Sanela Pašić: Prva direktorica banke u Bosni i Hercegovini

Sanela Pašić je poznato ime u bankarskoj industriji u BiH, trenutno je članica nadzornih odbora četiri banke u regionu i Evropi, a kroz karijeru u bankarstvu vodila je timove kroz različite izazove. Uz redovni bankarski posao, bavila se i restrukturiranjem, spajanjem banaka, prolazila je kroz različite transformacije poslovanja u svakodnevnoj interakciji sa hiljadama zaposlenih. Uz bankarski posao, već 16 godina predaje menadžment i finansije, a trenutno je profesorica na Fakultetu za ekonomiju na Univerzitetu SSST. Kada je prvi put imenovana za člana Uprave, Sanela Pašić bila je prva licencirana žena član uprave u BiH, a potom i prvi put žena direktor banke u BiH.

Da li je potrebno ispostavljati spol ispred profesionalnih postignuća? Na osnovu Vašeg iskustva u BiH da li postoje nejednakosti u prilikama i zastupljenosti žena na menadžerskim pozicijama? Zašto, šta mislite da je uzrok tim pojavama? Kakav je bio Vaš put?

Opće je poznata činjenica, potvrđena brojnim međunarodnim statistikama, da su žene značajno manje zastupljene na pozicijama na kojim se donose sve značajne odluke za ekonomiju i društvo. Ovo je nelogično, budući da su žene polovica globalne radne snage i donose dvije trećine potrosačkih odluka, te da na menadžerske uloge donose brojne kvalitetne osobine, specifične za ovaj rod, za koje je dokazano da unapređuju finansijsko poslovanje organizacija u kojim su više prisutne.

Ne mislim da žene trebaju biti zastupljene u menadžerskim ulogama više ili jednako kao muškarci, ali mislim da je ključno napraviti okruženje u kojem imaju jednake prilike i izbor poslodavca ovisi isključivo od kvaliteta osobe i profesionalnog kapaciteta za neki posao a apstrahuje spol, te da žene mogu same odlučiti da li se više ili manje angažovati negdje.

Najveći dio svoje karijere sam provela u bankarskoj industriji, u upravama četiri različite bankarske grupacije, vodeći timove kroz različite izazove, ne samo kroz redovni bankarski posao, nego i restrukture, spajanja banaka, različite transformacije poslovanja u interakciji sa hiljadama zaposlenih.

Moja iskustva, kako lična tako i iskustva iz uloge menadžera koji vodi i posmatra ponašanje ljudi u timu, navode me prije svega na uvjerenje da žena mora uložiti više rada i obrazovanja nego muškarac da bi dobila istu priliku ili plaću. Nadalje, iskustva su mi pokazala da žene, ne samo da mogu jednako dobro nositi izazovne uloge, nego da oba spola imaju odlične ali individualno specifične osobine za spol, koje kad se pravilno iskombiniraju po vrsti posla od strane menadžera mogu donijeti odlične rezultate za organizaciju. Kada posmatram evoluciju odnosa prema poslovnoj ženi u našoj zemlji kroz protekle dvije decenije, vidim značajne promjene.

Prije svega, svjesna sam značajnog pomaka društva u prihvatu žena menadžerica u protekle dvije decenije u našem društvu, te sve većeg prisustva i etabliranja poslodavaca koju su rodno neosjetljivi i pružaju jednake prilike svima.

Žene menadžeri i poduzetnice su danas prisutnije i hrabrije u upravljanju i karijeri. Krupne prepreke i otpor u napredovanju žene polako nestaju a zamjenjuju ih suptilnije forme otežavajućih stereotipa, kao kontinuirano podcjenjivanje žena u pojedinim aktivnostima, kroz drugačiju komunikaciju ili nivo povjerenja, koje žene mogu prevazići jakim vještinama u argumentaciji, kredibilitetom u tehničkom znanju, čvrstim stavom i upornošću.

Danas, za razliku od vremena u kojem sam počinjala karijeru, već živimo u vremenu kad se naglas ne smije reći da žena nije dobar izbor za neku menadžersku poziciju zato sto je žena i kada se smatra diskriminacijom pitanje o mogućoj trudnoći na intervjuu za posao. Štaviše, danas živimo u eri u kojoj postoje propisi koji će dovesti do većeg učešća žena u nekim upravljačkim ulogama.

Sa jedne strane, imate vrlo agresivnu strategiju Europske Unije koja nizom direktiva do 2025. pokušava povećati broj žena na političkim i menadžerskim pozicijama u javnom i privatnom sektoru, te nametnuti jednakost plaća.

Sa druge strane, imate globalni trend usvajanja ESG inicijativa (Environmental& Social Governance inicijativa odnosno strategije) od strane brojnih firmi u privatnom sektoru, koji će dovesti do toga da će u narednih deset godina, između ostalih faktora, i zastupljenost žena na menadžerskim pozicijama u nekoj firmi direktno uticati na cijenu dionice, veličinu potrebnog kapitala, mogućnost dobijanja finansiranja, volju kupaca ili dobavljača da rade sa tom firmom.

Obje ove promjene će sigurno stvoriti više prilika za žene, a imat ćemo dva izazova u tome – da žene menadžerice budu osposobljene i voljne u većem broju preuzeti nove prilike, te da društvo izbjegne diskriminaciju prema drugom spolu u ovoj situaciji (da se ne dešava da nekvalifikovana žena ima prednost nad kvalifikovanijim muškarcem).

Konačno, još jedno područje promjene kojem svjedočim kroz vrijeme jeste liderski stil žena u biznisu. Činjenica je da su prije dvije decenije žene menadžerice morale oponašati muškarce u liderskom stilu kako bi se mogle priključiti tom elitnom klubu upravljača, od oblačenja do komunikacije i stava, a danas moderna teorija i praksa menadžmenta veliča različitost u karakternim crtama dva spola i dozvoljava autentičnost u upravljanju koja proizlazi iz rodnih osobina.

Dakle, iako smo daleko kao društvo od korektne rodne zastupljenosti, promjene u korist žena u našem poslovnom okruženju se dešavaju, treba ih podržati i iskoristiti za smanjenje rodnog jaza, kako bi u konačnici, ne žene, nego ekonomija, imala koristi od toga.

Vi ste bili prva žena članica uprave jedne banke u BiH, kasnije i prva žena direktorica banke u BiH. Radili ste u Svjetskoj banci, danas ste profesorica menadžmenta i finansija na SSST univerzitetu u Sarajevu. Šta biste izdvojili kao svoje najveće postignuće? Na koji način ste doprinijeli razvoju finansijskog i bankarskog sektora u Bosni i Hercegovini?

Vec 25 godina se bavim bankarstvom, ranije u ulogama člana uprave a danas člana nadzornih odbora banaka, kako kroz različite grupacije, tako i različite zemlje. Svaka od pozicija koju sam imala nosila je puno odgovornosti, kako finansijske, tako ljudske i etičke. Vlasnici za koje sam radila su respektabilne međunarodne organizacije sa visokim konkretnim očekivanja u smislu finansijskih rezultata i malom tolerancijom za greške u odlučivanju.

U svakoj od ovih organizacija sam uspješno uradila ono što se očekivalo od mene u nekim finansijskim parametrima koji su bili definisani, bilo da se radi o rastu, profitabilnosti, optimizaciji, podizanju nivoa motivacije ili etike. Dakle, radije nego da izdvajam pojedinačne rezultate u ovim organizacijama koji čitaocu nebankaru ne bi bili zanimljivi, reći ću da sam profesionalno zadovoljna, kao što su i svi moji poslodavci bili jer sam uvijek pouzdano ostvarivala sve poslovne ciljeve koje su stavljeni pred mene i imala zadovoljne i motivirane timove koje sam vodila.

Pored individualnih aktivnosti na nekom od ovih angažmana, uvijek sam odvajala vrijeme da doprinesem razvoju bankarskog sektora u BiH i volim da vjerujem da sam dala neki skromni doprinos onome što taj sektor jeste danas u odnosu na posljeratni period.

Kroz aktivnosti u upravnom odboru Udruženja banaka ili osnivanje i aktivnosti Udruženja risk menadžera, saradnju sa drugim bankama, supervizorima bankarskog sektora, međunarodnim organizacijama, radila sam na različitim inicijativama unapređenja regulative, jačanja stabilnosti sektora, povećanja kvalitete usluge za klijenta kroz transparentnost ili digitalizaciju, finansijskoj svijesti i obrazovanju klijenata posebno firmi, obrazovanju i jačanju vještina kadra u bankarskoj industriji, itd.

Privatno, mislim da je najveća stvar koju sam napravila to što sam svaku priliku stekla sama, svojim radom i znanjem (i vjerujem da je to moguće u odnosu na uvriježeno mišljenje u našoj zemlji da moraš imati neku prijateljsku ili porodičnu vezu da bi došao do dobre poslovne prilike) i što sam iskoristila to, između ostalog, i da drugim ženama menadžericama u mojim timovima pružim više prilika i znanja nego što bi u nekom drugom okruženju dobile.

Kao profesorici, a i menadžerici sa bogatim iskustvom, šta je najvažnije da Vaši studenti nauče? 

Ispratila sam šesnaest generacija studenata do sada, učeći ih menadžement ili finansije, i uvijek sa sviješću da su to ljudi koji će sutra voditi našu krhku ekonomiju. Iz ovog razloga mi je uvijek bilo bitno da svi studenti izađu sa 5-6 tehničkih stvari koje će odlično razumjeti i uvijek pamtiti, odnosno raditi na visokom nivou, i uvjerena sam da sam to postigla sa 80% studenata kroz sve ove generacije.

Pored tehničkog znanja, trudim se prenijeti im iskustva iz prakse, ne samo iz bankarske industrije, nego svih industrija jer bankari kreditiraju privredu imaju uvid u ono što se događa u drugim industrijama, kako bih ih pripremila za bolje snalaženje u našem poslovnom okruženju . Trudim se i učiti ih na praktičnim primjerima o etici u poslovanju, koje nažalost ima vrlo malo a prijeko nam je potrebna. Etika nije inače standardni dio našeg obrazovnog sistema a ja sam uvjerena da je struktuirano podučavanje novih generacija o poslovnoj etici jedan od neophodnih uslova za smanjenje korupcije u zemlji.

Kao menadžer, značajan dio vremena sam uvijek odvajala da podučavam i razvijam ljude u svojim timovima, da vratim na neki način uslugu za znanje i podršku i mentorstvo koje su meni pružili ljudi od kojih sam učila posao. Bilo mi je bitno da prepoznam njihove talente i naučim ih kako da iskoriste najbolje iz sebe, da im prenesem znanje iz menadžmenta ili neke tehničke oblasti.

Pametan menadžer, kad dolazi, uzima u tim pametnije od sebe, a kad odlazi ostavlja iza sebe u timu bolje kadrove od sebe.

Trudila sam se to raditi i sad kad pogledam unazad na sve organizacije u kojim sam radila i timove koje sam vodila, volim da vjerujem da sam imala uticaj na određeni broj ljudi i na njihov uspjeh u bankarskom sektoru, jer se nalaze u upravljačkim strukturama skoro svih banaka.

Osnovali ste i Žensku Mentorsku mrežu, šta je bio motiv za društveni aktivizam? Vjerujem da ste na svom profesionalnom putu otkrili nedostatke sistema, možete li nam ih malo približiti? Kakvi su rezultati rada Mentorske mreže? Da li ste uočili neki trend (pozitivni i negativni) koji prati karijerni put jedne žene?

Ženska Mentorska Mreža je šestomjesečni program Addiko Banke i Deloite BiH u kojem svake godine za novu generaciju od 50 mladim obrazovanih žena koje rade u privatnom sektoru, odnosno korporacijama, obezbjedimo seriju visoko kvalitetnih obuka u poslovnim vještinama i individualni mentorski rad sa mentoricama koje su uspješne menadžerice u privatnom sektoru.

Cilj programa je da osposobimo ove mlade žene za napredovanje u karijeri, za kvalitetniji doprinos našem privatnom sektoru i ekonomiji zemlje. Pored brojnih programa u BiH koji pomažu samostalne poduzetnice, vidjeli smo potrebu da podržimo menadžerice u korporacijama, te tako smanjimo jaz između žena i muškaraca u upravljačkim pozicijama. Iskustvo o “nedostacima sistema”, odnosno faktorima koji otežavaju napredovanje ženama, jeste upravo bilo osnova za ovaj program.

Na primjer, konvencionalno fakultetsko obrazovanje ne nudi obuku iz nekih oblasti neophodnih za menadžera, kao sto su pregovaranje, emotivna inteligencija, poslovna etika, kako se ponašati u javnom nastupu, šta je potrebno da biste bili uspješni u upravama preduzeća, networking, i slično i htjeli smo u ovom programu da pružimo takve stvari.

Sa druge strane, trendovi koji prate karijerni put neke žene govore da žene moraju promijeniti pristup u svom ponašanju kojim same podržavaju stereotipnu osudu žena i pokušavamo ih u ovom programu naučiti kako to da urade.

Ovdje mislim na navike žena kojim same sebe sabotiraju u karijeri: nedostatak vjere u svoje sposobnosti i minimiziranje sebe u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji, nedostatak hrabrosti da same traže promociju ili povećanje plaće, percipirana prevelika emotivnost u poslu, upadanje u zamku perfekcionizma ili sklonosti ugađanju i slične navike. I konačno, smatrali smo da spajanje mladih žena sa uspješnim menadžericama, koje upravljaju zavidnim postotkom BNP-a ove zemlje, ovim mladim osobama ukazuje da je moguće napredovati i stvoriti nešto u biznisu u ovoj zemlji, i nadam se, motiviše ih da ostanu u BiH.

Kako ste Vi uskladili svoje porodične i poslovne obaveze?

Moguće je naravno, ali i teško, balansirati i istovremeno uspješno ispuniti brojne uloge koje kao žene imamo u porodici i društvu. Trud i odricanje, iako floskule, su prioritetni alati za ovo i svi veliki životni uspjesi počivaju na njima. Dobra organiziranost i podrška porodice svakako pomaže, kao i mreža žena koje imaju slične interese. Ali mislim da treba pristupati tom balansiranju na način da smo pošteni prema sebi i okolini u tome da nije moguće u svakom trenutku života svaku ulogu maksimalno ostvariti.

Treba pametno birati prioritete kojim dajemo najviše energije u određenom trenutku života, a izbalansirati kretanje kroz te prioritete tako da zadovoljimo i svoju želju za ostvarenjem i očekivanje okruženja u svim oblastima na duže staze. Mislim da zadovoljstvo sobom i osjećaj da se razvijamo i rastemo u profesionalnom smislu pomaže da u privatnim ulogama u svom životu budemo bolji (i obratno se naravno podrazumijeva).

Inače ovo pitanje su mi puno puta postavili, zahvalna sam kad mi ga postave, jer to doživljavam kao empatiju sa brojnim izazovima koje žena ima u današnjem društvu. Ali moram reći da je ovo pitanje istovremeno i problematično. Činjenica da nikada ovo pitanje ne postavljamo muškarcu čini samo pitanje rodnim stereotipom kojim ustvari pojačavamo sumnju da žena ne može raditi sve i navodimo je da se pravda zato što želi više od tradicionalne uloge.

Zato nemam dileme – sve dok postavljamo ovo pitanje ženama, otežavamo im da dobiju prominentniju ulogu u društvu. Ako želimo prominentniju ulogu žena u društvu, trebamo početi sa dva jednostavna koraka: prestati postavljati ovo pitanje i dati već danas priliku u nečemu jednoj ženi u svom okruženju.

Za kraj, veliki broj žena u bh. društvu vodi domaćinstva, odgaja djecu, brine se o starijim članovima porodice, vrlo često bez finansijske naknade za takav posao (koji uzima mnogo energije i vremena). Kako komentarišete njihovu istrajnost u odluci da cijeli život volontiraju, dok rade tako društveno važan posao. Da li je to pitanje svijesti ili društvenih okolnosti? S druge strane one se ne usuđuju prekvalifikovati, potražiti posao za koji će biti plaćene, ili pokrenuti svoj biznis? Međunarodne organizacije procjenjuju da je takvih žena oko pola miliona u BiH, što je potencijalni resurs za pokretanje bh. ekonomije.

Ova istrajnost je vrijedna velikog poštovanja i trebamo je cijeniti, ne samo zbog privatne požrtvovanosti nego i zbog doprinosa društvu – odgoj djeteta od strane majke koja je stalno prisutna mora biti koristan za porodicu i društvo u cjelini sa puno aspekata.

Istrajnost proizlazi iz kombinacije i svijesti i društvenih okolnosti. Svakako jeste validno pitanje da li pola miliona žena mogu više ili manje doprinijeti društvu i ekonomiji ovakvim načinom života i ulaganjem u porodicu ili ako se prekvalifikuju i odlaze na preduzetništvo ili drugi oblik rada. Nama bi kao društvu sa problematičnim natalitetom, opadajućim nivoom morala i još problematičnijim stanjem ekonomije puno značio njihovo doprinos na bilo kojem od ovih polja i njihov impakt bi bio značajan, jer je brojnost ove skupine veća od polovice sadašnje radne snage u BiH.

Ako se smatraju resursom za pokretanje ekonomije onda država treba strateški postaviti plan za motivisanje takvog angažmana. Ako nema strategije, mislim da je minimalna odgovornost države i društva da im obezbjedi mogućnost da same odluče, jer vrlo često žene nisu u prilici da biraju hoće li ostati sa porodicom kod kuće ili će raditi i šta će raditi, iz niza razloga. Imamo puno primjera razvijenih zemalja koje možemo pratiti a koje su obezbijedile uslove da žene same donesu svjesnu odluku o tome da li će se baviti porodičnim, izazovnim ali volonterksim radom ili plaćenim na nekom radnom mjestu.

Ti su uslovi na primjer, razumni troškovi i raspored obrazovanja, mogućnosti za neformalno obrazovanje i prekvalifikaciju, fleksibilnosti u radnim satima i roditeljskom odsustvu u raznim fazama djetinjstva, razumni troškovi i raspoloživost kako predškolskog odgoja tako i staranja o ljudima u trećoj dobi, zdravstvenog osiguranja i slično. Ovakvi uslovi su trošak za državu, ali dugoročno će donijeti efekte, koji su značajno veći, a slobodna sam reći, bez kojih nam je teško i ostati, s obzirom na demografske i ekonomske projekcije.