Šta je zapravo pozadina sukoba Afganistana i Pakistana

Dvadesetčetverosatno primirje između talibanske administracije i Pakistana donijelo je kratkotrajan i napet predah duž jedne od najnestabilnijih granica na svijetu.

Na papiru, primirje je trenutak predaha — prilika da oružje utihne i prašina se slegne nakon nekoliko dana žestokih borbi u kojima je poginulo na desetine vojnika i civila s obje strane. U praksi, međutim, ovo više liči na kratku pauzu u nedovršenom sukobu, nego na istinski mir.

Nekoliko dana prije primirja, duž 2.640 kilometara duge granice između Afganistana i Pakistana, poznate kao kolonijalna Durandova linija, odjekivali su teški oružani sukobi. Svjedoci opisuju razmjere nasilja kao neviđene u posljednjim godinama.

“Situacija je prešla iz manjih okršaja u gotovo ratno stanje,” rekao je Muhammad Achakzai, pakistanski trgovac koji živi u blizini prelaza Spin Boldak–Chaman.

Ovaj osjećaj odražava rastuću zabrinutost: najnoviji sukobi prevazilaze uobičajene granične sporove i označavaju opasnu promjenu ka dubljem, sistemskom sukobu.

Primirje koje prikriva dublju krizu

Analitičari upozoravaju da primirje ne rješava osnovni uzrok nasilja — ponovni uspon militantnih grupa unutar Pakistana, koji je neraskidivo povezan s povratkom Talibana na vlast u Afganistanu u augustu 2021. nakon povlačenja američkih trupa. Ono što je tada u Islamabadu slavljenо kao strateška pobjeda, danas je postalo sigurnosna noćna mora.

Umjesto osigurane zapadne granice, Pakistan se sada suočava s neprijateljskim okruženjem i optužbama da talibanska administracija u Kabulu pruža utočište Tehrik-e-Taliban Pakistanu (TTP) — zabranjenoj militantnoj grupi odgovornoj za stotine napada na pakistanskom tlu.

Posljedice su ozbiljne: prema Globalnom indeksu terorizma, Pakistan je sada druga zemlja na svijetu po pogođenosti terorizmom, odmah iza Burkine Faso.

Posljedice povratka Talibana

Talibansko zauzimanje Kabula 2021. odjeknulo je daleko izvan granica Afganistana. U Pakistanu su posljedice bile naročito snažne: povratak Talibana ohrabrio je čitav spektar militantnih grupa — od islamističkih poput TTP-a i Islamske države Khorasan (ISKP), do etnoseparatističkih pokreta poput Balučke oslobodilačke armije (BLA), koja često napada i kineske interese.

Do 2020. Pakistan je bilježio stalni pad napada, zahvaljujući vojnim operacijama pokrenutim 2014., američkim dronovima koji su eliminirali ključne vođe, te unutrašnjim podjelama među ekstremistima. Međutim, ovaj napredak se naglo urušio nakon pada Kabula.

Ponovno ojačani TTP konsolidirao je rasparčane frakcije i lokalne ogranke Al-Qaide, pojačavajući napade širom provincije Khyber Pakhtunkhwa. U isto vrijeme, balučki separatisti izvodili su sve sofisticiranije operacije, uključujući i samoubilačke napade u kojima su učestvovale žene.

Napadi u Pakistanu prošle godine dostigli su najviši nivo od 2015., a većinu je izveo TTP, navodi Institut za mirovne studije Pakistana (PIPS).

“Od 2021. TTP se ponovno pojavio kao najopasnija unutrašnja prijetnja za Islamabad,” rekao je Muhammad Amir Rana, direktor PIPS-a.

U međuvremenu, ISKP, protjeran talibanskom represijom iz Afganistana, učvrstio je prisustvo na sjeverozapadu Pakistana i počeo napadati islamističke stranke, državne zvaničnike i vjerske manjine.

Talibani između ideologije i opstanka

Rastuće tenzije ogolile su duboku dilemu talibanske administracije. Kabul je suočen s teškim izborom: udovoljiti sigurnosnim zahtjevima Pakistana i suzbiti TTP ili riskirati unutrašnje podjele i pobunu u vlastitim redovima.

Zvanično, talibanska vlada negira da pruža utočište stranim militantima. Privatno, međutim, dužnosnici priznaju da bi vojna kampanja protiv TTP-a bila pogubna. Glavni problem leži u ideološkoj i porodičnoj povezanosti: TTP je praktično frakcija talibanskog pokreta, povezana ideologijom, rodbinskim vezama i zajedničkim ratnim iskustvom.

“Talibanski režim ne posmatra TTP kao teroriste, nego kao ideološku braću i saveznike iz ratnih vremena,” objašnjava novinar Shabbir Ahmed iz Pariza.

Zbog tih veza, sve veći broj talibanskih boraca priključuje se TTP-u u prekograničnim operacijama, uprkos naredbama vrhovnog vođe Mullah Haibatullaha Akhundzade da ne učestvuju u borbama van Afganistana. Provedba te naredbe je neujednačena, posebno u područjima gdje se prepliću ideologija, plemenske lojalnosti i lični odnosi.

Talibanski zvaničnici strahuju da bi napad na TTP mogao izazvati pobunu u sopstvenim redovima i prebacivanje boraca u redove rivalske ISKP — što bi otvorilo novu unutrašnju frontu.

Islamabad pooštrava kurs

Frustriran onim što vidi kao talibansku nesposobnost ili nespremnost da obuzda TTP, Pakistan je prešao s diplomacije na silu — kombinujući vojne udare, ekonomski pritisak i demografske mjere.

Pakistanska vojska sada izvodi zračne napade unutar istočnog Afganistana, ciljajući navodna skrovišta TTP-a. Ova strategija naziva se “doktrina recipročnog odvraćanja” — svaki napad koji potječe s afganistanskog tla biće odgovoreno direktnim udarima preko granice.

Paralelno, Pakistan je od septembra 2023. protjerao više od milion neregistrovanih Afganistanaca, pooštrio vizne režime i ograničio trgovinu preko prelaza Spin Boldak–Chaman. Ove mjere ekonomski su pritisnule Kabul, tjerajući ga da intenzivira saradnju s Iranom i koristi luku Čabahar.

Novi sukobi počeli su 9. oktobra, kada su dvije eksplozije pogodile Kabul, a Pakistan izveo zračni napad u provinciji Paktika. Taliban je optužio Islamabad za napade i odgovorio udarima na granične punktove. Sukobi su trajali danima prije nego što je, uz posredovanje Katara i Saudijske Arabije, dogovoreno primirje — koje je ubrzo prekršeno.

Opasna pat-pozicija

Za Pakistan, izgled dugotrajnog sukoba dolazi u trenutku ekonomske krize i političke nestabilnosti. Iako Pakistan ima vojnu i tehnološku prednost, Taliban posjeduje decenijama brušene vještine gerilskog ratovanja.

“Pokretanje otvorenog rata protiv Afganistana moglo bi značiti dugotrajan gerilski sukob u provincijama Khyber Pakhtunkhwa i Balučistan,” upozorava analitičar Ahmed.

Obje strane imaju snažne razloge da izbjegnu totalni rat, ali i malo podsticaja da riješe osnovni problem. Za Pakistan, eskalacija znači produbljivanje ekonomske krize i unutrašnje nestabilnosti. Za Taliban, odgovor na pakistanske udare jača legitimitet među borcima.

Ključno pitanje ostaje neriješeno: dok Kabul ne prizna prisustvo TTP-a i ne preduzme odlučne mjere, sigurnosne brige Islamabada neće nestati. Za sada, granica ostaje — kako je rekao jedan pakistanski sigurnosni zvaničnik — “bačva baruta”.

Pad Kabula 2021. i dalje baca dugu sjenku. Ono što je nekada smatrano strateškom pobjedom za Pakistan sada se pokazuje kao početak najkompleksnije i najopasnije sigurnosne krize u posljednjih nekoliko decenija.