U srcu planine, 150 metara od vanjskog svijeta, krije se jedno od najvećih bogatstava čovječanstva

Teško je zamisliti da danas uopće postoji institucija ili projekat čiju je tržišnu vrijednost nemoguće procijeniti. Svalbardski globalni trezor sjemena (Svalbard Global Seed Vault) je jedna od njih. Činjenica da se u njemu čuva više od 1,4 miliona uzoraka za više od 6.500 vrsta usjeva (uključujući pšenicu, rižu, kukuruz, soju…) iz više od stotinu zemalja, te da je najveći svjetski rezervni objekat za očuvanje svake važne kulture koja se danas uzgaja i konzumira u svijetu, govori upravo o njegovoj neprocjenjivoj vrijednosti.
Smješten na norveškom arhipelagu Svalbard, on nije banka sjemena u tradicionalnom smislu, već rezervna kopija za druge banke sjemena širom svijeta. Nerijetko ga zovu i „trezorom sudnjeg dana“.
Fuad Gaši, koordinator Svalbardskog globalnog trezora sjemena za Forbes BiH govori zašto je ovaj projekat važan, objašnjava kako je trezor izgrađen i zbog čega je sjeme naša najveća sigurnost u vremenima klimatskih promjena i globalnih kriza.

Pomoć bankama gena u cijelom svijetu
„Ne preferiram naziv „trezor sudnjeg dana“, dosta je dramatičan, mislim da nije najbolji odraz onoga čime se trezor bavi“, kaže nam na početku razgovora.
Njegov zadatak je, ističe, da pomogne bankama gena u čitavom svijetu.
„Naša misija je da držimo njihove duplikate ili duplikate njihovih kolekcija u jako dobrim uslovima gdje mogu da opstanu veoma dugo i u slučaju da se nešto desi sa izvornim, originalnim kolekcijama, da te banke gena koje su pohranile duplikate na Svalbardu mogu dobiti nazad svoj materijal i regenerirati izvornu kolekciju“, kaže on.
Jedan od uslova da bi materijal neke zemlje uopće bio pohranjen u Svalbardu je, napominje, taj da ga ona već ima u svojoj banci gena.
„Ne želimo originalne kolekcije držati u trezoru. Originalne kolekcije trebaju da budu u bankama gena u svojim državama. Ta sjemena ne trebaju samo da se čuvaju, već trebaju da se koriste za unapređenje, stvaranje novih kultivara, za istraživanje i edukaciju. Želimo da to budu žive kolekcije. Mi smo samo tu da pomognemo da te kolekcije ne nestanu usljed neke katastrofe uzrokovane ili konfliktom ili prirodnom nepogodom“, govori on.
Teško je finansijski procijeniti potencijal materijala koji sutra može služiti čitavom čovječanstvu
Kada bismo ipak njegovu vrijednost posmatrali i analizirali kroz ekonomske parametre, postoji li uopće finansijska procjena vrijednosti pohranjenog materijala, pitamo ga.
„To je jako teško procijeniti u finansijskom smislu; da kažete koja je apsolutna vrijednost intelektualne svojine koja se tu nalazi. Ne zato što je to neka apstraktna vrijednost, nego zato što je vrijednost tolika. To su hiljade godina historije poljoprivredne selekcije i oplemenjivanja, i teško je procijeniti potencijal tog materijala koji sutra može služiti čitavom čovječanstvu; da ga spašava od gladi i izumiranja. Vrijednost je ogromna i to je nešto što je nezamjenjivo“, kaže naš sagovornik.
Kako su Sirija i Palestina sačuvale svoje sjeme
Kada se govori o situacijama u kojima je ključno znati da postoje sigurne kopije biljnog naslijeđa, u prvi plan obično dolaze katastrofalne klimatske promjene i ratna dešavanja. Upravo su oružani sukobi i krize u više navrata pokazali koliko je postojanje Svalbardskog globalnog trezora sjemena presudno za očuvanje poljoprivredne budućnosti.
„Da, nažalost. I to su obično slučajevi konkretno vezani za oružane konflikte. Najbolji primjer je regionalna banka gena IKARDA, koja je imala svoj centar u Alepu u Siriji.
Njihova ogromna kolekcija, sa preko sto hiljada uzoraka sjemena, bila je uništena tokom građanskog rata u Siriji. Da je jedina kopija tog materijala bila u Siriji, čovječanstvo bi izgubilo jako vrijedan materijal koji se sutra može koristiti za stvaranje kultivara koji će biti otporni na suše, nešto što smatramo da je jako vrijedno za buduću poljoprivredu, pogotovo u kontekstu globalnih klimatskih promjena. Na svu sreću, IKARDA je poslala gotovo čitavu kolekciju, duplikate čitave svoje kolekcije u Svalbardski trezor. Tako da su oni u periodu od 2015. do 2019., tražili i dobili nazad svoje sjeme, regenerisali kolekciju i sada ta banka gena postoji na više lokacija izvan Sirije sa cjelokupnom kolekcijom. U međuvremenu ponovo je pohranila sve to što je uzela nazad, plus još par desetina hiljada novih uzoraka. To je samo jedan od primjera. Možda i najbolji primjer, ali u međuvremenu imali smo i situaciju sa Sudanskom bankom gena koja je došla u katastrofalnu situaciju radi konflikata koji se dešavaju tamo. Imali smo situaciju sa Palestinskom bankom gena koja je uništena od izraelske vojske, koja je na sreću prije tog uništenja uspjela da pošalje svoje sjeme na Svalbard.
Nažalost, cijelo vrijeme se suočavamo sa primjerima gdje vidimo vrijednost ovakve rezerve“, kaže Gaši.


Čuvanje na minus 18 stepeni Celzijusa
U trezoru su tri komore za pohranjivanje materijala, prva komora je već popunjena i već se počinje puniti i druga, dok se pohranjeni materijal čuva na temperaturi od minus 18°C. U trezor se, pojašnjava Gaši, ulazi tri puta godišnje.
„Koliko god da se ne slažem sa nazivom „trezor sudnjeg dana“, slažem se sa nazivom trezor. To nisu aktivne kolekcije, mi nemamo posla unutar trezora stalno. Prostora ima jako puno. Neki se zabrinu kada čuju da je jedna komora već ispunjena, ali to je zato što smo bili jako uspješni u svojoj misiji, gdje smo uspjeli da dobijemo velike dijelove ili kopije velikih dijelova kolekcija iz čitavog svijeta, pa imamo skoro 1,5 miliona uzoraka. Procijenjuje se, kada govorimo o unikatnim uzorcima, da na svijetu postoji negdje oko 2,2 miliona uzoraka. Kapacitet trezora je 4,5 miliona. Znači, mi imamo prostora. Tri puta godišnje se trezor otvara i nova sjemena se unose u komore, gdje se skladište, kad se unesu i označe trezor se zatvara. I mi nemamo više šta tu uraditi, osim da ubacimo nove uzorke ili u slučaju da neka od tih institucija koje su deponirale traži nazad svoje uzorke da bi mogla regenerisati svoje izvorne kolekcije“, pojašnjava on.
U Svalbardu skoro 1.500 uzoraka iz BiH
U Svalbardu su pohranjena i sjemena iz Bosne i Hercegovine.
„U trezoru je trenutno skoro 1.500 uzoraka iz Bosne i Hercegovine. To je dobar udio cjelokupnih kolekcija koje se nalaze u Bosni i Hercegovini. Naravno, najsigurniji ste ako imate 100% duplikat, da ste sve kolekcije u BiH, sva sjemena, uspjeli kopirati i poslati u Svalbard.
Znači, tu ima još posla, ali ako se poredimo sa nekim drugim zemljama, situacija nije uopšte loša“, kaže Gaši i pojašnjava koji su troškovi za zemlje koje se odluče pohraniti materijal na Svalbardu.
„Osim same regeneracije materijala, znači sjetve i žetve, da bi se dobio duplikat sjemena koji se šalje na Svalbard, jedini trošak koji banka gena jedne zemlje ima je transport. Da svoj materijal do Svalbarda pošalje obično DHL-om ili FedExom ili nekom drugom kurirskom službom. Svi ostali troškovi vezani za skladištenje, dokumentaciju itd. snosi trezor. Pokušali smo da napravimo sistem koji neće biti otežavajući za banke gena“, pojašnjava nam.

Kako se finansira trezor i koliki su troškovi za zemlje koje pohrane materijal
Svalbardski globalni trezor sjemena se finansira iz nekoliko izvora.
„Najveći troškovi su bili izgradnja trezora, dok su troškovi vođenja trezora poprilično niski. Inače, najveći trošak banke gena je struja, ukoliko ne računamo sjetvu, žetvu, regeneraciju, čišćenje sjemena itd. A troškovi struje na Svalbardu su dosta niži zbog velikih hladnoća, tako da se ne mora dodatno mnogo hladiti u odnosu na ambijentalnu temperaturu.
Većinu tih troškova pokriv Vlada Norveške. Dio troškova pokrivaju organizacije koje učestvuju u radu trezora, Global Crop Diversity Trust i NordGen. To nisu neki veliki iznosi. Sve je napravljeno da bude što samoodrživije“, pojašnjava naš sagvornik.
Kada se sagleda biografija Fuada Gašija, mnogi poslovni putevi kao da su bili sudbinski predodređeni. Ovaj 46-godišnji profesor genetike i oplemenjivanja biljaka, rođen je u Bosni i Hercegovini. Dijeleći sudbinu mnogih iz ove zemlje, 1990-ih se kao izbjeglica preselio u Švedsku. Kasnije se vratio u Sarajevo gdje je završio poljoprivredne nauke i genetiku, a potom započeo akademsku karijeru na Univerzitetu u Sarajevu. Na kraju studija, uključio se u projekat SEEDnet (Jugoistočna evropska mreža za biljne genetičke resurse). Ovaj projekat, koji je finansirala Švedska agencija za međunarodni razvoj i saradnju, Sida, imao je za cilj osnivanje novih ili razvoj postojećih banaka gena u zemljama jugoistočne Evrope.
Fuadov put od Sarajeva do Svalbarda
Njegov sljedeći projekat bilo je upravo pokretanje prve biljne genske banke u Bosni i Hercegovini 2008. godine, koja će se tokom pandemije corona, poput mnogih drugih projekata, suočiti sa finansijskim izazovima. Pomoć je stigla, zanimljivo, od čovjeka od kojeg je u junu ove godine naslijedio poziciju koordinatora Svalbardskog trezora Asmunda Asdala. Tadašnji koordinator Asdal, kontaktirao je Gašija i upoznao ga sa projektom BOLD, zahvaljujući kojem su kasnije regenerisane kolekcije, a duplikati pohranjeni u norveškom trezoru.
Prije nego što je došao na poziciju koordinatora Svalbardskog trezora, Gaši je jedno vrijeme, nakon što je uzeo pauzu od predavanja na fakultetu, radio za farmaceutsku kompaniju Novo Nordisk na projektima povezanim sa sirovinama koje se koriste u proizvodnji lijekova.
Danas kada se sjeti svih tih perioda životnog i profesionalnog sazrijevanja, put od Sarajeva do Svalbarda opisuje:
„U izgradnji banke gena u Sarajevu i sakupljanju kolekcija učestvovalo je jako puno ljudi sa Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, a začetnik i nosilac te ideje bio je moj rahmetli profesor Mirsad Kurtović. Zajedno smo radili na tom projektu od možda 2003. i 2004., i napokon smo 2008., uspjeli pokrenuti banku gena. U naredne dvije godine smo pokušavali da nađemo stalno finansiranje za njeno održavanje, kolekcije su se širile…, generalno je dobro išlo banci gena, ali u nekoj fazi, naročito u vrijeme oko pandemije, to više nije bio prioritet ljudima i našli smo se u pomalo lošoj situaciji. U to vrijeme me je kontaktirao moj prethodnik na ovoj poziciji na kojoj sam ja sada i ponudio mi je jedan projekat, pomogao mi je da apliciram za projekat koji bi regenerisao, obnovio banku gena i taj projekat smo kolege i kolegice sa Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta i ja vodili neke dvije godine i stvarno smo uspjeli regenerisati kolekcije i poslati duplikate naših kolekcija u trezor“, sjeća se Fuad i dodaje: „Nisam tada mogao ni pomisliti da ću dobiti priliku da odem i posjetim trezor, a kamoli da ću obnašati ovu funkciju. To je sve nekako bio splet okolnosti, neka mreža koja se gradila nekoliko decenija mi je pomogla, i evo našao sam se danas u situaciji da ulazim u trezor nekoliko puta godišnje i da mogu da prođem pored kutija sjemena koje smo poslali iz Sarajeva prije nekoliko godina“, sjeća se Fuad.
“Napravljen je tako kao da bi trebalo da traje hiljadama godina”
Kompleks Svalbardskog globalnog trezora proteže se skoro 150 metara duboko u srce planine Plataberget.
„S obzirom da se nalazi ispod planine blizu Sjevernog pola, ogroman je, iako po zapremini, ako ga uporedimo sa klasičnim skladištem, nije naročito veliki. Sam poduhvat da se tako nešto izgradi u tom dijelu svijeta, u ekstremnoj hladnoći, specifičnoj klimi i gdje nema infrastrukture, zapravo je veći zahvat i postignuće od same zapremine skladišta ili komora“, kaže on.
Njegova izgradnja bila je, govori nam, veliki građevinski poduhvat, upravo zbog činjenice da je kompleks smješten na izuzetno udaljenoj lokaciji.
„Norveška koja je vodila ovaj projekat, ima jako puno iskustva sa naftnim platformama u Sjevernom moru, tako da su imali tehnologiju da iskopaju tunele i komore u centru planine jako daleko od kopna Norveške. Bio je to zahtjevan projekat, ali napravili su ga tako kao da bi trebalo da traje hiljadama godina“, kaže Gaši na kraju razgovora.