Menadžeri na psihoterapiji – kako izbjeći ‘sagorijevanje’
Hristina Kovačević, novinarka Forbes Srbija
Uslijed sve većeg pritiska koji se stavlja na teret rukovodiocima, menadžeri i poslodavci se češće odlučuju na odlazak na psihoterapiju, tvrde stručnjaci.
Menadžerka Jen Dyck Sprout odlučila je da svoje iskustvo podijeli na internetu i ukaže na pozitivna iskustva sa psihoterapije. Budući da se, na početku menadžerske karijere, previše fokusirala na napredak i ciljeve kompanije, produktivnost tima je opadala, a zaposleni su veoma brzo odlazili. Kada je, kako kaže, počela da uključuje alate i tehnike sa psihoterapije, njeno poslovanje se u potpunosti promijenilo – ciljevi su počeli da se ostvaruju, motivacija je rasla, a ona i zaposleni su bili zadovoljni radom.
“Promijenila sam svoj način razmišljanja – umjesto da radim za svog šefa, radila sam za svoj tim”, navela je Jen u objavi.
Psihologinja i psihoterapeutkinja Nada Marjanović kaže za Forbes Srbija da su i u našoj zemlji razlozi zbog kojih menadžeri odlaze na psihoterapiju brojni, ali da je jedan od najčešćih disbalans ličnih potreba i potreba kompanije.
Igra moći i dominacije
“Razlozi za javljanje su i neadekvatna komunikacija sa zaposlenima, uzajamno nerazumijevanje, ‘igre moći i dominacije’, pa sve do mobinga. Tada na terapiji radimo na usvajanju asertivnih načina komunikacije, postavljanju granica i zaštiti sebe”, navodi Marjanović.
Preveliki zahtjevi i očekivanja od menadžera, prema riječima Marjanović, dovode do osjećaja odgovornosti i krivice, kao i poteškoća u prioritiziranju ličnih potreba, u odnosu na profesionalne.
“Čini mi se da je potrebno da i sama korporacija prepozna da su emocionalne potrebe pojedinca važne i da su važnije od budžeta. Zahtjev na našim prostorima, zbog izazovne finansijske situacije, je da se zaposleni takmiče sa mašinama i da ih po mogućnosti prevaziđu”, kaže Marjanović.
Problem je, kako kaže, što se danas ljudi sve teže nose sa velikim izazovima i zahtjevima posla, s obzirom na to da se njihovi zadaci sve više usložnjavaju, a i sve se više od njih očekuje.
“Očekuje se bespogovorna produktivnost, uz sve manje razumijevanja za potrebe pojedinca. To može da dovede do raznih emocionalnih izazova, kao što su anksioznost, depresivnost, kao i sindrom sagorijevanja, odnosno ‘burnout’, koji je sve češća pojava”, kaže Marjanović.
Zahtjev na našim prostorima, zbog izazovne finansijske situacije, je da se zaposleni takmiče sa mašinama i da ih po mogućnosti prevaziđu.
Svjetska zdravstvena organizacija je ovaj sindrom 2019. uvrstila u Međunarodnu klasifikaciju bolesti i proglasila ga profesionalnim fenomenom koji se realizuje kao rezultat hroničnog stresa koji nije uspješno kontrolisan.
Marjanović ističe da ovaj sindrom podrazijumeva psiho-fizičku iscrpljenost i da zbog toga često dolazi do umanjene produktivnosti, gubitka motivacije, osjećaja bespomoćnosti, bezvoljnosti, ozlojeđenosti i na kraju, iscrpljenosti.
“Ljudi pokušavaju da izađu u susret ovim nerealnim zahtjevima, što ne uspijevaju uvijek, a to dovodi do osjećanja neuspjeha i nezadovoljstva. Da bi se uštedilo na budžetu firme, broj ljudi biva manji od zahtjeva posla, tako da pojedinac dobija veliki broj zadataka i obaveza, a uz to ima zadatak i da rukovodi i upravlja timom ljudi”, ističe Marjanović.
Sagorijevanje veće kod menadžera nego kod radnika
O tome da je veća vjerovatnoća da će menadžeri, prije nego oni koji to nisu, doživjeti sindrom ‘sagorijevanja’, govori i Galupovo istraživanje (Gallup), koje pokazuje da će menadžeri najvjerovatnije tražiti novi posao, biti neangažovani ili imati osjećaj da njihova organizacija ne brine o njihovom blagostanju.
Osim toga, kako kaže Marjanović, pritisak na poslu može direktno da se odrazi i na partnerstva i porodični život, te da dovede i do nedovoljne posvećenosti partneru ili porodici, a samim tim i nezadovoljstva ostalih članova porodice, problema u vezi, braku ili sa djecom.