Denis Haračić za Forbes BiH: Umjetnost je mehanizam koji dijagnosticira društvene bolesti
“Ja sebe prije svega smatram vizualnim umjetnikom, što će reći da je moje poslovno, ali i životno opredijeljene, upravo u polju umjetnosti koja sa publikom komunicira likovnim, vizualnim jezikom”, kaže za Forbes Bosne i Hercegovine Denis Haračić, umjetnik odrastao u Bugojnu gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju.
“Potom sam upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu, gdje sam na Odsjeku za grafiku završio master ciklus 2018. godine u klasi profesorice Amele Hadžimejlić. Umjetnošću se aktivno bavim još od 2015. godine, kada sam organizovao svoje prve, studentske izložbe. Po završetku Akademije dodijeljen mi je status istaknutog samostalnog umjetnika Kantona Sarajevo, koji sam imao od 2020. do 2022. godine, a posljednjih nekoliko godina sam i uposlen na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.”
Umjetnost mu je primarna okupacija, te je unutar nje uspio ostvariti brojne saradnje i predstaviti svoj rad na izložbama u BiH i internacionalno. Uspješno sarađuje sa modnom dizajnericom Enom Dujmović sa kojom je učestvovao u kreaciji vizualnog identiteta brojnih kolekcija unutar brenda PlusMinus Fashion.
“Moj pristup prema umjetničkim disciplinama je opširan, te uvijek uživam u istraživanju novih, meni interesantnih stvari.”
Nakon kratkog predstavljanja, suština
Pokašavao sam doprijeti do suštine Denisovog bića kada sam prisustvovao njegovim izložbama. Fasciniralo me to što je bio tako pristupačan, otvoren, ali i samozatajan. Uvijek nalik alternativnom frontmenu underground banda koji šalje tajne poruke svojom pojavom. Takvi su mu i radovi. Moraš nakon toga sebi postaviti pitanje o suštini bitka.
“Mišljenja sam da svaka umjetnička praksa treba biti proces stalne introspekcije suprotstavljene onome što čini svijet oko nas. Dakle, koliko god da se samopropitujemo, umjetnički rad nalaže da te intimne i fragilne procese odašiljemo prema vani, kako bismo ostvarili osnovni i najbitniji zadatak umjetnosti, a to je komunikacija. Zbog toga volim reći da su svi dobri umjetnici zapravo ekstrovertni introverti. Mi se krećemo na stalnoj granici između te dvije krajnosti kako bismo komunicirali svoje ideje.”
Ako umjetničko djelo na određenoj bazi ne uspostavlja dijalog sa posmatračem, kaže Denis, ili ako autor ne uspijeva da svoj univerzalni ljudski govor inkorporira u rad, onda umjetničko djelo postaje pojam dekoracije i prestaje da služi svrhu koju bi u društvenom i historijskom kontekstu trebalo da ima.
“Kako bih se vratio na pitanje, ja u svom radu slijedim upravo ovaj proces, te prema svojim ličnim potrebama procesuiram svoj unutarnji i vanjski svijet kroz djelo. Trenutke u kojima je to od značaja prepoznajem stalno, mnogo je toga u ovom svijetu o čemu vrijedi govoriti kroz kanone čovjeka i humanizma, iako ono što radim većinom predstavlja krajnost u tom kontekstu, te govori o čovjekovim slabostima i idejama koje vode u opće raščovječenje.”
Intima ili umjetnost koja dijagnosticira društvene bolesti
Dodaje da je umjetnik u vrlo zanimljivoj poziciji kada se govori o intimi. Umjetnost u tom kontekstu nije ništa više nego hrabrost da ono što na druge načine ne bismo izgovorili na glas, kroz likovni ili bilo koji drugi umjetnički jezik posredujemo dalje.
“Nažalost bez obostrane komunikacije nema ni umjetnosti. Besmisleno je da ona postoji u eteru, a njena intimna priroda nam pomaže da se s njom poistovjetimo. Veza između umjetnosti i ljudskog roda, po mom mišljenu, upravo leži u toj ogoljenoj intimi. Čovjek koji sebi može priznati svoje slabosti može i da doživi neku vrstu katarze. To isto važi i za društvo. Ako je društvo slijepo na svoje nedostatke, ili još gore, pada u bilo koji oblik političke, ekonomske ili socijalne dekadencije, dobro je da postoje mehanizmi poput umjetnosti, koji među prvima dijagnosticiraju društvene bolesti.”
Kada se rad pusti u javni prostor, prestaje ono što je autor htio reći, a počinje ono što smo na podsvjesnom nivou uspjeli prenijeti. Publika se na isti način veže za rad, putem podsvjesnih asocijacija, mišljenja je Hračić.
“Zbog toga je i očigledni simbolizam u kojem uživamo u ranim stadijima svoga likovnog puta toliko infantilan. Za umjetnost nije dobro biti bukvalan, osim ako je naravno riječ o kojekakvoj propagandnoj umjetnosti. Ali da, mimo toga umjetnik nema puno moći da utječe na ono što će biti interpretirano. Svaki rad prolazi kroz dva procesa svoga oblikovanja, inicijalno oblikovanje autora i krajnje kontekstualiziranje publike. Ja sam se odlučio na put svjesnog dijeljenja svojih unutarnjih procesa. Oni i dalje pripadaju meni, postoji određena doza individualizma u tome. Umjetnost nije nauka i nije kanon, ona je itekako disciplina unutar koje se vrjednuje individualni pristup umjetnika. Dakle, što iskrenije, to bolje.”
Murali češće mogu pasti pod kritiku
Fenomen murala i javnih prostora kao galerija, godinama ima uporište u BiH. Haračić i tu vidi drugačiji pristup.
“Lično ne radim murale, ali vjerujem da su i murali još jedan nivo komercijalizacije ili demokratizacije umjetničkog izričaja. Dostupni su širim masama, a samim tim i češće mogu pasti pod kritiku. Moje mišljenje je u tom kontekstu podijeljeno. Prije svega, u umjetnosti murala shodno tome postoji određena cenzura. Ono što umjetnost nekada ima zadatak da oslovi nije uvijek prijatno za sviju, a tiče se itekako čovjeka i društva. Dakle, takva umjetnost se ne može pretvoriti u mural prosto zbog toga što je jedna od osnovnih funkcija murala da krasi određeni urbani krajolik. Sa druge strane, to ne znači da ne postoji umjetnost u tom polju. Ono što vidimo na Fasada festivalu u Sarajevu i Street arta festivalu u Mostaru je u umjetničkom smislu visoko kvalitetno. Postoje mnogi autori murala koje jako cijenim i mislim da je taj oblik izražaja također bitan za svako urbano društvo. Za mene kao autora nije isključen, ali sigurno nije optimalan.”
Izložbe kao dio identiteta stvaraoca
Izložba dua ANIMA u historijskom muzeju BiH, koju je radio sa kolegom Mirzom Rahmanovićem, kao kruna njihove saradnje kroz 10 izložbi u BiH i Hrvatskoj, su njegovo prvo ozbiljno predstavljanje na našoj sceni.
“Dalje slijede izložba Museum of now u Berlinu 2019. godine, jer sam prvi put bio izložen u grandioznom projektu sa svjetski renomiranim autorima poput Amoako Boafoa i Viktora Freše. Potom, serija izložbi pod nazivom „Reject“ unutar kojih sam portretirao mlade ljude sa bosanskohercegovačke kulturne scene i pokušavao govoriti o meni bitnim temama, sadržanim naravno i u samom nazivu izložbe. „Pas, ogledalo i porodični portret“ koji sam radio sa našom Galerijom Manifesto i divnom Adnom Muslijom, jer sam sebi dopustio da budem intimniji. Izložba finalista nagrade Zvono u Centru za savremenu umjetnost KRAK u Bihaću, zbog ljudi i primjera koji su dali svojim radom svima na bh. kulturnoj sceni. I na kraju možda sve izložbe koje sam radio sa Amerom Hadžićem, obzirom da smo jako dobar spoj različitih umjetničkih izraza sa sličnim temama.”
Tanka je umjetnost ako je profit jedini motivator
Kaže kako kultura ne pripada društvenim mehanizmima namijenjenim akumulaciji kapitala. Pored toga, tanka je umjetnost kojoj je jedini motivator financijski profit.
“Međutim, umjetnost i vrijednost umjetničkog rada u našem društvu jako su devalvirani. I kada stvari teku kako treba, kao umjetnik nikada ne možete znati da li ćete nešto prodati, a troškovi organizacije izložbi i drugih predstavljanja su visoki. Umjetnik u suštini mora biti u stanju da sebi kupi slobodu, obzirom da rad na novim djelima zahtijeva prostor i vrijeme, a pored toga postoji čitava sekcija menadžmenta koja zahtijeva veliko požrtvovanje. Sve u svemu, i uz veliki uspjeh margina profita može biti manja nego što mislite.”
Split Art i zastupnički ugovor
Split Art je autrijska firma koja je nedavno nastala, a Denis Haračić je drugi umjetnik koji je pod zastupničkim ugovorom. Do potpisivanja ugovora je došlo tako što je “silom prilika” imao šansu svoj rad pokazati vlasniku firme, te se u proteklih godinu dana razvio odnos unutar kojeg je u konačnici došlo i do profesionalne saradnje.
“Benefiti ovakvih organizacija ili u drugom redu i dobrih galerija i galerista, su ti što se aktivno radi na plasmanu umjetnika i prodaji njegovih djela. Imao sam priliku raditi sa brojnim galerijama, ali kod nas još uvijek nije u potpunosti zaživjela ideja da galerija zastupa umjetnika aktivno i u punom kapacitetu. Organiziraju se izložbe i pokazuje se rad koji je negdje u ponudi, ali nedostaje stalni i usmjereni menadžment sa klijentima, kolekcionarima i drugim bitnim posrednicima u ovom poslu. To je na Zapadu drugačije, umjetnici su reprezentovani dobrim galerijama baš kao što sportaši pripadaju poznatim sportskim timovima. Unutar te reprezentacije se neprestano radi na razvoju karijere. Bitno je i spomenuti da konkretno zastupanje verifikuje cijene rada. Kao slobodni umjetnici, imamo demokratsko pravo da svoj rad cijenimo koliko god želimo, ali u krajnjem slučaju, galerije i druge afirmirane institucije imaju moć da preko noći uspostave valjane i od kolekcionara poštivane cijene”, kaže za kraj razgovora Haračić.
