Ovaj investitor odbija ulagati u umjetnu inteligenciju i kripto i vjeruje u budućnost Ukrajine

LIDERI Forbes 5. aug 2024. 09:11
featured image

5. aug 2024. 09:11

U rijetkom intervjuu o njegovoj investitorskoj karijeri, tajkun privatnog kapitala, Jahm Najafi otkriva što traži u kompanijama, kako iskorištava pucanje tržišnih balona i zašto je optimističan po pitanju Ukrajine.

Jahm Najafi 61-godišnji je investitor i filantrop iz Phoenixa. Rodom iz Irana, Najafi je preselio u SAD sa starijim bratom Francisom 1975. godine kao 12-godišnjak. Ima magisterij iz ekonomije s Harvarda, a karijeru na Wall Streetu započeo je u tvrtci Salomon Brothers, da bi potom sa starijim bratom 1990. godine počeo voditi tvrtku za investicije u nekretnine Pivotal Group.

Najafi je u samostalne vode krenuo 2002., pokrenuvši Najafi Companies za upravljanje vlastitim kapitalom. Njegova najlukrativnija investicija bilo je 100 milijuna dolara u Network Solutions, 2003. godine, koje je prodao samo četiri godine kasnije za 800 milijuna dolara. Godine 2009. je kupio 10 posto udjela u klubu Phoenix Suns za oko 43 milijuna dolara; taj udio danas se procjenjuje na 400 milijuna dolara.

Najafi je poznat po ulagaju u McLaren tim Formule 1; Foto: Profimedia

Tijekom godina Najafi je investirao u čitav niz industrija, od zabavne, industrije potrošačkih dobara i sportskih franšiza među kojima je i McLaren, tim Formule 1. Njegovo bogatstvo procjenjuje se na oko 1,4 milijardu dolara, a prošle godine Najafi je potpisao takozvani Giving Pledge, obećanje da će u dobrotvorne svrhe donirati barem polovicu svog bogatstva.


FORBES: Gledajući u širu sliku današnjice, koji su najveći rizici s kojima se investitori susreću?

“Tu imamo geopolitičke rizike – odnose Kine i SAD-a, kao i Ukrajinu i Izrael. Ovo je vjerojatno najnesigurnije vrijeme još od Drugog svjetskog rata iz geopolitičke perspektive, ali i iz domaće, kako u Europi, tako i u SAD-u. Jesmo li došli do točke značajnih promjena principima liberalnog tržišta i demokracije? Ono što je uvelike pomoglo rastu globalnog gospodarstva od Drugog svjetskog rata su liberalizacija i trgovina. To je mnogim ljudima omogućilo izlazak iz siromaštva, a ti ljudi su, iskreno rečeno, i veliki konzumenti američkih proizvoda. Amerika se smatra svjetionikom tehnologije i proizvoda, a mnogi ljudi diljem svijeta mogu si ih priuštiti jer su postali bogatiji. Bio je to divan put ka napretku. Zbog toga me najviše zabrinjava situacija oko liberalizacije i trgovinskih politika.”


FORBES: A što je s prilikama? Postoji li neka konkretna investicijska ideja ili tema koja je danas za investitore unosna?

“Još uvijek vjerujem u pronalaženje konkretnih geografskih područja ili industrija koja prolaze kroz izazovna vremena i identificiranje proizvoda ili usluga koje ne može zamijeniti tehnologija ili umjetna inteligencija. Ne ulažemo u nove ideje ako ne razumijemo stručne teme. Ne ulažemo u umjetnu inteligenciju i nikada nismo ulagali u kripto. Nećemo ulagati u nešto što ne mogu jednostavno objasniti nekome.

Iz geografske perspektive, da želim poduzimati određene rizike, gledao bih u Ukrajinu kao vrlo fascinantno mjesto. Ukrajina će se morati obnoviti. Bilijuni dolara kapitala otići će tamo nakon rata. To je otporna nacija koju čine otporni ljudi. Oni neće biti poraženi. Ukrajina je fascinantna lokacija iz perspektive infrastrukture, ali i nekretnina i ljudskog kapitala. U tehnologiji su među najboljima na svijetu.

Što se SAD-a tiče, mislim da nekretnine i uredi ne idu nikamo. Provodimo mnogo vremena na Zoomu, ne družimo se kao prije, a rezultat je taj da segment gospodarstva koji se bavi iskustvima bilježi uzlet. Ljudi su spremni puno platiti za specijalizirane događaje i iskustva. Trenutno se fokusiramo na sportove i višednevne događaje poput X Gamesa u koje smo uložili 2022. godine.

FORBES: Kako ste krenuli u investiranje?

“Moja investicijska karijera započela je 1990. godine kada sam napustio Salomon i vratio se kući u Phoenix. Počeo sam tražiti prilike za ulaganje u nekretnine nedugo nakon što je vlada osnovala Resolution Trust Corporation koja je preuzimala štednje i zajmove institucija koje su krajem 80-ih bankrotirale. Pridružio sam se starijem bratu Francisu i osnovali smo malu investicijsku tvrtku. On je bio većinski, a ja manjinski partner. Vjerovali smo da je pravo vrijeme da počnemo proučavati imovinu ATC-a jer je temelj ekonomije nekretnina još uvijek bio pozitivan. Između 1990. i 1993. godine uspjeli smo privući tri mirovinska fonda i taj biznis smo značajno proširili do mog odlaska 2002. godine. Odlučio sam osnovati vlastitu investicijsku tvrtku, Najafi Companies, jer sam želio o investicijama početi razmišljati mnogo dugoročnije. Odlučio sam da neću prikupljati kapital trećih strana, već koristiti samo vlastiti.


FORBES: Koje su bile neke od vaših najvećih investicija kao samostalnog ulagača?

“Moja prva investicija bila je vrlo malena, u kompaniju za dodatke za prehranu. To smo prodali nekoliko godina kasnije i udvostručili uloženi novac. Druga investicija koju smo proučavali bili su podmorski kablovi u Pacifiku. Izgrađeni su 1990-ih za oko 850 milijuna dolara, a kasnije su bankrotirali. Željeli smo ih kupiti za oko 10 centa po dolaru; vezali smo se s oko 66 milijuna dolara, ali zbog regulatornih zahtjeva i procesa odobrenja u raznoraznim jurisdikcijama, sve je trebalo trajati oko šest mjeseci. Tijekom tog perioda, vrijednost je značajno porasla i upravitelji su odlučili da nam neće prodati za nižu cijenu. Dobili smo naknadu za raskidanje ugovora, odnosno 10 posto naše cijene.


FORBES: Jedno od vaših najranijih ulaganja, Network Solutions, pretvorio se u jedan od vaših najvećih uspjeha. Kako ste otkrili tu priliku i proveli investiciju?

“Jedan od razloga zašto sam želio uložiti u telekome i internetske usluge je to što sam primijetio sličnu dinamiku kao i u nekretninama osamdesetih. Godine 1996. donesen je zakon o deregulaciji i došlo je do značajnog ulijeva kapitala i velikog povećanja tržišta. Do 2000. i 2001. godine premašena je potražnja, cijene su počele padati i čitav niz tih kompanija počeo je tonuti. Vjerovao sam da se moramo fokusirati na tu industriju jer je to bila značajna, potcijenjena imovina. To je motiv koji ćete primijetiti u čitavoj mojoj investicijskoj karijeri: uvijek tražim nove i jedinstvene prilike koje zahtijevaju neobične parametre određivanja vrijednosti.

Drugom polovicom 2002. godine bilo je više od 100 različitih kompanija čijim dionicama se javno trgovalo uz vrijednost manju od gotovine koju su imali na računu. Odlučio sam se fokusirati na jedan biznis koji sam mogao jednostavno razumjeti, a to je bio Register.com, registar naziva domena kojim se trgovalo na burzi. Imali su oko 240 milijuna dolara na računu, ali i 44 milijuna dionica kojima se trgovalo po cijeni od 2 dolara po dionici. Bio je to pomalo krivo shvaćen biznis jer je bilo odgođenih prihoda: za svakog klijenta koji je kupio naziv domene, kompanija ga ne bi prepoznala još 12 mjeseci jer je plaćanje bilo na godišnjoj razini. Malo sam to istražio i otkrio kako postoji brzorastuća lokalna kompanija GoDaddy u Scottsdaleu. Nazvao sam osnivača Boba Parsonsa i rekao mu: “Čuj, zbilja sam fasciniran tvojom industrijom i tvojim biznisom, hajdemo surađivati.” Odgovorio je kako je to odlična ideja.

Nažalost, jedna druga kompanija na kraju je kupila Register.com. Oko tri tjedna kasnije, Bob me nazvao i rekao kako je čuo kako VeriSign želi prodati Network Solutions. U to vrijeme Network Solutions se smatrao divom industrije: bio je to najveći registar naziva domena. Bob na kraju nije mogao sudjelovati u tom poslu pa sam odlučio ići sam, i uspio sam kupiti Network Solutions u studenom 2003. godine za 100 milijuna godina. Naša filozofija bila je ako itko kupuje nazive domena, treba im i internetska stranica i treba ih se moći pronaći na internetu, treba im poslužitelj, trebaju im usluge e-trgovine. Sve to danas je zdravorazumski, ali 2003. godine nije bilo tako. U naredne tri godine smo ili kupili ili izgradili sve te druge usluge i preokrenuli biznis s naknadom od 35 dolara godišnje u biznis s mjesečnim prihodima. Menadžerski tim posao je obavio bez greške. Udvostručili smo prihode i dobili ponudu 2007. godine. Odlučili smo popričati s nekoliko zainteresiranih i na kraju smo biznis prodali za 800 milijuna dolara.


FORBES: Investirali ste u različite industrije. Koji je vaš pristup za identificiranje prilika u sektorima koje ne poznajete dobro?

“Najvažnije je surađivati s pravim menažerskim timom. Mogu industriju proučavati godinama i još uvijek ne bih stigao ni blizu stručnosti menadžerskog tima. Naš pristup bilo kojoj investiciji je pronaći pravi tim, postaviti im prava pitanja, razmisliti o strateškim elementima i maknuti im se s puta, pustiti ih da rade svoj posao. Moja filozofija je da uprava direktora ne smije ničim upravljati, to je krivi naziv. Uprava bi trebala biti tamo i znati kada predstaviti ideje ili dići glas protiv nekih pretpostavki, ali na kraju dana tim menadžera je taj koji donosi finalnu odluku.

Ono što mi donosimo u taj proces je znanje opće tržišne ekonomije, procjene vrijednosti i cijena, ali i naša sposobnost da o poslu razmišljamo na drugačiji način. Na primjer, tim menadžera je o Network Solutionsu razmišljao kao o registru naziva domena. Mi smo rekli da ne, mi smo zapravo pružatelj online usluga. Ta promjena pristupa odmah razjašnjava što radimo i u kojoj smo industriji. Nekoć se Trend Homes smatrao biznisom građenja kuća. Mi smo rekli ne, to je zapravo industrija kreiranja domova. To znači da morate kupce držati za ruku od početka do kraja, čak i nakon useljenja.

Ja vjerujem kako je zadovoljan klijent najjeftinija vrsta marketinga. Morate paziti da je svaki kupac zadovoljan, da proizvod koji im nudima zaista dodaje vrijednost njihovom životu. Zato ne ulažemo u određene industrije. Ne mogu uložiti ni u što ako svojoj djeci ne mogu o tome ispričati bez grimase. Ne investiramo u biznise za kratkoročne zajmove ili kockanje i gaming. Nećemo investirati u čitav niz različitih biznisa, bez obzira na to koliko se može zaraditi.

FORBES: Pričali smo o uspjehu, pogledajmo sada u neuspjehe. Koja investicija vas je najviše razočarala, što ste od nje naučili?

“Jedna od industrija koju smo mislili da možemo promijeniti bio je biznis razvoja sadržaja. Postoji velik broj agencija i kompaniaj za menadžment koje izrađuju taj pakirani sadržaj. Te tvrtke u prošlosti su se smatrale biznisima koje pokreću naknade. Oni okupljaju producente, glumce, scenariste i druge i naplaćuju određeni postotak. Mi smo taj biznis smatrali ključnim skladištem informacija. Željeli smo iskoristiti to znanje za investicije kako bismo kreirali jedno mjesto gdje se sav taj sadržaj može kreirati u kontekstu agencije ili menadžerske kompanije. To je bila ideja iza Resolutiona, pokrenutog 2013. godine. Dvije ili tri godine smo na tome naporno radili. Mnogo smo uložili u taj biznis i kreirali pomoćni biznis kako bi omogućili investicije za sadržaj. Nažalost, naša ideja nije se ostvarila. Još uvijek je bilo prerano i biznis je propao. Prekršio sam svoje prvo pravilo: u toj industriji nije bilo nikakvog značajnog izmještanja, a očito je izvedba ključna. Nismo stvar izveli dobro i shvatili smo da je jako teško promijeniti način na koji ljudi u čitavoj industriji razmišljaju.


FORBES: Recite nam nešto o svojoj investicijskoj filozofiji identificiranja neobičnih parametara određivanja cijena. Što pod tim mislite?

“Rekao bih da je tu više stvar o identificiranju izmještanja u ekonomiji ili konkretnoj industriji. To se prvi put dogodilo ranih 90-ih na tržištu nekretnina, što je zbilja stvorilo znanje i disciplinu da o tvrtkama razmišljamo kao o investicijama u periodu od pet do 10 godina. Morate razmišljati i o riziku i o prilici: tržišta se mijenjaju, ali sami temelji tvrtke moraju biti u centru. Zgrade su se još uvijek koristile tijekom pucanja nekretninskog balona 90-ih. Potražnja za telekomom i internetskim uslugama nije nestala tijekom pada 2000-ih. Imali ste ogromne količine kapitala koje su daleko premašile potražnju, što je izazvalo pad cijena.

Isto se desilo 2008. i 2009. s nekretninskom krizom. Zato smo 2009. odlučili kupiti Trend Homes, tvrtku za izgradnju kuća. Kada imate takve sustavne padove, onda kupujete biznise koji još uvijek imaju zdrave temelje. Možete kupiti temeljem niže zarade prije kamata, poreza i amortizacije, ali i drugih brojki jer nema toliko potražnje iz perspektive investitora. Tijekom oporavka ne samo da raste zarada i druge brojke, već se i sve drugo značajno oporavlja. Godine 2012. godine jedna nacionalna tvrtka nam je dala ponudu za Trend Homes koju nismo mogli odbiti i izišli smo iz te investicije.


FORBES: Da možete dati neki investicijski savjet mlađoj verziji sebe, što biste rekli?

“Poručio bih si da moram donositi vrlo malo konačnih odluka. Da si dopustim da činim maleni broj grešaka koje nisu fatalne i da od njih nešto naučim. Kada dođeš do raskrižja, odaberi nešto. Moraš znati da imaš sposobnosti kritički razmišljati o stvarima svakog dana. Mijenjaj smjerove s novim saznanjima jer je život lekcija u učenju i stjecanju iskustva. Što više iskustva si dopustiš da imaš, to ćeš biti uspješniji kasnije u životu.


FORBES: Imate li neke preporuke za knjige, nešto što mislite da bi investitori trebali pročitati?

“Jedna stvar koju cijenim je autentičnost prema samome sebi, zbog čega mi se zbilja svidjela knjiga Williama GreenaRicher, Wiser, Happier: How the World’s Greatest Investors Win in Markets and Life. To je odlična knjiga jer se zbilja bavi autentičnošću, o tome da ste iskreni i otvoreni i živite život koji vas ispunjava.

Druga knjiga koju sam čitao na početku karijere bila je One Up On Wall Street Petera Lyncha. Zapamtio sam ju jer je jedan od njegovih savjeta bio: “Dajem si 10 odluka godišnje.” Dakle ako sada odlučujem da ću nešto kupiti ili prodati, znam da sam iskoristio jednu od tih 10 i moje odluke moraju biti jako, jako dobre.”

Autor originalnog članka: John Hyatt, Forbes
Link: Meet The Billionaire Investor Who Refuses To Put Money Into AI Or Crypto
(Prevela: Nataša Belančić)