska vojnika i ranio dva druga. Kasnije su ga izraelske snage ubile.

Međutim, Mostafa Marwan*, 25, medicinar na Sinaju, koji je u posljednjim mjesecima službe, rekao je da se moli da Egipat ne uđe u rat. „Hiljade regruta koje vidite… na TV-u na vojnim paradama, oni nisu ti koji će se boriti. Postoje hiljade vojnika koji ne znaju da pucaju, niti da se brinu o ranjenom suborcu.”

Marwan je rekao da se ovi regruti obučavaju samo 45 dana u osnovnom logoru i nose oružje koje je pohranjeno još od vremena Sovjetskog Saveza.

“Šta će oni učiniti suočeni s vojskom koju podržava najjača i najsofisticiranija vojska na svijetu?” rekao je mladi medicinar, misleći na američku podršku Izraelu. “Nisam izdajnik, ali treba biti realan.”

Marwan je dodao da kao vojni medicinar ima samo osnovnu opremu iako je hirurg, te da su njegovi nadređeni korumpirani.

“Postoji mnogo načina da se pomogne Palestincima, ali egipatska vojska koja ide u rat nije odgovor”, rekao je. “Nisam iznenađen što je krv ljudi na frontu bila jeftina, ali to je rezultat kada je sva egipatska krv postala jeftina.”

‘Prisiljen služiti’

Dok je Marwan antiratno nastrojen zbog nespremnosti vojske, Tamer Samir*, koji služi u Kairu kao vod protuzračne odbrane, smatra da bi Egipat trebao intervenirati kako bi pomogao Palestincima, ali da on ne bi trebao biti u toj vojsci.

Prema egipatskom ustavu, muškarci od 18 do 30 godina moraju služiti vojsku najmanje 18 mjeseci, nakon čega slijedi devetogodišnja obaveza služenja ako budu pozvani na dužnost.

Pošto je diplomirao na međunarodnom privatnom univerzitetu i dolazi iz dobrostojeće porodice, 22-godišnji Samir vjeruje da njegova regrutacija nema smisla. „Pojedince poput mene koji su imali priliku da se dobro obrazuju i znaju jezike ne treba prisiljavati da služe i bore se jer možemo pomoći u razvoju zemlje na druge načine kao što su biznis ili ekonomija.”

Preko moćne veze, Samirova porodica je uspjela osigurati mirnije mjesto gdje on može ići kući svake noći i obavljati samo administrativne poslove. „Ne znam baš mnogo o ratu i politici, ali jedva čekam da završim svoju službu.”

Poput Samira, mnogi Egipćani traže veze ili da bi preskočili ili odgodili regrutaciju, ili da bi dobili službu u velikim gradovima ili u administrativnim ili poslovnim granama oružanih snaga. Rezultat toga ostavlja mnoge neprivilegirane pojedince i slabo obrazovane mladiće na frontu, na granicama ili u direktnom kontaktu s militantima.

„Na linijama fronta i na granici naći ćete samo vojnike iz siromašnih sredina – sinove farmera, radnika, ribara i osiromašenih ljudi“, Megahed Nassar*, vojnik za borbu protiv terorizma u Sheikh Zuwiedu, koji je došao u Faiyum da prisustvuje sahrani ramazana, kazao je za MEE. 

“Abdallah Ramadan, Ibrahim Abdelrazzaq, Mohamed Salah, svi su sinovi siromašnih ljudi, i platili su svoje živote za naciju, a vlada nije povukla prst da se bori za njihova prava ili čak da ih brani”, rekao je Nassar, koji je takođe iz Fajuma.

“Većina regruta je primorana da služi, siromašni su, nemaju drugu alternativu i nemaju veze. Odlaze na Sinaj i ili se bore protiv Izraelaca ili ekstremističkih militanata.” 

*Imena su promijenjena iz sigurnosnih razloga.