Turska bi voljela da sva nafta s Bliskog istoka u Evropu ide preko nje: Novac, utjecaj i sve što ide uz to
Kada je turski ministar energetike stao uz iračkog ministra za naftu, objasnio je kako bi turski lučki grad Ceyhan mogao postati “globalno energetsko središte”. Nazvao ga je snažnom alternativom Hormuškom moreuzu. Turski ministar Alparslan Bayraktar želi povećati kapacitet iračkog naftovoda na čak 2,5 miliona barela dnevno.
To je najavio 5. oktobra. Turska će 9. novembra biti domaćin konferencije UN-a o klimatskim promjenama COP31, koja će se održati u mediteranskom ljetovalištu Antaliji. Predsjednik konferencije bit će turski ministar okoliša Murat Kurum.
Ova dva događaja pokazuju dva lica Turske. U Antaliji će tražiti od svijeta da je vidi kao lidera u borbi protiv klimatskih promjena. Međutim, u glavnom gradu Ankari koristi rat s Iranom kako bi se etablirala kao nezamjenjiva ruta za naftu i plin s Bliskog istoka i stekla utjecaj na svakog proizvođača kojem je potreban pristup tržištu. Ako uspije iskoristiti svoje naftne kapacitete kao polugu, Turska će ostvarivati prihode od tranzitnih naknada. Dobit će veći udio u iračkim naftnim poljima i steći određenu kontrolu nad snabdijevanjem energijom u Evropi. Istovremeno, steći će finansijski interes da svijet nastavi trošiti više nafte i plina, a ne manje.
„Ne očekujem da će tursko predsjedništvo vršiti pritisak na zemlje proizvođače“, rekao je Umit Şahin za Climate Home News u septembru. On je koordinator istraživanja klimatskih promjena u Istanbulskom centru za političke studije, govoreći o proizvodnji fosilnih goriva. A Turska povećava vlastitu proizvodnju.
Analiza organizacije Global Witness, zasnovana na podacima kompanije Rystad Energy i objavljena 19. oktobra, predviđa da će državna naftna kompanija TPAO gotovo utrostručiti svoju proizvodnju plina do 2035. godine. TPAO je također potpisao najmanje 11 ugovora o nafti i plinu otkako se Turska prijavila za domaćina klimatskog samita. Uključujući i jedan s BP-om u Iraku.
Nedostatak alternativa
Hormuški moreuz je uglavnom zatvoren od početka rata, 28. februara. Prema podacima Međunarodne agencije za energiju, tokom 2025. godine kroz njega je prolazilo oko 20 miliona barela nafte dnevno. Nekoliko naftovoda koji zaobilaze moreuz mogu prenijeti samo dio te količine, a pod velikim su opterećenjem. Saudijski naftovod, koji prelazi pustinju i vodi do Crvenog mora, bio je van upotrebe skoro dvije sedmice u septembru zbog napada dronovima za koje su saudijski zvaničnici rekli da dolaze iz Iraka. Kuvajt uopće nema alternativnu rutu za zaobilaženje moreuza.
Irak je najizloženiji ovoj situaciji. Prihodi od prodaje nafte finansiraju više od 90 posto državne potrošnje, prema analizi regionalnog medija Amwaj.media. Prije rata, Irak je izvozio oko 3,6 miliona barela nafte dnevno iz svoje južne luke Basra. Do juna je ta količina pala na 870.000 barela dnevno.
Irak ima jednu izlaznu rutu koja zaobilazi Perzijski zaljev: naftovod koji ide sjeverno do Ceyhana na turskoj mediteranskoj obali. Tu počinje turski utjecaj.
Šta Turska želi?
U julu je Ankara dozvolila da sporazum iz 1973. godine, koji je regulisao rad naftovoda, istekne, umjesto da ga obnovi pod prethodnim uslovima. Nakon isteka roka, dvije strane su potpisale privremeni sporazum na godinu kako bi se omogućio nastavak isporuka nafte dok se ne postigne sveobuhvatniji sporazum.
Lista turskih zahtjeva je duga. Ankara želi da se naftovod koristi u punom kapacitetu od 1,5 miliona barela dnevno. Želi da kuvajtska i druga nafta iz zemalja Perzijskog zaljeva prolaze kroz njega, kao i da se izgradi plinovod za izvoz katarskog plina. Traži prihode od tranzitnih naknada, veću ulogu svoje državne naftne kompanije u iračkim naftnim poljima, poput Kirkuka, i pravo da transportuje vlastitu naftu istim naftovodom. Također želi da Irak riješi i povuče arbitražne zahtjeve. Među njima je i zahtjev za odštetu od približno 1,5 milijardi dolara zbog ranijeg postupanja Turske s kurdskim izvozom nafte.
Turski ministar energetike Bayraktar procjenjuje da bi potencijalna godišnja vrijednost nafte i plina koji bi se transportovali ovom rutom mogla dostići oko 80 milijardi dolara.
Da li Irak mora da se složi?
Da li je Irak prisiljen da pristane? Ne pod prijetnjom pištoljem. Ali on ima malo prostora da kaže ne. Mustafa Enes Esen, istraživač Instituta za diplomatiju i ekonomiju, jasno je opisao neravnotežu u spomenutoj analizi za Amwaj.media: “Iraku je ova ruta potrebnija nego Turskoj sporazum.”
Turska je i ranije igrala takvu ulogu. Dok je Evropa pokušavala izgraditi gasovod za transport kaspijskog gasa koji bi zaobišao Rusiju, Ankara je 2009. godine odugovlačila pregovore. Insistirala je na zadržavanju 15 posto azerbejdžanskog gasa koji bi prolazio kroz njenu teritoriju, i to po sniženoj cijeni, prema analizi istraživačke organizacije iz Washingtona Jamestown Foundation.
Sada je relevantna i Kaspijska regija. Nedavno sam pisao o naporima zemalja Centralne Azije da transportuju naftu i gas na zapad preko Kaspijskog mora, zaobilazeći i Rusiju i Hormuški moreuz. Ceyhan je već krajnja tačka naftovoda koji transportuje azerbejdžansku naftu iz Kaspijskog mora. Turski ministar energetike Bayraktar želi da turkmenistanski gas stiže “iz Turske u Evropu”. Ko god izgradi ove transportne rute, morat će postići dogovor s Turskom.
Ovo je lice koje Turska pokazuje proizvođačima nafte i plina kojima su potrebne njene transportne rute. Sljedećeg mjeseca u Antaliji, on će svijetu pokazati drugačije lice.
Klimatsko lice Turske
To klimaksno lice nije lažno. Prema istraživačkom centru Ember, vjetar i solarna energija obezbijedili su oko 22 posto električne energije Turske u 2025. godini. Zemlja je te godine dodala rekordnih 6,5 gigavata novih kapaciteta za proizvodnju električne energije iz vjetra i solarne energije. Turska želi dostići ukupno 120 gigavata kapaciteta iz ovih izvora do 2035. godine. Upravo će ovaj razvoj obnovljivih izvora energije Ankara predstaviti u Antaliji.
Kada je predsjednik COP31 Kurum govorio o fosilnim gorivima, uglavnom je umanjivao njihov značaj. U februaru, kada su planovi za proširenje termoelektrane na ugalj bili pod pritiskom, rekao je da se debata o klimi ne može svesti “isključivo na fosilna goriva”.
Za takav stav možda postoje dobri razlozi. Emisije Turske rastu brže od emisija bilo kojeg drugog velikog emitera stakleničkih plinova. Prema podacima istraživačkog centra Evropske komisije, one su se povećale za 4,2 posto tokom 2025. godine. To je najveći porast među 16 zemalja koje pojedinačno proizvode više od jedan posto ukupnih svjetskih emisija stakleničkih plinova.
Ugalj ostaje najveći izvor električne energije u Turskoj, čineći otprilike jednu trećinu ukupne proizvodnje. Vlada je nastojala proširiti jednu od najvećih termoelektrana na ugalj u zemlji, ali je sud u julu blokirao plan.
Licemjerje ili nešto drugo?
Prošle godine, Turska je podnijela klimatsku obavezu kojom bi se emisije ograničile na 643 miliona metričkih tona do 2035. godine. To je više u odnosu na trenutni nivo od oko 611 miliona tona. Plan predviđa da će emisije nastaviti rasti još jednu deceniju. Dostizanje neto nulte emisije obećano je za 2053. godinu.
Postoji kontradikcija. Zadatak zemlje domaćina samita COP-a je da doprinese udaljavanju svijeta od fosilnih goriva. Međutim, energetska strategija Turske zasniva se na suprotnoj pretpostavci. Naftovodi i plinovodi se grade da traju decenijama. Svaki barel iračke nafte ili svaki kubni metar prirodnog plina koji prođe kroz Tursku donosi Ankari prihod i utjecaj. Što više nafte i plina svijetu treba iz Perzijskog zaljeva i Kaspijskog regiona, to više Turska dobija.
Nazovite to licemjerjem ili pokušajem pružanja drugačijih mogućnosti. U svakom slučaju, činjenice su jasne. Turske solarne elektrane su stvarne, ali fosilna goriva su njen prioritet. Zemlja koja predsjedava svjetskim pregovorima o klimi ima interes upravo za one izvore energije čiju bi upotrebu ti pregovori trebali postepeno smanjivati.
Svaka ruta koja zaobilazi Hormuški moreuz izložena je rizicima. Bilo da se radi o dronovima, nagaznim minama ili političkoj situaciji u zemlji kroz koju prolazi. Turska se pozicionira tako da profitira od ovih rizika. Kada delegati stignu u Antaliju, trebali bi se zapitati kakvo će lice Turske tamo pronaći. Dostupni podaci pokazuju da je formirana naftom i plinom.
Ken Silverstein, saradnik Forbesa
