Privatni kredit bi brzo mogao postati javni problem
Investitori sve češće povlače svoj novac iz fondova privatnog kreditiranja koji direktno pozajmljuju novac kompanijama, zbog strahova koji bi, nažalost, mogli postati problem svih nas, bez obzira na to da li trgujemo dionicama ili samo vodimo svakodnevni život, piše CNN.
Pa šta je zapravo privatni kredit i treba li svi da počnemo skrivati zlato ispod madraca?
Prvo, investitori imaju mnogo razloga za zabrinutost, ali na vrhu liste je sljedeće, ako je umjetna inteligencija zaista toliko razorna kako tvrde oni koji od nje zarađuju, mnoge kompanije bi mogle propasti i prestati otplaćivati kredite.
Drugo, iako situacija podsjeća na global financial crisis of 2008, nema potrebe za panikom, barem ne zasad.
Ove sedmice zabrinutost oko privatnog kreditiranja dodatno je porasla nakon što su dva velika igrača u toj industriji, Ares Management i Apollo Global Management, ograničili investitorima povlačenje novca iz svojih fondova, prema izvještajima Financial Timesa i Bloomberga. Ovakva ograničenja su prilično uobičajena, jer firme žele spriječiti paniku nalik povlačenju depozita iz banaka koja bi ih natjerala da rasprodaju imovinu po niskim cijenama.
Slične situacije dešavale su se i posljednjih mjeseci, naročito u kompaniji Blue Owl Capital, koja je ove godine izgubila 40 posto svoje tržišne vrijednosti i bila primorana ugasiti jedan od svojih fondova usmjerenih na male investitore nakon što su ulagači počeli masovno tražiti povrat novca.
Razlog za svu ovu nervozu leži u samoj prirodi privatnog kreditiranja, ono nije javno. Privatne kreditne firme funkcionišu poput banaka, ali bez stroge regulacije koja obavezuje banke da smanjuju rizik i objavljuju svoje bilanse. Kada ove takozvane banke u sjeni izdaju kredite, uslovi su poznati samo uključenim stranama.
U suštini, investitori često ne znaju tačno šta posjeduju. Kada se tome dodaju globalni faktori kao što su više kamatne stope, inflacija, ratovi ili strah od uticaja umjetne inteligencije na cijele sektore ekonomije, ljudi prirodno pokušavaju smanjiti rizik i povući svoj novac.
Kada privatna panika postane javni problem
Upravitelji fondova tvrde da su ovi strahovi pretjerani i moguće je da su u pravu. Analitičari Bank of America prošle sedmice su podržali ovu tvrdnju, navodeći da dezinformacije o privatnom kreditiranju uzrokuju pretjerane reakcije tržišta na manje promjene.
Istina je da nijedan veliki kreditor nije propao i da talas neplaćanja dugova još nije nastupio, osim nekoliko izolovanih slučajeva. Jamie Dimon je to slikovito opisao kao nekoliko žohara, nakon što su kompanije First Brands Group i Tricolor Holdings podnijele zahtjev za bankrot.
Kako navodi John Bringardner iz kompanije Debtwire, trenutno se vide samo blagi potresi, ne i pravi zemljotres.
Važno je naglasiti i da je privatni kredit, koji je naglo rastao nakon krize 2008. godine kada su banke pooštrile uslove kreditiranja, i dalje relativno mali dio ukupne ekonomije. Američko tržište dionica vrijedi oko 70 triliona dolara, dok privatni kredit iznosi oko 1,8 triliona.
Ipak, nedostatak transparentnosti stvara vakuum informacija koji investitori popunjavaju najcrnjim scenarijima, u kojima posljedice ne bi bile ograničene samo na bogate ulagače.
Velike banke istovremeno i konkurišu i podržavaju sektor privatnog kreditiranja. Američke banke su, prema podacima Moody'sa, plasirale oko 300 milijardi dolara kredita tim firmama, čime su pomogle njegov rast.
Nije teško zamisliti kako bi se kriza mogla proširiti. Ako privatni kredit oslabi, velike banke koje su finansirale taj sektor pretrpjele bi gubitke. Zatim bi mogle pooštriti kreditiranje za sve, uključujući građane i male biznise. Tu se ponovo javlja strah od scenarija sličnog 2008. godini.
Tada su banke ostale opterećene toksičnom imovinom nakon kolapsa tržišta rizičnih hipotekarnih kredita. Problem je bio što je ta imovina bila skrivena unutar složenih finansijskih proizvoda, pa banke nisu znale ko drži rizične investicije, zbog čega su prestale međusobno pozajmljivati novac. Čak su i zdrave kompanije ostale bez pristupa kratkoročnim kreditima.
Danas fondovi koriste interne modele za procjenu vrijednosti privatnih dugova, ali taj proces nije dovoljno transparentan, izjavio je profesor ekonomije Erasmus Kersting za CNN.
On upozorava da kombinacija netransparentnosti i nelikvidnosti može dovesti do problema kada povjerenje nestane. U tom slučaju vrijednosti mogu naglo pasti, a čak i manja izloženost penzionih fondova ili osiguravajućih društava može pogoditi širu ekonomiju kroz skuplje osiguranje, slabije penzije i manje kreditiranja.
Dodatni problem je što niko tačno ne zna koliki bi bio stvarni trošak za finansijski sistem ako ovi potresi prerastu u ozbiljnu krizu.
Aaron Brown iz AQR Capital Management ističe da procjene značajno variraju jer ne postoji jedinstven sistem izvještavanja, jasna definicija privatnog kredita niti način da se prate indirektni rizici.
Ono što se dešava na privatnim tržištima ne mora ostati privatno. Poljuljano povjerenje u jednom dijelu Wall Streeta može se vrlo brzo proširiti.
Kako upozorava Debtwire, investitori bi trebali biti spremni za svaki slučaj, ako se ovi potresi pretvore iz blagog podrhtavanja u nešto mnogo ozbiljnije.
