Posljednji evropski voz koji putuje morem: Prijeti mu novi megamost
Na talijanskom jugu, između kopna i Sicilije, odvija se jedno od najposebnijih željezničkih putovanja u Evropi. Pruga od Milana do Sicilije završava rijetkim željezničko-trajektnim prijelazom, starinskim inženjerskim čudom kojem sada prijeti nestanak zbog planiranog megamosta preko Mesinskog tjesnaca.
Naš trajekt probija uzburkano more pod teškim oblacima koji skrivaju sicilijanske planine. Plovne struje ovdje su toliko jake da su, prema legendi, inspirisale Homerova morska čudovišta Scilu i Haribdu. Na ulazu u luku Messina stoji zlatni kip Madone, s rukom podignutom u blagoslovu nad moreplovcima. Ali ono što najviše privlači pažnju jeste voz koji putuje morem.
To nije običan prizor. Mesinski tjesnac jedino je mjesto u Evropi gdje putnički vozovi i danas prelaze more na trajektu. Svako jutro, putnici na liniji Intercity Notte posmatraju isti ritual: voz se u gradu Villa San Giovanni razdvaja, ukrcava na šine trajekta i putuje do Messine, gdje se ponovo sastavlja i nastavlja prema Palermu ili Sirakuzi.
„To je mala inženjerska koreografija koja svakodnevno povezuje dvije obale i dva svijeta, studente, radnike, porodice koje se vraćaju kući, turiste koji biraju sporiji ritam putovanja“, kaže Francesca Serra, direktorica međugradskih operacija kompanije Trenitalia.
No, ova svakodnevna čarolija mogla bi uskoro nestati.
Most koji bi mogao izbrisati tradiciju
U augustu je italijanska vlada oživjela decenijama star plan za izgradnju gigantskog visećeg mosta preko tjesnaca, vrijednog 13,5 milijardi eura, projekta koji bi spojio Kalabriju i Siciliju. Dok pristalice vide most kao simbol modernizacije, kritičari upozoravaju da bi iscrpio sredstva iz važnijih infrastrukturnih projekata na jugu zemlje i ugrozio osjetljivi ekosistem.
Bilo da bude izgrađen ili ne, plan je već bacio sjenku na jedno od najpoetičnijih evropskih putovanja — i na osjećaj povezanosti koji ono predstavlja.
Kada sam u februaru 2025. putovao Intercity Notteom, most je još bio samo politička ideja, a putovanje trajektom djelovalo je bezvremeno. Moj partner i ja započeli smo put iz Nottinghama, kroz Francusku i Torino, do veličanstvenog Milano Centralea. Odatle je noćni voz do Sirakuze, najduža italijanska linija spavaćih vozova — obećavao posebno iskustvo: 1.489 kilometara željeznicom kroz cijelu Italiju, od Alpa do Etninog podnožja.
Noć je padala dok smo prolazili pored svjetlucavih gradova Cinque Terre. U vagonima su porodice igrale karte, starac je uživao u vinu, a jedan par mazio svog psa. Zaspao sam uz ritam šina, budeći se povremeno uz najave s tamnih perona obasjanih narandžastim svjetlom.
Putovanje koje spaja Italiju
U zoru, kondukter me probudio s čašicom espressa i doručkom. Dok su se kalabrijski gradovi budili pod olujnim nebom, naš voz je stigao do stanice Villa San Giovanni, prekrivene morskom soli. Ubrzo smo gledali kako se voz iz Messine spušta s trajekta, vučen lokomotivom kroz gustu vlagu.
Naš voz je zatim polako ušao u prazan trajekt. Dok su vagoni klizili niz metalne rampe, posada u reflektirajućim prslucima dovikivala je upute. U trenutku kad se zatvorio otvor palube, voz je postao brod.
Trajekti za vozove pojavili su se još krajem 19. stoljeća kao rješenje kada su željeznice naišle na more. Prvi prijelaz Mesinskim tjesnacem otvoren je 1899. godine, i nekada je postojao niz sličnih ruta u Evropi, između Dovera i Dunkerquea, te između Njemačke i Danske. Danas je Intercity Notte posljednji putnički voz u Evropi koji se još uvijek prevozi trajektom.
No, noćni vozovi doživljavaju preporod. Sve više putnika traži sporije, održivije alternative letenju. Prema Serri, više od 60% putnika Intercity Nottea putuje iz razonode, dok mnogi drugi koriste liniju za povratak kući. „Za Italijane, ova veza preko Mesinskog tjesnaca nije samo logistička nužnost i to je svakodnevna gesta jedinstva zemlje“, kaže ona.
Rituali mora i nostalgije
Gioia, profesorica engleskog jezika iz Catanije, opisuje trajekt kao prostor susreta. „Vrlo je društven, ljudi pričaju o putovanju, o politici, o životu. Osjetite more, mirise, zvuke, sve“, kaže kroz osmijeh.
Sam prijelaz traje oko 20 minuta, taman dovoljno da se protegnete, popijete kafu i pojedete arancin, omiljeni sicilijanski zalogaj. „Kad osjetimo miris mora i vidimo kip Madone, znamo da smo kod kuće“, kaže Salvatore, radnik na trajektu.
Zlatna Gospa Messinska, koja prema legendi štiti grad od 42. godine nove ere, nadgleda svaki dolazak. Kada se voz ponovo spoji i krene s trajekta na obalu Sicilije, šine zasijaju pod kišom, a putnici se vraćaju u svoje kabine.
More prati prugu sve do Taormine, a valovi udaraju o stijene dok se u daljini gubi Etna. Nakon dvadeset sati putovanja, voz ulazi u stanicu Sirakuza, jednostavniju, ali jednako toplu kao i cijelo iskustvo.
Neizvjesna budućnost putovanja morem
Hoće li ovo putovanje preživjeti megaprojekt? Vlada planira završetak mosta između 2032. i 2033. godine, ali Talijani su skeptični. Troškovi, seizmička opasnost i uticaj na okolinu mogli bi odgoditi ili čak zaustaviti radove.
U Messini su plakati protiv mosta posvuda. Jansan Favazzo, istraživač filozofije, kaže da bi most mogao postati „katedrala u pustinji“ ako ne bude praćen razvojem regije. „Jedan dio mene nada se da bi to mogao biti veliki korak za Siciliju i Kalabriju, ali drugi se boji da će to ostati samo san.“
Gioia je direktnija, projekt smatra „opasnom šalom“ i upozorava na potencijalni uticaj mafije.
Glasnogovornik Trenitalije kaže da je prerano reći hoće li trajektna linija opstati, ali dodaje da kompanija razumije emociju koju ona budi. „Nekada su ljudi taj trenutak smatrali gubitkom vremena, ali danas ga doživljavaju kao pravi simbol putovanja“, kaže Serra.
Za sada, lirska ljepota ovog prijelaza još uvijek postoji, malo čudo inženjerstva, nostalgije i mora koje diše s vozom svaki put kad se ukrca na valove.
