Najopasnija bitka u Washingtonu ne vodi se u Kongresu, nego u Fedu

Kada je predsjednik američkih Federalnih rezervi (Fed) Jerome Powell prije dva dana objavio neobično prkosnu dvominutnu video izjavu u kojoj se po prvi put javno i otvoreno suprostavio predsjedniku Donaldu Trumpu, globalna tržišta su odmah reagovala. Zlato i srebro su dostigli rekordne vrijednosti dok su se investitori okrenuli prodaji američke imovine (tzv. „sell-America” trgovini), što je reflektovalo strahove da se najmoćnija centralna banka na svijetu suočava s političkim i pravnim pritiscima dovoljno ozbiljnim da izazovu ustavnu i finansijsku krizu.

Ministarstvo pravosuđa izdalo je sudske pozive Powellu i članovima Odbora guvernera Feda radi svjedočenja pred velikom porotom. Iako je zvanično predstavljen kao administrativni nadzor, ovaj potez označio je neviđenu eskalaciju tenzija između izvršne vlasti i institucije koja je dizajnirana da djeluje nezavisno od političkog utjecaja, a što je Powell jasno dao do znanja u navedenoj izjavi.

Politički pritisak i pitanje kontrole

Istragu je pokrenula američka tužiteljica Jeanine Pirro, navodeći da postoji sumnja da je Powell obmanuo Senatski odbor za bankarstvo u junu 2025. godine, a u vezi sa renoviranjem historijskog sjedišta Feda vrijednim 2,5 milijardi dolara. Zakonodavci su doveli u pitanje da li je Powell umanjio obim i troškove projekta, te da li su detalji poput specijalnih liftova i krovnih vrtova bili adekvatno predstavljeni. Powell je ove tvrdnje odbacio kao obmanjujuće i netačne.

Većina ekonomskih stručnjaka i učesnika na tržištu smatraju da je istraga politički motivisana. U svom video obraćanju Powell je opisao istragu kao izgovor čiji je cilj prisiliti Fed na ubrzano smanjenje kamatnih stopa, a čemu teži Trumpova administracija. Prema ovakvom tumačenju spor oko renoviranja služi kao sredstvo za dublju borbu oko toga ko u konačnici kontroliše monetarnu politiku.

Uspostavljen Zakonom o Federalnim rezervama iz 1913. godine, Fed djeluju pod dvostrukim mandatom: maksimalne zaposlenosti i stabilnosti cijena. Njihova institucionalna organizovanost štiti ih od kratkoročnih političkih utjecaja kroz duge mandate guvernera i zaštitom  guvernera od smjena zbog neslaganja oko politike. Stopa federalnih fondova njihov je primarni instrument koji oblikuje troškove zaduživanja u cijeloj ekonomiji i utječe na inflaciju, investicije i zaposlenost.

Zašto je nezavisnost Feda oduvijek bila važna

Historija nas uči zašto je postojanje ove institucije uvijek bilo važno. Tokom inflacijske krize s kraja 1970-ih predsjednik Feda, Paul Volcker, podigao je kamatne stope na skoro 20 posto uprkos žestokim političkim reakcijama i protestima javnosti. Inflacija je naglo pala do početka 1980-ih čime je vraćen kredibilitet američkoj monetarnoj politici i stabilizovana očekivanja za naredne decenije.

Raniji politički pritisci doprinijeli su stvaranju tog problema. Tokom 1960-ih, predsjednik Lyndon Johnson vršio je pritisak na tadašnjeg predsjednika Feda, Williama McChesneya Martina, da zadrži niske kamatne stope kako bi se finansirali ratni troškovi i domaći programi, što je pomoglo u raspirivanju inflacije koja je netom uslijedila. Ekonomski stručnjaci ovaj obrazac opisuju kao „inflacijsku pristrasnost” što odražava iskušenje vlada da daju prioritet kratkoročnom rastu nad dugoročnom stabilnošću cijena.

Powellov mandat ponovo je oživio ove tenzije. Nakon što je inflacija u Americi porasla na skoro devet posto odmah poslije pandemije, Fed je podigao stope sa skoro nule na preko pet posto u najagresivnijem ciklusu pooštravanja monetarne politike u posljednje četiri decenije. Do 2024. godine  inflacija je popustila i stabilizovala na oko tri posto. Powellova suzdržanost prema brzom smanjenju stopa izazvala je političke kritike lidera koji traže brže ekonomske poticaje.

Kada dnevna politika zarobi monetarnu

Primjer Turske najbolje pokazuje posljedice podređivanja centralnih banaka političkoj vlasti. Predsjednik Recep Tayyip Erdogan više puta je smjenjivao guvernere koji su se odupirali pritisku da smanje stope, tvrdeći da visoke kamatne stope uzrokuju inflaciju. Inflacija je 2022. godine u toj zemlju dostigla skoro 85 posto, lira je izgubila više od 80 posto svoje vrijednosti u odnosu na dolar, ušteđevine domaćinstava su propale, a devizne rezerve su postale negativne. Tek 2023. godine politika se preokrenula ka ustaljenom pooštravanju.

Argentina nudi dugotrajniji primjer. Višekratno monetarno finansiranje vladinih deficita proizvelo je hroničnu inflaciju koja je do 2023. godine premašila 200 posto i prisilila građane da se u osnovnim transakcijama u velikoj mjeri oslanjaju na američke dolare.

Oba slučaja ilustruju kako politička kontrola narušava stabilnost valute, povjerenje investitora i životni standard.

Sjedinjene Države su u još većem riziku, jer dolar funkcioniše kao primarna svjetska rezervna valuta. Globalna trgovina i rezerve zavise od povjerenja u američke institucije i kredibiliteta Feda. Ako investitori povjeruju da je monetarna politika politički ograničena zahtijevat će veće prinose na američki dug, a što će povećati troškove zaduživanja u cijeloj ekonomiji i oslabiti dolar. Historija nas uči da status rezervne valute može oslabiti kada opadne povjerenje u institucije.

Politički utjecaj na monetarnu politiku također stvara ono što se u ekonomiji naziva „problemom vremenske nekonzistentnosti”. Kratkoročni poticaji donose trenutnu korist, dok se inflacija pojavljuje kasnije. Nezavisne centralne banke postoje upravo kako bi se oduprle ovom ciklusu kroz održavanje dugoročne discipline.

Prekretnica za nezavisnost centralnih banaka

Međunarodne centralne banke reagovale su sa zabrinutošću. Nezavisnost Evropske centralne banke pravno je zaštićena, dok se operativna nezavisnost Banke Engleske smatra zaslužnom za decenije relativne stabilnosti. Tržišta u razvoju, a koja su radila na uspostavljanju kredibilnih monetarnih institucija, vide pritisak na Fed kao znak za uzbunu.

Tržišta su već izrazila zabrinutost. Rast cijena zlata signalizira potražnju za imovinom koja neće promijeniti svoju vrijednost tokom institucionalne neizvjesnosti, dok investitori ponovo procjenjuju svoju izloženost imovini denominiranoj u dolarima.

Posljednja velika konfrontacija u SAD-u oko monetarne nezavisnosti dogodila se 1951. godine, kada je Sporazum između Ministarstva finansija i Feda formalizovao autonomiju Feda. Trenutna istraga ulazi u nepoznatu teritoriju. Powellov mandat traje do maja 2026.godine, a iako ne može biti smijenjen zbog neslaganja oko politike, pravni postupci bi mogli narušiti kontinuitet rukovođenja i vođenja politike.

Ono što je na kocki nadilazi spor oko renoviranja. Ova situacija dovodi u pitanje princip da monetarna politika mora ostati izolovana od političkog pritiska. Historijski presedani i međunarodno iskustvo dosljedno pokazuju da politizovano centralno bankarstvo proizvodi inflaciju, nestabilnost valute i dugoročnu ekonomsku štetu. Konačni ishod svega oblikovat će ne samo kredibilitet SAD-a, već i stabilnost globalnog finansijskog sistema.

Šerif Kapetanović