Adla Kahrić, naučnica koja je istraživala ajkule za National Geographic: Nauka nam govori šta gubimo, politika može odlučiti hoćemo li to zaustaviti

Od istraživanja ajkula i raža u Jadranu do međunarodnih stolova za kojima se odlučuje o budućnosti biodiverziteta, Travničanka Adla Kahrić svoj naučni put gradi na spoju biologije, terenskog istraživanja i politike zaštite prirode. Biologinja i naučnica, radila je na istraživanjima povezanima sa National Geographicom, a danas učestvuje u međunarodnim procesima zaštite morskog biodiverziteta. Članica je radne grupe Konvencije o biološkoj raznolikosti za identifikaciju ekološki ili biološki značajnih morskih područja, EBSAs, a prethodnih godina radila je i na razvoju i koordinaciji akcionog plana za hrskavičnjače Mediterana, sarađujući sa više od 20 zemalja iz Evrope, Azije i Afrike. Posebno mjesto u njenom radu zauzima Neumski zaljev, gdje kroz istraživanja doprinosi boljem razumijevanju morskog biodiverziteta Bosne i Hercegovine i stvaranju naučne osnove za njegovo očuvanje.

Njena priča počela je pitanjem šta se događa ispod površine mora, a danas seže do mnogo većeg pitanja, kako znanje koje stvaramo pretvoriti u odluke koje mogu sačuvati more za generacije koje dolaze.

„Mislim da se moj pogled na ulogu naučnika mijenjao zajedno sa mojim iskustvom. Kada sam počinjala, bilo mi je dovoljno da postavim naučno pitanje, izađem na teren, prikupim podatke, analiziram ih i objavim rezultate. I danas vjerujem da je to temelj svega. Bez kvalitetne nauke i podataka nema dobre zaštite prirode. Ali s vremenom sam shvatila jednu veoma važnu stvar: naučni rad ne bi trebao završiti onog trenutka kada objavimo rad. Tada bi zapravo trebao početi njegov drugi život”, kaže za Forbes BiH.

Dodaje da možemo imati savršene podatke o nekoj vrsti, možemo znati gdje živi, kako se razmnožava, šta je ugrožava i koliko joj populacija opada, ali ako ta informacija nikada ne dođe do onih koji donose odluke, te se pita šta smo zapravo promijenili?

“Zato danas nauku vidim kao most između onoga što znamo i onoga što društvo radi. Nauka nam govori šta se događa i zašto, a politika i institucije imaju mogućnost da odluče šta ćemo s tim znanjem uraditi. To ne znači da svaki naučnik mora postati političar. Naprotiv. Mislim da je izuzetno važno da naučnici ostanu naučnici, ali moraju biti spremni izaći iz laboratorije, konferencijske sale ili naučnog časopisa i razgovarati sa društvom”, kaže naša sagovornica.

Mislim da se moj pogled na ulogu naučnika mijenjao zajedno sa mojim iskustvom, kaže za Forbes BiH

Ističe da joj je posebno važno da nauka bude razumljiva građanima. Čemu nam služi podatak koji ostane zatvoren između četiri zida naučne publikacije ako nauka ne pomaže da bolje razumijemo svijet oko sebe, da donosimo bolje odluke i na kraju poboljšamo kvalitet života ljudi i očuvamo prirodu od koje svi zavisimo, onda smo iskoristili samo dio njenog potencijala.

“Zato sam kroz godine prešla put od pitanja „šta se događa u moru?“ do pitanja „šta kao društvo možemo uraditi sa tim znanjem?“. I upravo tu negdje počinje moja priča sa međunarodnom politikom biodiverziteta.“

Od ajkula i raža u Jadranu do National Geographica

Njena priča sa morskom biologijom počela je mnogo prije međunarodne politike. U istraživanjima povezanima sa National Geographicom radila je sa timom na istraživanju bolesti ajkula i raža u Jadranskom moru, pri čemu je predvodila dio istraživanja koji se odnosio na raže. Cilj je bio razumjeti patologiju, promjene u tkivima i ono što takvi nalazi mogu reći o zdravstvenom stanju morskih životinja i ekosistema.

„Moja priča sa morskom biologijom počela je mnogo prije međunarodne politike u morskoj biologiji. Od samog početka karijere more me je fasciniralo upravo zato što je pred nama i dalje ogromna količina nepoznatog. U okviru istraživanja povezanih sa National Geographicom radila sam sa timom na istraživanju bolesti ajkula i raža u Jadranskom moru, pri čemu sam predvodila dio istraživanja koji se odnosio na raže. Bavili smo se patologijom i razvojem bolesti, odnosno pokušavali razumjeti kakve se promjene događaju u tkivima ovih životinja i šta nam one mogu govoriti o njihovom zdravstvenom stanju.

Kaže da to možda zvuči kao vrlo specifično pitanje, ali upravo takva pitanja pokazuju koliko još uvijek ne znamo o morskim organizmima.

“Kada govorimo o ajkulama i ražama, javnost ih često posmatra kroz jednu jednostavnu sliku, kao velike predatore ili životinje koje se povremeno pojave uz obalu. Međutim, naučno gledano, one su mnogo kompleksnije i o mnogim aspektima njihovog života još uvijek imamo vrlo malo podataka. Naša istraživanja su doprinijela upravo tom mozaiku znanja. Svaki takav podatak je važan jer nam omogućava da bolje razumijemo zdravstveno stanje populacija i promjene koje se događaju u morskim ekosistemima”, objašnjava za Forbes BiH.

National Geographic je za nju bio važan i zbog nečeg drugog. Dao joj je priliku da shvati da istraživanje ne mora ostati lokalna priča. Kaže da može početi sa jednim organizmom, jednim zaljevom ili jednim pitanjem, a završiti u međunarodnoj naučnoj mreži.

“I zanimljivo je da se moj profesionalni put zapravo nije udaljio od mora. Samo se pitanje proširilo. Danas se mnogo više bavim politikama zaštite mora i biodiverziteta. Članica sam radne grupe Konvencije o biološkoj raznolikosti za identifikaciju Ecologically or Biologically Significant Marine Areas (EBSAs), odnosno ekološki ili biološki značajnih morskih područja. To su područja koja, na osnovu naučnih kriterija, imaju posebnu važnost – naprimjer kao staništa, područja hranjenja ili razmnožavanja, područja visoke bioraznolikosti ili područja koja su posebno osjetljiva i ranjiva. Dobila sam i drugi mandat, što mi je posebno značajno jer pokazuje da iskustvo koje sam gradila na terenu danas mogu koristiti i na mnogo široj međunarodnoj sceni”, kaže za Forbes BiH.

Prethodnih godina radila je i na razvoju i koordinaciji akcionog plana za hrskavičnjače Mediterana, koje obuhvata ajkule i raže, a gdje sam sarađivala sa više od 20 zemalja iz Evrope, Azije i Afrike. Promijenila je samo perspektivu. Nekada je, kaže, gledala životinju kroz mikroskop, danas pokušava gledati cijeli sistem koji određuje hoće li ta životinja za 20 ili 50 godina još uvijek biti dio našeg mora.

Mediteran je jedno od najpoznatijih mora na svijetu, ali još uvijek ne znamo dovoljno o njemu

Mediteran se često doživljava kao dobro poznato i istraženo more. Ipak, istraživanja pokazuju koliko prostora još postoji za nova saznanja, posebno kada je riječ o dubokom moru, manjim organizmima, međusobnim odnosima vrsta, bolestima, reprodukciji, migracijama i promjenama koje donosi zagrijavanje. I bosanskohercegovački dio Jadrana pokazuje koliko se slika nekog prostora može promijeniti kada se on počne sistematski istraživati.

„Mediteran je istovremeno jedno od najpoznatijih, ali i najistraženijih mora na svijetu i more o kojem još uvijek postoji prostor za dublja i detaljnija istraživanja. To možda zvuči kontradiktorno, ali nije. Mi vrlo dobro poznajemo određene dijelove Mediterana, određene vrste i određene ekosisteme. Problem je što istraživanja nisu ravnomjerno raspoređena. Mnogo više podataka imamo tamo gdje postoji dugogodišnja istraživačka infrastruktura, ribarska industrija ili snažan komercijalni interes.

Članica sam radne grupe Konvencije o biološkoj raznolikosti za identifikaciju Ecologically or Biologically Significant Marine Areas (EBSAs), odnosno ekološki ili biološki značajnih morskih područja, kaže za Forbes BiH

Historijski smo često prvo istraživali ono što nam je bilo ekonomski najvažnije, komercijalne vrste, riblje populacije, vrste od interesa za ribarstvo, a tek onda mnogo širi spektar organizama i ekoloških procesa.

“Imamo određene praznine u znanju o dubokom moru, o manjim organizmima, o međusobnim odnosima vrsta, o bolestima, reprodukciji, migracijama i promjenama koje se događaju kao posljedica zagrijavanja mora, no opet to sve ovisi od zemlje do zemlje. I to je posebno važno danas, jer istražujemo sistem koji se mijenja, a neke određene skupine ili određena staništa nismo uspjeli dovoljno dobro opisati i istražiti. To je jedan od najvećih izazova savremene morske biologije. Ako ne znamo kakvo je stanje bilo jučer, mnogo je teže procijeniti koliko se stanje promijenilo danas”, ističe sagovornica.

Upravo zato su joj istraživanja Neumskog zaljeva posebno važna. I dalje postoje vrste i elementi biodiverziteta za koje nema dovoljno podataka, a neki podaci koje su prikupili predstavljaju prve naučne zapise ili značajna proširenja znanja o morskom biodiverzitetu Bosne i Hercegovine. Zadovoljna je što može biti dio te priče i na neki način, pomoći da se bosanskohercegovačko more konačno počne čitati kao naučna knjiga, a ne samo kao turistička razglednica.

Neum ima samo 24 kilometra obale, ali naučno je mnogo veći od toga

Bosna i Hercegovina ima svega oko 24 kilometra obale, ali granice na karti ne određuju granice morskih ekosistema. Neum je dio Jadrana, Jadran je dio Mediterana, a vrste, migracije i ekološki procesi ne zaustavljaju se na državnim granicama. Upravo zato mali bh. morski prostor ima mnogo veći naučni značaj nego što bi njegova površina mogla sugerisati.

„Mislim da je najveća zabluda da ono što je malo po površini mora biti malo i po značaju. Bosna i Hercegovina ima kratku obalu, ali tih 24 kilometra nisu „malo more“. To je dio Jadrana, a Jadran je povezan sa cijelim Mediteranom. Vrste ne poznaju državne granice onako kako ih poznajemo mi. Možete imati organizam koji danas živi u Neumu, sutra se nalazi desetinama ili stotinama kilometara dalje, a njegova populacija zavisi od procesa koji se odvijaju u cijelom Jadranu i Mediteranu. Zato je Neum naučno mnogo veći od svojih 24 kilometra. Koliko puta sam samo od turista dobila slike delfina ili morskih kornjača iz Neuma, a koje su velike migratorne vrste”, kaže Adla.

Kroz istraživanja je imala priliku vidjeti koliko brzo možemo promijeniti sliku o nekom području samo ako ga počnemo sistematski istraživati.

“I tu dolazimo do jedne zanimljive stvari: možemo decenijama živjeti pored nekog ekosistema, kupati se u njemu, pecati, roniti i misliti da ga poznajemo, a onda naučno istraživanje pokaže da zapravo poznajemo samo površinu priče. To je ono što me najviše motivira. U njemu se odvijaju procesi koji imaju veze sa ribarstvom, turizmom, kvalitetom vode, klimatskim promjenama, zdravljem ekosistema i na kraju, kvalitetom života ljudi. Ako nešto želimo sačuvati, prvo moramo znati šta tamo imamo.“

Prvo morsko zaštićeno područje BiH traži mnogo više od linije na karti

Godinama radi na stvaranju naučne osnove za uspostavljanje prvog morskog zaštićenog područja u Bosni i Hercegovini. Takav proces, međutim, ne podrazumijeva samo formalno proglašavanje prostora zaštićenim. Potrebni su naučni podaci, razumijevanje vrsta i staništa, poznavanje načina korištenja prostora, uključivanje institucija i zainteresovanih strana, kao i održiv model upravljanja.

„Mislim da je važno da ovo pitanje posmatramo kao proces, a ne kao jednu odluku koja se može donijeti preko noći. Za uspostavljanje kvalitetnog morskog zaštićenog područja nije dovoljno samo nacrtati liniju na karti i reći: „Ovdje je zaštićeno područje.“ Potrebno je imati naučne podatke, razumjeti biodiverzitet, staništa i vrste, znati kako se prostor koristi, uključiti relevantne institucije i zainteresovane strane i napraviti model upravljanja koji je dugoročno održiv. Upravo zato sam se godinama bavila prikupljanjem i povezivanjem naučnih podataka koji mogu pomoći takvim procesima. Ono što mogu reći kao naučnica jeste da zaštita mora ne treba biti shvaćena kao prepreka razvoju. Dobro planirana zaštita je alat za održivi razvoj. Cilj nije zatvoriti more ljudima. Cilj je osigurati da i za 20, 50 ili 100 godina imamo more koje može podržavati prirodu, ribarstvo, turizam i život ljudi. I mislim da je upravo to perspektiva iz koje trebamo razgovarati o prvom morskom zaštićenom području Bosne i Hercegovine.“

Ono što je najviše plaši nisu promjene koje već vidimo, nego one koje još ne možemo predvidjeti

Zagrijavanje Mediterana, sve češći i intenzivniji morski toplotni valovi, promjene rasprostranjenosti vrsta, zakiseljavanje i širenje stranih vrsta već mijenjaju morske ekosisteme. Međutim, za biologinju Adlu Kahrić najveći razlog za zabrinutost leži u kombinaciji pritisaka i u onome što još ne možemo do kraja predvidjeti.

„Iskreno, više me plaši ono što još ne možemo u potpunosti predvidjeti. Kada se more zagrijava, ne događa se samo da voda postane toplija. Temperatura je jedan od osnovnih faktora koji određuju gdje vrste mogu živjeti, kada se razmnožavaju, čime se hrane i kako međusobno djeluju. Zato zagrijavanje mora može pokrenuti cijeli lanac promjena. Neke vrste se pomjeraju prema sjeveru ili u dublje i hladnije vode. Druge mogu proširiti svoj areal. Neke vrste postaju ugroženije…”

Posebno zanimljiv, ali i zabrinjavajući fenomen jeste dolazak invazivnih ili stranih vrsta. Klima može omogućiti vrstama koje ranije nisu mogle preživjeti određene temperaturne uslove da se sada nastane u novim područjima.

“Ali važno je napraviti razliku: nije svaka nova vrsta automatski invazivna. Problem nastaje kada unesena ili novopridošla vrsta počne stvarati negativne posljedice za autohtone vrste, ekosisteme ili ljude. I zato klimatske promjene ne trebamo posmatrati odvojeno od biodiverziteta. To nisu dvije potpuno različite krize. Kada promijenimo temperaturu mora, mi mijenjamo pozornicu na kojoj se odvija čitav morski život. A ono što me najviše brine jeste kombinacija pritisaka. Toplije more samo po sebi je problem. Ali ako istovremeno imamo zagađenje, prekomjerni ribolov, uništavanje staništa i invazivne vrste, onda ekosistem ima mnogo manje prostora da se oporavi.“

Jadran se mijenja pred našim očima, a nove vrste ulaze kroz otvorene biološke koridore

Promjene u Jadranu nisu samo pitanje budućnosti. Zagrijavanje mora već utiče na rasprostranjenost vrsta, dok pomorski saobraćaj i Sueski kanal omogućavaju da organizmi dospiju u nova područja. Riba lav, odnosno lionfish, Pterois miles, jedan je od primjera koji pokazuje kako se klimatske promjene i ljudski uticaj mogu spojiti u jednu ekološku priču.

„Da, i mislim da je važno reći da se promjene ne događaju negdje daleko, u nekom „budućem klimatskom scenariju“. One se događaju u moru koje gledamo danas. Jedan od najzanimljivijih pokazatelja jeste upravo promjena rasprostranjenosti vrsta. Jadran nije izolovan sistem. On je dio Mediterana, a Mediteran je povezan sa drugim morskim područjima i pod snažnim je uticajem globalnog pomorskog saobraćaja”, govori u razgovoru za Forbes BiH.

Danas tako imamo svojevrsnu kombinaciju klimatskih promjena i ljudske mobilnosti.

“S jedne strane, zagrijavanje mora omogućava toploljubnim vrstama da preživljavaju i šire se prema područjima koja im ranije nisu odgovarala. S druge strane, vrste mogu u nova mora dospjeti i direktnim uticajem čovjeka, kroz pomorski saobraćaj, naprimjer putem balastnih voda brodova ili tako što se organizmi prenose na trupovima plovila.”

A postoji još jedan posebno zanimljiv put.

“Sueski kanal je praktično otvorio biološki koridor između Crvenog mora i Mediterana. Vrste iz Crvenog mora tako mogu dospjeti u Mediteran i širiti se dalje. Taj fenomen nazivamo lesepskom migracijom, prema Ferdinandu de Lessepsu, čovjeku po kojem je Sueski kanal dobio ime. Dobar primjer za to je riba lav, odnosno lionfish (Pterois miles). To je vrsta porijeklom iz Indo-pacifičkog područja koja je kroz Sueski kanal dospjela u Mediteran i posljednjih decenija se veoma uspješno širi.”

Na pitanje zašto je ona toliko zanimljiv primjer, Adla kaže:

“Zato što nam pokazuje kako se više različitih pritisaka može spojiti u jednu priču. Vrsta može doći novim biološkim koridorom, kao što je Sueski kanal, a onda joj toplije more omogućiti da lakše preživi, razmnožava se i širi prema novim područjima. Lionfish je predator i njegovo prisustvo u novom ekosistemu može promijeniti odnose među lokalnim vrstama. Dakle, ne dolazi samo „još jedna riba“. Ona ulazi u postojeću mrežu ishrane i može uticati na vrste koje su već dio tog ekosistema. I zato mi je lionfish odličan primjer za razumijevanje onoga što se danas događa u Mediteranu.”

Naravno, kaže sagovornica, to ne znači da će svaka nova vrsta postati invazivna niti da će svaka autohtona vrsta nestati. Ali kada se nova vrsta uspješno uspostavi, brzo širi i počne imati negativan uticaj na domaće vrste, staništa ili funkcionisanje ekosistema, tada govorimo o invaziji i potencijalno ozbiljnom ekološkom problemu.

“Zato klimatske promjene ne bih posmatrala izolovano. One djeluju zajedno sa drugim pritiscima tj. prekomjernim ribolovom, zagađenjem, uništavanjem staništa i širenjem stranih vrsta. Ekosistem može podnijeti određeni pritisak, ali kada se više pritisaka pojavi istovremeno, njegova sposobnost oporavka postaje sve manja. I upravo je to ono što me najviše brine. Ekosistem nije lista vrsta gdje jednu jednostavno izbrišemo, a drugu upišemo. Svaka vrsta je dio mreže odnosa, neko je predator, neko plijen, neko konkurent, neko stvara stanište za druge organizme. Zato je pogrešno reći: “Pa dobro, doći će neke nove vrste.” Da, možda hoće. Ali pravo pitanje je: šta će njihov dolazak značiti za ekosistem koji već postoji?”

To je dokaz da je potreban kontinuiran monitoring. Mora se znati šta živi u našem moru danas da bismo za deset ili dvadeset godina mogli razumjeti šta se promijenilo. Jer ako ne znamo šta imamo danas, teško ćemo znati šta smo izgubili sutra. Ne možemo upravljati promjenom koju ne mjerimo.

AI može analizirati ono što bi čovjek proučavao godinama, ali biologa neće zamijeniti

Umjetna inteligencija već mijenja način na koji se obrađuju ogromne količine podataka, od fotografija i podvodnih snimaka do zvučnih zapisa, satelitskih podataka i senzora. U istraživanju mora njen potencijal je posebno velik, ali Kahrić smatra da tehnologija može biti partner naučniku, a ne njegova zamjena.

„Mislim da će biolog budućnosti definitivno morati razumjeti tehnologiju mnogo bolje nego što je to bilo potrebno ranije. Ali ne mislim da će biolog morati postati programer u klasičnom smislu. AI već sada može pomoći da analiziramo količine podataka koje bi čovjek sam analizirao godinama. Zamislite samo hiljade sati podvodnog videa. Čovjek može pregledati dio toga, ali AI može pomoći da se u tim snimcima prepoznaju obrasci, vrste, ponašanje ili promjene u staništu. Isto vrijedi za fotografije, zvukove, satelitske snimke, senzore i klimatske podatke. Tu vidim ogromnu priliku, posebno za istraživanje mora, gdje je prikupljanje i obrada podataka često veoma zahtjevna”, kaže za Forbes BiH.

Ne misli da će AI zamijeniti čovjeka na terenu. AI može vrlo brzo analizirati ono što mu damo, ali već sada vidimo da može pogriješiti, naprimjer u identifikaciji vrsta. I upravo zato ljudska provjera i naučno razumijevanje konteksta ostaju nezamjenjivi.

“AI gledam kao alat koji nam može omogućiti efikasniju i bržu analizu podataka, ali i korištenje novih tehnologija na terenu koje mogu olakšati njihovo prikupljanje, monitoring i obradu. Istovremeno, kao i svaki moćan alat, AI može biti veoma koristan ako se koristi u prave svrhe, ali može biti i problematičan ako se koristi neodgovorno ili bez razumijevanja njegovih ograničenja. Zato je važno da čovjek uvijek ostane taj koji donosi konačnu procjenu i razumije šta određeni rezultat zapravo znači. Biologija je mnogo više od prepoznavanja objekta na slici. To je razumijevanje konteksta, odnosa među vrstama i procesa koji se događaju u ekosistemu.”

Zato budućnost više vidi kao saradnju čovjeka i tehnologije, a ne kao zamjenu jednog drugim, objašnjava da kao biolog donosi pitanje, iskustvo, kritičko razmišljanje i razumijevanje sistema, dok tehnologija omogućava da ogromne količine podataka analiziramo mnogo brže i preciznije.

“I mislim da će biolog budućnosti morati znati i jedno i drugo, ne nužno programirati, ali definitivno znati koristiti tehnologiju, razumjeti njena ograničenja i kritički procijeniti rezultate koje dobije.“

Uprkos globalnoj krizi biodiverziteta, Adla Kahrić je optimista

Klimatske promjene, plastika, prekomjerni ribolov, gubitak staništa, invazivne vrste i ogromne praznine u podacima stvaraju sliku svijeta u kojem se priroda suočava sa sve većim pritiscima. Ipak, Kahrić sebe ne vidi kao pesimistu. Njena nada nije zasnovana na vjerovanju da će problemi nestati sami od sebe, već na mogućnosti da ljudi, institucije, nauka i politika zajedno naprave promjenu.

„Ja sam optimista. Ne zato što mislim da je situacija dobra. Nije. I ne zato što mislim da ćemo nekim čudom sve riješiti. Nećemo. Optimista sam zato što vjerujem da još uvijek imamo mogućnost izbora. Čak i kada govorimo o globalnim problemima, promjena se uvijek događa kroz konkretne ljude i konkretne odluke. Jedan građanin koji smanji količinu otpada možda neće spasiti okean. Ali milioni ljudi koji promijene svoje navike mogu napraviti ogromnu razliku. Isto tako, jedan naučni podatak neće promijeniti politiku. Ali kvalitetni podaci, naučnici koji ih znaju komunicirati, institucije koje ih koriste i građani koji razumiju zašto su važni, zajedno mogu promijeniti sistem.”

Dodaje da je važno biti realan. Ne možemo zaštitu prirode zasnivati samo na dobroj volji pojedinca. Imamo ljude koji će se odgovorno ponašati i kada ih niko ne kontroliše i imamo i one kojima svijest jednostavno nije dovoljna. Zato su nam potrebni zakoni, regulativa, inspekcijski nadzor i sankcije. Ne zato što možemo očekivati da će svi ljudi uvijek biti savjesni, nego zato što pravila stvaraju minimum odgovornosti koji mora važiti za sve. Ako znamo, kaže sagovornica, da određena aktivnost uništava prirodu, onda nije dovoljno samo apelovati na ljude da je ne rade.

“Moramo imati sistem koji će takve aktivnosti spriječiti, ograničiti ili sankcionisati. A kod biodiverziteta postoji još jedna važna stvar, priroda i ekosistemi ne funkcionišu odvojeno po državnim granicama. More je povezano, rijeke teku kroz više država, ptice i druge migratorne vrste prelaze kontinente, a klimatske promjene i zagađenje imaju posljedice daleko izvan mjesta na kojem su nastali. Zato nam, pored dobrih nacionalnih politika, treba i međunarodna saradnja. I upravo zbog toga postoje međunarodni procesi poput Konvencije o biološkoj raznolikosti, da države zajednički dogovaraju ciljeve i pravila za zaštitu prirode, jer nijedna država sama ne može riješiti globalnu krizu biodiverziteta.”

Zato vjeruje u kombinaciju edukacije, nauke, odgovorne politike, dobre regulative i međunarodne saradnje. I možda je upravo to razlog zbog kojeg je optimista. Ne misli da će jedan čovjek promijeniti svijet, ali vjeruje da svako od nas može biti dio promjene, a kada se individualna odgovornost spoji sa naukom, institucijama i dobrim politikama, tada promjena više nije samo ideja, postaje sistem.

Od prvog pitanja ispod površine do pitanja šta kao društvo možemo učiniti

Kada je kao mlada biologinja prvi put zaronila, nije mogla znati da će je ljubav prema moru odvesti od terenskih i laboratorijskih istraživanja do međunarodnih procesa zaštite biodiverziteta. Njena prva pitanja bila su jednostavna, šta živi ispod površine i kako ti organizmi funkcionišu. Kasnije su postala mnogo šira, jer je shvatila da sudbina neke vrste ne zavisi samo od onoga što naučnici o njoj znaju, već i od odluka koje društvo donosi.

„Apsolutno ne. Kada sam počinjala, nisam mogla zamisliti da ću jednog dana sjediti za stolom gdje se razgovara o globalnim politikama biodiverziteta, predstavljati Bosnu i Hercegovinu u međunarodnim procesima ili raditi sa stručnjacima iz toliko različitih zemalja. Moja prva pitanja bila su mnogo jednostavnija: šta živi ispod površine i kako taj organizam funkcioniše? Kasnije, negdje oko 2018. godine, počela sam mnogo aktivnije ulaziti u međunarodne procese i tada sam prvi put zaista shvatila koliko su politika, zakoni i regulative važne za ono što mi kao naučnici radimo. Jer možete cijeli život proučavati jednu vrstu. Ali ako se istovremeno uništava njeno stanište, samo istraživanje neće biti dovoljno. Tada sam počela razumijevati da postoje dvije strane iste priče”, ističe za Forbes BiH.

Kaže kako još uvijek želi otkrivati more i da je možda upravo to najljepša stvar u nauci.

“Što više saznajete, shvatate koliko toga još ne znate. Voljela bih da još mnogo puta zaronim u područja za koja možemo reći: „Ovdje još nemamo dovoljno podataka. Hajde da vidimo šta se nalazi ispod površine.“ Jer možda ćemo tamo pronaći novu vrstu. A možda ćemo pronaći nešto mnogo važnije,dokaz da smo još uvijek na vrijeme da nešto zaštitimo”, kaže za kraj razgovora Adla Kahrić.