Kako je imigrant s Tajvana postao milijarder prodajući plastične cijevi
Volter Vang (Walter Wang) pozajmio je novac kako bi kupio kompaniju za proizvodnju plastičnih cijevi od svog oca, legendarnog tajvanskog milijardera. Biznis je otada povećao sedam puta i zaradio sopstvene milijarde, živeći američki san.
U utorak je američki predsjednik Džo Bajden (Joe Biden) najavio novo pravilo američke Agencije za zaštitu životne sredine: u 10 godina moraće se zamijeniti sve olovne cijevi u SAD-u, s ciljem poboljšanja kvaliteta vode za piće. Jedna kompanija koja će gotovo sigurno imati koristi od novih regulacija je JM Eagle iz Los Anđelesa, jedna od najvećih kompanija za proizvodnju plastičnih cijevi u čitavom svijetu.
Izvršni direktor i vlasnik, 59-godišnji Volter Vang, ove godine je po prvi put uvršten u Forbes 400, listu najbogatijih Amerikanaca. Našao se na 374. mjestu s procijenjenim bogatstvom od 3,6 milijardi dolara. Većina njegovog bogatstva dolazi od vlasništva nad kompanijom JM Eagle (procijenjeni prihodi od 2,3 milijarde dolara) koja zapošljava 2.000 ljudi u tri države. Vang kaže da bi novi 10-godišnji rok za zamjenu cijevi trebalo da poveća prihode kompanije 20 ili 25 posto.
JM Eagle sada drži oko 10 posto udjela na američkom tržištu proizvodnje plastike i cijevi, što je najveći postotak za samo jednu kompaniju, pokazuju podaci istraživačke firme IBISWorld iz jula ove godine. Oko 3 posto prodaje dolazi iz Sjeverne Amerike, od čega 90 posto iz SAD-a. JM Eagle se u ovoj izuzetno kompetitivnoj industriji uspio istaći tako što je, kaže Vang, postao mjesto za proizvodnju plastičnih cijevi svih primjena, uključujući i cijevi izrađene od najčešće korišćenih plastičnih materijala – PVC i PE – u 22 fabrike širom SAD-a.
Njihove cijevi sada prenose vodu, gas i električnu energiju u nekoliko saveznih država i opština. Početkom oktobra, kompanija je dobila pozive velikih američkih lanaca Home Depot i Lowe’s koji su zatražili isporuku cijevi u njihove prodavnice u područjima pogođenima uraganom Helene.
Forbes je nedavno razgovarao s Vangom u njegovom stanu na Menhetnu.
Tokom ručka, Vang je govorio da svakoga dana po nekoliko sati proučava upite za cijene koji pristižu od klijenata. Kaže da to radi lično jer želi poznavati tržište bolje od bilo koga drugoga. “Ako ste vlasnik, morate zaprljati ruke,” kaže.
Uprkos veličini kompanije, on je još smatra porodičnim biznisom, ali ne onim koji je naslijedio, kako bi neki mogli pretpostaviti. Vang je sin legendarnog tajvanskog milijardera Vang Jung Činga (Wanga Yung-Chinga (poznatog kao Y.C. Wang). Od banaka je pozajmio 300 miliona dolara, a od oca još 25 miliona kako bi od njega kupio kompaniju 2005. godine. Otada ju je povećao više od sedam puta.
Preselio se s Tajvana u Kaliforniju s majkom, kao devetogodišnjak. Njegova starija sestra, Šer Vang (Cher Wang) (koja je kasnije osnovala tajvanskog giganta pametnih telefona HTC Corporation), tada je studirala na Univerzitetu Kalifornija. Živjeli su u kući koju je majka platila s 50.000 dolara ušteđevine, a od oca su imali mjesečni džeparac od 800 dolara.
Tek nakon što ga je posjetio stric, Vang Jung-Cai (Wang Yung-Tsai), on i sestre dobili su 5.000 dolara za novi automobil. Stric je svom bratu, Vangovom ocu, po povratku u Tajvan rekao da djeci mora kupiti novi automobil jer im se stari pokvario.
Vang je oduvijek sanjao o tome da će preuzeti kompaniju Formosa Plastics – kompaniju za plastiku koju je osnovao njegov otac, a čija tržišna kapitalizacija danas iznosi 10 milijardi dolara. Y.C. je uživao izuzetno poštovanje, i ne samo od vlastitog sina. On je jedan od najobožavanijih preduzetnika na Tajvanu. Rođen je dok je zemlja još bila japanska kolonija, a roditelji su mu bili berači čaja. Završio je tek osnovnu školu, ali uspio je od Formose da stvori jednog od najvećih petrohemijskij proizvođača u čitavoj Aziji. Volter Vang, jedan od dvojice sinova, opisuje da je osjećao dužnost prema ocu. “Odabrao sam raditi za oca. Ja sam mu sin. To je moja odgovornost. Znate kakvi su Azijci. Moj otac je očekivao da ću doći u kompaniju,” kaže.
Nakon završetka fakulteta, Vang se zaposlio u jednoj od očevih fabrika, gdje je upravljo mašinama. Godine 1990. upoznao je Širli Fan (Shirley Fan). “Na Tajvanu imaju izreku: ‘Šta ti misliš, ko si? Sin Y.C. Wanga?“, rekla je Fan za Forbes 2014. godine. “Ali u stvarnosti on nije imao ni auto.” Vjerili su se za šest mjeseci.
Vang je radio i napredovao i kasnije postao menadžer J-M Manufacturinga, američke podružnice Formose.
Dobio je priliku da krenu na vlastiti put kada mu je otac ponudio da kupi J-M Manufacturing, procijenjene vrijednosti 300 miliona dolara, od Formose 2003. godine. Ali postojala je kvaka: morao je sam nabaviti novac. U to vrijeme Vang je zarađivao oko 100.000 dolara godišnje. “Nijedna banka ne bi me ni pomirisala,” kaže. Uz to, otac je zahtijevao i dodatnih 30 miliona dolara. “O čemu pričaš? Ja sam ti sin!” reagovao je tada Vang. Otac mu je odgovorio: Baš to je i razlog. Nakon mnogo mjeseci muke da pronađe sredstva, otac je pristao potpisati garanciju od 30 miliona dolara, a ostatak je uspio pozajmiti od 13 različitih banaka.
Samo četiri dana nakon što je napokon potpisao ugovor, tada 40-godišnji Vang, otišao je na biopsiju malene kvržice u grlu. Deset dana kasnije dijagnostifikovan mu je rak nazofarinksa u četvrtoj fazi. Rečeno mu je da mu je preostalo godinu dana života. Vang i Širli otputovali su u Hong Kong, gdje je prošao 195 sati hemoterapije i 37 sesija zračenja u periodu od šest mjeseci. Imao je utisak da liječenje ne pomaže, a prijatelj im je savjetovao da se okrenu molitvi i alternativnim praksama.
“Kad se suočavate sa smrću, pokušaćete gotovo sve,” kaže Vang za Forbes.
U SAD se vratio godinu dana kasnije, potpuno zdrav i spreman preuzeti svoju novu kompaniju. Ali američki san nije došao bez američkih problema – JM Eagle (kako se preimenovala kompanija) uskoro se morao suočiti s tužbom zviždača. Inženjer koji je dobio otkaz nakon pritužbe kupca da je tražio mito za obavljanje popravki koje su pokrivene garancijom, tužio je kompaniju, tvrdeći da je otkaz dobio jer je javno rekao da JM Eagle zavarava javnost o kvalitetu cijevi koje prodaje.
Tužba je trajala više od 14 godina, a proširila se na tri savezne države i 42 grada. Savezna porota 2013. je godine zaključila da je kompanija svjesno proizvodila i vladinim kompanijama prodavala plastične cijevi nedovoljnog kvaliteta. Ipak, 2020. je okružni sudija odštetu postavio na – nula dolara. Advokatska kompanija koja je predstavljala tužioce nije željela komentarisati.
“Ne postoje stvarni dokazi grešaka u cijevima,” presudio je sudija Džordž Vu (George H. Wu), naglasivši da tužioci nisu iskopali i testirali cijevi. “Neosporno je da nisu prestali koristiti cijevi koje su kupili, zadržali su ih godinama, i od njih još imaju koristi.”
“Znam da nisam učinio ništa pogrešno,” kaže Vang o tužbi. Upravo zato odbio se nagoditi iako je Formosa, protiv koje je takođe podignuta optužnica, postigla nagodbu 2014. za 22,5 miliona dolara.
U avgustu ove godine podignuta je još jedna tužba protiv JM Eaglea. Ovaj put je tužilac kompanija za električne usluge iz Minesote. Ovaj put je tužba podignuta i protiv drugih velikih proizvođača PVC cijevi, a tvrdi se da su se kompanije udružile kako bi tokom pandemije naduvale cijene za komercijalne i opštinske kupce dijeljenjem kompetitivnih podataka s industrijskim časopisom OPIS-om.
Uprkos tužbama, “još vjerujemo da je Amerika najbolje mjesto. Ako želite nešto postići, ovdje možete krenuti iz ničega,” kaže Vangova supruga Širli. Ona nema nikakvu ulogu u njegovoj kompaniji, ali je suosnivačica i izvršna direktorica kalifornijske kompanije Plastpro za proizvodnju vrata od stakloplastike.
“Pronađite svoju strast i držite se toga. Nemojte odustati ako vjerujete da radite nešto dobro,” savjetuje Vang drugim preduzetnicima. Nakon što je čitao o krizi s vodom u Flintu u Mičigenu, Vang je otišao tamo i sjedio na sastanku gradskog vijeća u februaru 2016. godine, gdje je ponudio da besplatno zamijeni olovne cijevi. “Bio je zgrožen što su ljudi pili vodu punu olova iz zahrđalih cijevi,” prepričava Širli.
Nakon nekoliko mjeseci debata i istraživanja, grad je odbio njegovu ponudu i odlučio se za bakrene cijevi – cijene više od 140 miliona dolara – uprkos činjenici da je susjedni grad Barton uštedio 2,2 miliona dolara koristeći PVC cijevi Vangove kompanije. Gradonačelnica Flinta Keren Viver (Karen Weaver) navodno je odluku objasnila “pitanjima o izdržljivosti plastičnih cijevi u grubim vremenskim uslovima koje imamo ovdje u Mičigenu.”
Drugi su bili srećniji zbog njegovih ponuda, kaže Vang. JM Eagle pomogao je lokalnim inženjerima dizajnirati dva cjevovoda nakon puknuća kanalizacijske cijevi u Honoluluu. Kompanija takođe kaže da je donirala gotovo 650 kilometara plastičnih cijevi afričkim zemljama poput Kenije, Ugande i Ruande kako bi omogućila tamošnjem stanovništvu pristup čistoj vodi.
Y.C. je preminuo 2008. godine, što je bilo neočekivano, iako je imao 91 godinu. “Mislim da sam očekivao da će doživjeti stotu,” kaže Vang. Otac nije iza sebe ostavio testament, a Vang i njegova supruga odlučni su da se to njima neće dogoditi. Prije oko pet godina, Vang je počeo dovoditi svoje troje djece (svi su u dvadesetima) u svoje fabrike i pokazivati im kako se njima upravlja. Počeli su razgovarati i o nasljedstvu – što je kršenje azijske tradicije u kojoj se o takvim stvarima ne priča. “Treba li partner potpisati predbračni ugovor? Ako postoje rođaci, treba li njih da uvedemo u biznis? Ako to učinimo, kako bi taj proces trebalo da izgleda?” nabrajaju pitanja koja su sebi postavljali.
Vang kaže da ima “multigeneracijski mentalitet” kada je riječ o biznisu, čemu i pripisuje svoj uspjeh. “Nisam u ovome na pet ili 10 godina,” kaže za Forbes. “U ovom sam za cijeli život.”
Lindsey Choo, Forbes
Who A Taiwanese Immigrant Became A Multibillionaire Supplying America With Plastic Pipes
(Prevela: Nataša Belančić)