Propast najvećih bh. kompanija koje su hranile cijelu državu: Tranzicija ili tranzicijska pljačka?
Nekada su bili simboli uspjeha, inovacije i radne etike. Industrijski giganti iz Bosne i Hercegovine osvajali su svjetska tržišta, zapošljavali desetine hiljada ljudi i gradili zajednice. Danas, od te moći ostale su tek priče, prazne hale i gorko sjećanje. Rat, loša privatizacija, pohlepa, politika i nestručnost – to su ključni razlozi zašto su propali Energoinvest, Šipad, Agrokomerc, Soko, Rudi Čajavec i FAMOS. Ovo je njihova priča.
Energoinvest – inženjerski gigant koji se pretvorio u sjenku
Sarajevski Energoinvest je u svoje zlatno doba bio među vodećim izvoznicima u Jugoslaviji, sa prihodima većim od 580 miliona dolara godišnje i više od 50.000 zaposlenih. Projekti su se nizali od Bliskog istoka do Latinske Amerike, gradeći hidrocentrale, dalekovode i fabrike.
Rat je prekinuo kontinuitet. Firma je rasparčana, ključna oprema završila je u Istočnom Sarajevu, dok su vrijedne nekretnine otišle pod cijenu u ruke politički povezanih pojedinaca. Danas Energoinvest postoji – ali s tek 250 zaposlenih. Ipak, 2025. godina donosi blagi zaokret: dionice su porasle, potpisani su novi ugovori u Africi, a firma najavljuje ambiciozan povratak.
Šipad – od drvnog carstva do stečaja
Sa 80.000 radnika i izvozom širom svijeta, Šipad je bio kičma bosanskohercegovačke drvne industrije. U Americi je imao deset fabrika namještaja, a proizvodi su se nalazili u domovima od Pariza do Melbournea.
Rat, rasparčanost pogona i divlja privatizacija razorili su ovaj gigant. Do 2016. godine, u Šipadu je ostalo svega šest zaposlenih. Vrijedna imovina razgrabljena je, fabrike su uništene ili prodane u bescjenje. Šipad je postao simbol propasti industrijske Bosne – od drvnog diva do tužne fusnote historije.
Agrokomerc – uspon i pad carstva iz Krajine
Iz male farme pilića izrasla je moćna prehrambena imperija sa 13.000 radnika. Tops keks bio je sinonim za uspjeh, a Velika Kladuša postala je ekonomski fenomen. Međutim, 1987. izbija “Afera Agrokomerc” – mjenice bez pokrića, politički potresi i hapšenje Fikreta Abdića.
Rat je zapečatio sudbinu kompanije. Preostala imovina iskorištena je za privatnu paradržavu, a u sukobima je uništena i posljednja šansa za oporavak. Nakon rata, Agrokomerc se raspao u moru neuspešnih privatizacija, a Velika Kladuša nikad se nije oporavila.
Soko Mostar – grad aviona pao u tišinu
Soko je gradio avione, razvijao supersonične borbene letjelice, sklapao helikoptere – Mostar je zahvaljujući njemu postao industrijski grad. Na vrhuncu je zapošljavao 10.000 ljudi, sarađivao s Boeingom i Airbusom, a Hercegovina je živjela od Sokola.
Raspad države, rat i poratna nebriga uništili su san. Strojevi su opljačkani, hale razrušene, a država nije imala interesa da ulaže u obnovu. Umjesto aviona – praznina. Simbolično, posljednji direktor Sokola bio je današnji politički lider Dragan Čović.
Rudi Čajavec – elektronika koja je napajala Banjaluku
“Čajavec” je bio tehnološki dragulj Banjaluke – sa 10.000 radnika, proizvodnjom televizora, radio-prijemnika i vojnih sistema. Grad je disao s firmom. Ali nakon rata, proizvodnja staje, tržište se gubi, a privatizacija donosi totalni kolaps.
Milionske potraživanja “nestaju”, zemljište preuzimaju tajkuni, a nekadašnje hale pretvaraju se u tržne centre i škole. Danas je “Rudi Čajavec” tek ime u poslovnom registru – bez radnika, bez proizvodnje, bez budućnosti.
FAMOS – motor koji je pokretao zemlju, a ostao bez goriva
FAMOS je pokretao vozila širom Jugoslavije – motori iz Hrasnice ugrađivani su u FAP kamione, autobuse i vojne tenkove. Imao je 12 pogona i bio stub mašinske industrije.
Rat je presjekao proizvodnju, a nakon njega slijedi tranzicijska pogibija. FAMOS je podijeljen, pogoni prodati, tehnologija zastarjela, a tržišta izgubljena. Danas – bez zvuka motora, bez inženjera, bez snage.
Zajednički nazivnik – pohlepa i nemoć
Sudbine ovih giganata nisu rezultat samo rata. Ključne riječi su netransparentna privatizacija, politička neodgovornost, rasprodaja imovine i nebriga države. Najveći resurs – radnici i znanje – ostavljeni su na cjedilu. Od izvoznika znanja, BiH je postala uvoznik svega.
Ipak, neke firme poput Energoinvesta pokazuju da nije kasno za oporavak – ako postoji vizija i politička volja. No, da bi se budućnost gradila, mora se priznati istina o prošlosti. A ona glasi: industrijski giganti BiH pali su žrtvom tranzicijske pljačke.
