Potresno svjedočenje iz Gaze: Čekamo hranu, vojnici se smiju, ovo je kao Squid Game

Sljedeće lično svjedočanstvo 40-godišnjeg Yousefa al-Ajourija iz Gaze zapisao je palestinski novinar Ahmed Dremly za Middle East Eye.

Moja djeca stalno plaču od gladi. Traže hljeb, rižu – bilo šta što mogu pojesti.

Nekada sam imao zalihe brašna i drugih osnovnih namirnica. Sve je nestalo.

Sada zavisimo od obroka koje dijele humanitarne kuhinje, uglavnom sočivo. Ali to nije dovoljno da nahrani moju djecu.

Živim u šatoru u al-Sarayi, u centru Gaze, sa suprugom, sedmero djece i roditeljima.

Naša kuća u izbjegličkom kampu Jabalia potpuno je uništena tokom izraelske invazije na sjever Gaze u oktobru 2023.

Prije rata sam bio taksista. No, zbog nedostatka goriva i blokade, morao sam prestati raditi.

Nisam išao po humanitarnu pomoć otkako je rat počeo, ali glad nas je natjerala.

Odlučio sam otići do centra za distribuciju pomoći fondacije Gaza Humanitarian Foundation na Salah al-Din cesti, iako sam znao da je opasno i da su ljudi tamo ubijani.

Čuo sam da, ako odete jednom sedmično, možda dobijete dovoljno hrane za porodicu za tih sedam dana.

Mračan i smrtonosan put

Bilo je oko 21 sat 18. juna kada sam čuo muškarce iz susjednog šatora kako se spremaju za polazak.

Rekao sam komšiji Khalilu Hallasu (35) da želim ići s njima.

Rekao mi je da obučem široku odjeću kako bih mogao trčati i da ponesem vreću za hranu.

Moja supruga Asma (36) i kćerka Duaa (13) ohrabrivale su me, željele su i same krenuti, ali sam im rekao da je preopasno.

Krenuo sam sa još pet muškaraca iz kampa. Vozili smo se u tuk-tuku, jedinom prevoznom sredstvu uz zaprežna kola. Bilo nas je 17, među nama djeca od 10 i 12 godina.

Jedan mladić, koji je već bio na tom putu, savjetovao nas je da ne idemo zvaničnom rutom koju je odredila izraelska vojska, jer je tamo previše gužve.

Tuk-tuk nas je ostavio u Nuseiratu, odakle smo pješačili oko kilometar.

Put je bio mračan, morali smo puzati preko otvorenih prostora da ne bismo privukli snajperiste.

Vidjeli smo žene i starije kako prolaze istim opasnim putem.

U jednom trenutku, oko nas je odjeknula rafalna paljba. Sakrili smo se iza ruševina.

Mladić pored mene upalio je svjetlo na telefonu da bi vidio put. Vikali smo mu da ga ugasi, ali je odmah pogođen. Umro je pred nama.

Vidjeli smo najmanje šest mrtvih tijela na zemlji. Ranjeni su pokušavali da se vrate nazad.

Bio sam prestravljen, ali nisam mogao odustati. Ispred mene je bio centar s hranom za moju djecu.

Borba za hranu

Oko dva sata ujutro, centar se otvorio. Ogromna zelena svjetlost označila je početak distribucije.

Trčao sam koliko sam mogao, ali već je bilo na hiljade ljudi.

Počeo sam se pitati: kako su svi ovi ljudi stigli prije nas? Jesu li imali pomoć vojske?

Gurao sam se kroz masu, izuo sam cipele, stavio ih u vreću i nastavio.

Vidio sam djevojčicu kako se guši pod nogama ljudi. Izvukao sam je.

Našao sam vreću koja je ličila na rižu, ali mi ju je neko istrgnuo uz prijetnju nožem.

Uspio sam uzeti četiri konzerve graha, kilogram bulgura i pola kilograma tjestenine.

Većina ljudi nije dobila ništa.

Ljudi su sakupljali prosutu brašno i žitarice s tla. Čak su i prazne kutije uzimali za loženje vatre.

Vojnici su gledali i smijali se

Vidjeli smo vojnike na 10-20 metara. Smijali su se, snimali nas, ciljali oružjem.

Osjećao sam se kao u nekoj bolesnoj igri, kao u seriji „Squid Game“.

Bili smo izloženi poniženju i smrti pred njihovim očima.

Nakon što su kutije ispraznili, bacili su crvene dimne bombe. Tada je počela nova paljba.

Pošli smo u bolnicu al-Awda jer je naš prijatelj Wael povrijedio ruku.

Vidjeli smo najmanje 35 mrtvih u jednoj prostoriji. Svi su ubijeni u redu za hranu, pogođeni u glavu ili prsa.

Njihove porodice su ih čekale s nadom da će donijeti hranu, ali su umjesto toga dobili tijela.

Pomislio sam: zašto moramo umirati da bismo prehranili djecu? Tada sam odlučio da više nikad neću otići po pomoć.

Polagana smrt

Kući sam stigao u 7:30 ujutro.

Djeca i supruga su me čekali, nadali se da sam živ i da nosim hranu.

Kada su vidjeli koliko malo sam donio, bili su očajni.

To je bio najteži dan u mom životu. Nikada nisam osjetio takvo poniženje.

Nadam se da će hrana uskoro dolaziti dostojanstveno, bez ubijanja i haosa.

Ovaj sistem je smrt. To nije život, već polagana smrt.

Moj sin Yousef, od tri godine, budi se noću plačući: „Hoću jesti.“ Nemamo mu šta dati.

Ja jedem jednom dnevno ili uopšte ne jedem, kako bi djeca mogla jesti.

Ovo nije život. Ovo je polagano umiranje.