Rikardo Druškić, samouki umjetnik: Imam velike ciljeve, ali također i veliku vjeru u sebe
“Otkako znam za sebe, s pojavom prvog sjećanja, oduvijek sam bio devijantno biće. Nikada se konformisao društvenim normama i pravilima. U manifestu, to je značilo da sam uvijek ulazio u sukobe i tako pravio velike probleme sebi i svojim voljenim”, kaže za Forbes Bosna i Hercegovina umjetnik iz Sarajeva Rikardo Druškić.
Umjetnost mu je pomogla da izađe iz ove patologije. Pomogla mu je da se samoostvari, da postane zdrava i funkcionalna jedinka društva.
“Ja sam visoko disciplinovana osoba. Svaki radni dan slikam po sedam sati, ali mogu da se izdvojim iz konteksta vremena i prostora i pogledam svoj život iz trećeg lica, U tom kontekstu vidim i prepoznajem koji je to uticaj kreativnog potencijala u meni na mene i moj život.”
Iako je 1990. rođen u Zagrebu, cijeli život je proveo u Sarajevu. Još kao srednjoškolac zainteresoveo se za umjetnost s fokusom na ilustraciju i digitalnu umjetnost. Posebno je, s obzirom na kvalitet stvaralačkog rada, što je u svom CV napisao da je “samouki umjetnik”.
“Kada stvaram, ja to radim ponajprije radi sebe, iz sebičnih razloga. Drugim riječima, umjetnošću se prvenstveno bavim radi sebe. Moja sreća je što me zanimaju teme koje su od društvenog značaja, pa ih mogu upakovati u neki paket savremene angažirane umjetnosti, ali te teme nisu uzrok moje umjetnosti, već njena posljedica.”
Ne bavim se temama koje su mainstream
Nikada se, kaže, nije bavio temama koje su mainstream, niti je dozvoljavao da mu političke teme postanu osnova njegovog narativa. Njegov put je oduvijek bila potraga za autentičnim JA.
“Ljudima su prije moje slike bila draže, ali meni su sada puno bolje i zrelije i to je ono što mi je najbitnije, da slušam i postujem svoj unutrasnji glas. Imam velike ciljeve, a također i ogromnu vjeru u sebe. To nije uvijek bilo tako, naprotiv. Moje slike su apstraktni prostor moje najveće intime. Moja bol, tuga, radost, svaki i najmanji detalj mog bivstvovanja je na mojim platnima. To je moj najefikasniji način introspekcije i kanal kroz koji radim transfer emocija. Nikada se nisam plašio svoja djela dijeliti sa drugim ljudima, štaviše, bilo mi je uzbudljivo mijenjati svoj život kroz stvaranje umjetnosti.”
Kaže kako je njegova umjetnost autobiografska. Drugim riječima, kada stvara uvijek to radi prvenstveno da zadovolji unutrašnji solilokvijum.
“U posljednje vrijeme, ponajviše s ciklusom slika XANTEA 2502, moja umjetnost je otišla u novu dimenziju. Iz svijeta slikarstva ušao sam opet u digitalne medije. Eksperimentišem sa savremenom tehnologijom i mnogi se projekti već krčkaju. Kao mladi umjetnik mogao sam samo sanjati da stvaram djela koja sada nastaju. To mi daje ogroman osjećaj ponosa i zadovoljstva. Napredak se vidi iz rada u rad. Nemam aposlutno nikakav problem da bilo ko interpretira moj rad na način na koji hoće. Ne želim da zvučim arogantno, ali to me pretjerano ni ne zanima. Da sam slušao i obazirao se na ružne komentare iz naše konzervativne okoline, vjerovatno bih u Jagomiru završio.”
Kaže kako se nikada snije stidio svoje umjetnosti. Naprotiv, s ponosom i luđačkom vjerom u sebe, prezentovao je gdje god bi došao.
“Tako je i danas, s jednom eksplicitnom različitošću. Vremenom sam postao puno mirnija osoba. Prije sam kroz život išao luđački brzo, dok sada volim misliti da plovim. Posložio sam život, a tome je prethodilo prvo upoznavanje sebe i svog mraka.”
Razmišljao sam o tome da prestanem oslikavati zidove
Kako se artist s platna i u ograničem prostoru odluči izaći na ulicu i ovjekovečiti svojom idejom zid muralom? Koliko je velika razlika u prostorima na kojima je dostupan javnoj kritici, Druškić kaže:
“Oslikavanje murala do prije par godina predstavljalo mi je velike probleme. Konstantan rad na sebi se manifestovao, između ostalog, pobjedom nad socijalnom anksioznošću. Ta savremena psihološka bolest od koje pati ogroman broj ljudi u 21. vijeku, kočila me je da dam svoj maksimum. To je razlog zašto i nisam pretjerano zadovoljan sa muralima koji su ranije nastajali. Čak sam i u jednom trenutku razmišljao o tome da prestanem oslikvati zidove i posvetim se samo slikarstvu, ali nisam nikada bio kukavica. Uvijek sam težio suočavati se sa svojim problemima, a ne od njih bježati. To je razlog zašto je mojih nekoliko posljednih murala nešto čime sam zadovljan. Proces oslikavanja murala je jako težak i složen proces. Oslikavaju se zidovi po visokim temperaturama i na ogromnim visinama, a radi se i po 12 sati dnevno. Samurajski režim. Ljudi ne vide to, ljudi vide samo finalni prozivod i olako iz komfor zone svog prostora, spremni su da daju kritike.”
Kaže da je jedna od mnogih razlika između njega i kolega u želji za fizičkim izlaganjem. Većina umjetnika u svom sistemu vrijednosti ima inkorpiranu želju za velikim brojem izlaganja.
“Ja na izložbe gledam malo drugačije. Svaka koju sam imao predstavljala je neku prekretnicu, imala je neko dublje značenje od samih slika. Moje izložbe u Sarajevu su bile rijetke, ali su bile od značaja. Pored toga, savremeni mediji su omogućili drugačiju prezentaciju radova nego prije i to se mora uzeti u obzir. Postavlja se veliko pitanje, koja će biti uloga galerijskih prostora za 20 godina s pojavom savremenih tehnologija, a posebno VR tehnologije? Umjetnost za mene najbolje se konzumira u intimi, te s toga nemam nikakav problem da galerije postanu naši domovi. Naprotiv, jako ću uživati u tome.”
Isplativije biti umjetnik u Njemačkoj, nego biti bankar u Sarajevu
Dodaje da je biti umjetnik u BiH jako teško. S druge strane, život prosječnog čovjeka u BiH je jako težak sam po sebi.
“Mi smo post – tranzicijska, nerazvijena država, u kojoj veliki broj ljudi, na moju žalost, ima egzistencijalnih problema. Naravno da u takvom društvu umjetnici i umjetnost ne cvjetaju. Biti umjetnik je kao i svaka druga domena na svijetu. Pareto distribuacija nas uči da samo najmanji broj ljudi u svakoj domeni uzima najveći dio kolača. Tako je i u umjetnosti. Najmanji broj umjetnika prodaje najviše slika. Ipak, u savremenoj, zapadnoj demokratiji, lijep život mogu da žive i umjetnici čija kvaliteta je osrednja. Jako puno sredstava se ulaže u kulturu u Evropi i svijetu, te mislim da je isplativije biti umjetnik u Njemačkoj, nego biti bankar u Sarajevu.”
Primljen na treći rezidencijalni program
Primljen je na svoj treći rezidencijalni program u Manchesteru. Upravo smo ovaj razgovor vodili iz Sjedinjenih Država.
“To je grad iz države New Hampshire. Od velikih gradova u blizini je Boston. Tu sam već nekoliko dana. Polako se upoznajem s gradom, ali i sa kulturom koja je potpuno drugačija od naše evropske. Nisam siguran kolika uživam u njoj, ali moja sreća je priroda u i okolo ovog grada. Ona će mi omogućiti da sebi obezbijedim vrlo sličnu rutinu kao u Sarajevu. Puno samurajskog rada i puno odlazaka u prirodu, gdje satima šutim i punim svoje baterije. Pored toga, ovdje ću dobiti priliku da se upoznam s domaćom likovnom scenom i jednom novom publikom. Na kraju ovog tromjesečnog programa imat ću i svoju multidiciplinarnu izložbu. Nakon Manchestera ta izložba seli za Detroit, te ću time da finaliziram ovu godinu i posvetim svoju koncetraciju za sljedeću, jer čekaju me veliki planovi” kaže za kraj razgovora Rikardo Druškić.
