Uprkos velikim najavama masovnog povećanja atrofiranih kapaciteta proizvodnje oružja i streljiva u Evropi i Americi radi nastavka pomoći Ukrajini, zasad je sve ostalo na aspiracijskom nivou. Umjesto toga, podaci pokazuju da se zemlje koje pomažu Ukrajini da se odbrani od ruske agresije uveliko oslanjaju na treće zemlje, što se pokazalo prilično unosnom prilikom za njihovu vojnu industriju. Situaciju je za FORBES Hrvatska komentariše stručnjak za geopolitiku Vlatko Cvrtila.
Te zemlje su prije svega Južna Koreja, Turska i Izrael, prema izvještaju koji je nedavno objavio Međunarodni institut za istraživanje mira u Stockholmu (SIPRI). U isto vrijeme, prihodi američkih proizvođača oružja pali su za 3,5 posto u odnosu na 2021., uprkos drastičnom povećanju potražnje koji je ruska invazija na Ukrajinu izazvala.
Nije posebno iznenađenje da su se upravo navedene zemlje pokazale najpouzdanijim opskrbljivačima, budući da imaju razvijenu vojnu industriju koju osigurava stabilna državna potražnja, zbog njihove vlastite nacionalne sigurnosti. Južna Koreja je formalno već 70 godina u primirju sa Sjevernom Korejom koje uvijek može eskalirati u novi rat, Izrael je jednako dugo u nekoj vrsti ratnog stanja, a upravo vodi novi bespoštedni rat s Hamasom u Gazi, dok Turska ima teritorijalne sporove s Grčkom i Ciprom, uz nedavne vojne intervencije u susjednoj Siriji.
“Južna Koreja, Izrael i Turska su zemlje koje se ističu kao sposobne odgovoriti na povećane izdatke. To su zemlje u specifičnom kontekstu čije industrije moraju biti reaktivne. Oni također proizvode stvari koje su tražene poput topništva i bespilotnih letjelica”, komentarisala je za PoliticoLucie Béraud-Sudreau, koautorica SIPRI-jevog izvještaja koji izlazi svake godine od kraja Hladnog rata.
Američkim proizvođačima oružja prihodi pali, turskim i izraelskim rasli
Američki proizvođači oružja ostali su dominantni u globalnoj konkurenciji – među najvećih 100 svjetskih proizvođača oružja čak su 42 su američka – s ukupnim prihodima od 302 milijarde dolara, iako su im prihodi pali za 7,9 posto, prije svega zahvaljujući padu prihoda vojno-industrijskih giganata Lockheed Martina, Raytheona i Boeinga. Iza američkih slljede kineske kompanije s ukupnim prihodima od 108 milijardi dolara, pa britanski s prihodima od 42 milijarde dolara.
Najveći rast su ipak zabilježili tajvanski proizvođači – impresivnih 36 posto. Druga je već spomenuta Turska, čije su kompanije imale rast od 21,7 posto, na 5,5 milijardi dolara prihoda, pri čemu se ističe Baykar, proizvođač poznatih dronova Bayraktar, s rastom prihoda od 609 miliona dolara, odnosno nevjerovatnih 94 posto. Slijedi Poljska na trećem mjestu, Norveška na četvrtom i EU na petom mjestu. Ukupni prihodi triju najvećih izraelskih vojnih kompanija iznose 12,4 milijarde $, više nego dvostruko više od turskih, ali su po rastu prihoda od 6,5 posto tek na osmom mjestu.
Četiri najveće južnokorejske tvrtke su čak u blagom padu, za 0,9 posto, prvenstveno zbog pada od 8,5 posto koji ima Hanwha Aerospace. Ipak, u evidenciju za prošlu godinu nisu ušle velike narudžbe južnokorejskih tenkova K2 Black Panther, haubica K9 i borbenih zrakoplova FA-50 koje su dogovorene s Poljskom.
Kako je poljski ministar obrane Mariusz Błaszczak na ceremoniji potpisivanja prošle godine obrazložio, “nažalost zbog ograničenih industrijskih mogućnosti, neće biti moguće da se oprema isporuči u zadovoljavajućem roku” iz SAD-a pa su stoga dogovorili narudžbu s “Južnom Korejom — našim dokazanim partnerom”.
A prema izvještajima nekih američkih medija, Južna Koreja je neizravno sudjelovala u opskrbi Ukrajine nasušno potrebnim granatama kalibra 155 milimetara tako što ih je slala SAD-u i tako pomogla popuniti njihove zalihe ispražnjene slanjem pomoći Ukrajini. SAD je također slao Ukrajini streljivo istog kalibra koje je držao uskladišteno u Izraelu.
Tek nakon određenog vremena EU je obećala da će u godinu dana isporučiti milijun granata, a zapravo nema proizvodne kapacitete i tek ih treba postaviti da bi oni onda i povećali prihode vojno-industrijskog kompleksa. Vlatko Cvrtila
Što se zastoja s evropskom vojnom industrijom tiče, Béraud-Sudreau je ponudila sljedeće objašnjenje: “Mnoge kompanije za proizvodnju oružja susrele su se s preprekama u prilagodbi proizvodnji za ratovanje visokog intenziteta. Međutim, potpisani su novi ugovori, posebice za streljivo, za koje se može očekivati da će dovesti do većih prihoda 2023. i kasnije.”
S druge strane, NATO-u može biti utjeha što su dvije ruske kompanije na SIPRI-jevoj ljestvici imale kombinirani pad prihoda od 12 posto, odnosno 20,8 milijardi dolara. Doduše, Moskva u velikoj mjeri krije podatke o svom odbrambenom sektoru, pa i ovu statistiku treba uzeti s rezervom.
Podsjetimo, Evropska komisija na čelu s Ursulom von der Leyen je ranije ove godine iznijela ambiciozni plan povećanja proizvodnje i nabave topničkog streljiva s ciljem od milion granata NATO standarda, odnosno kalibra 155 milimetara, do marta iduće godine.
Tim se projektom trebala barem donekle ublažiti neravnoteža između ruskih i evropskih, odnosno ukrajinskih zaliha streljiva, ali kako je njemački ministar odbrane Boris Pistoriuspriznao prošlog mjeseca, “sigurno je za pretpostaviti da (cilj od) milion granata neće biti postignut”. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski prethodno se požalio da je jedan od glavnih razloga zašto ljetna protuofanziva nije pokrenuta ranije bio nedostatak oružja i streljiva. Protuofanziva je u međuvremenu neslavno propala, uslijed teških gubitaka i minimalnog oslobođenog teritorija, a ruske snage već su prešle u protunapad na nekoliko dijelova velike bojišnice.
Ukrajina dobila odbijenicu za pomoć iz Washingtona i Brisela
U isto vrijeme, Ukrajina se nalazi u sve većim problemima. Osim što je situacija na bojištu, nakon očigledno neuspješne višemjesečne protuofanzive u kojem je ukrajinska vojska pretrpjela teške gubitke, sve kritičnija, novi golemi paket vojne pomoći vrijedan 61 milijardu dolara, koji je trebao osigurati borbenu spremnost Ukrajine u idućoj godini, zaglavio je u Kongresu, gdje ga republikanski senatori odbijaju odobriti dok administracija Joea Bidena drastično ne postroži azilantsku politiku i kontrolu granice s Meksikom, koju svakodnevno prelaze hiljade ilegalnih imigranata. Ni lična posjeta Zelenskog Kapitolu nije pomogla uvjeriti republikance da popuste.
Samo nekoliko dana kasnije, Zelenski je dobio novi hladni tuš iz Brisela. Iako je Evropska unija u četvrtak otvorila pristupne pregovore s Ukrajinom, nije uspjela privoliti mađarskog premijera Viktora Orbana da odustane od veta na paket od 50 milijardi eura finansijske pomoći.
Ipak, ruska vojska je, prema obavještajnoj procjeni SAD-a koja je ove sedmice objavila, od početka invazije pretrpila zastrašujuće gubitke: čak 315 hiljada mrtvih i ranjenih, uz 2200 uništenih tenkova i 4400 oklopnih transportera i borbenih vozila pješaštva.
To su gubici koji bi dokrajčili sposobnost bilo koje druge vojske za ofenzivno ratovanje, ali ne i ruske, koja je otada provela mobilizaciju i zagrabila duboko u svoje zastarjele, ali nepregledne zalihe iz sovjetskog doba, a po izvještajima je opskrbljuju i saveznici Iran i Sjeverna Koreja.
Ali, Rusija je u posljednje vrijeme ozbiljno povećala i vlastitu proizvodnju oružja i streljiva i, po mišljenju mnogih analitičara, prešla u ratnu ekonomiju, što je doprinijelo i njenom ponovnom rastu BDP-a – po procjeni MMF-a, 2,2 posto ove godine. Također, sve je očiglednije da sankcije nisu zaustavile uvoz ključne tehnologije kao što su mikročipovi ili računalno upravljani strojevi za preciznu metalurgiju.
“Ukrajina se u velikoj mjeri oslanja na pomoć Zapada, jer u trenutku agresije nije imala naoružanje kojim bi mogla zaustaviti tu agresiju niti povratiti teritorije koji su okupirani. Pomoć koja je dolazila je omogućila stabilizaciju na bojištu, omogućila je, na kraju krajeva, uspostavu ravnoteže, pa čak i određene pomake u smislu povratka teritorija oko Hersona i Harkiva, i naravno, omogućila im je da dalekometnim raketama ugrožavaju logističke putove i centre za dostavu oružja i municije”, komentariše geopolitički analitičar i rektor Univerziteta VERN-a, Vlatko Cvrtila.
FILE PHOTO: A Ukrainian serviceman of the Spartan Brigade of the National Guard of Ukraine stands in a shelter near artillery shells at a front line, amid Russia's attack on Ukraine, in Zaporizhzhia region, Ukraine September 13, 2023. REUTERS/Oleksandr Ratushniak/File Photo
Vlatko Cvrtila: SAD i EU su praznile svoja skladišta umjesto da proizvode
“S obzirom na tip ratovanja koji se trenutno vodi, Ukrajina ne može, odnosno teško može uspostavljati i održavati ravnotežu na bojištu ukoliko joj ne bude redovito pristizalo naoružanje, vojna oprema, municija, prije svega artiljerijska i rakete, kao i dronovi i sustavi protuzračne obrane kako bi se moglo sprječavati napade na gradove i civilne objekte. Tako da je to sada dosta dramatična situacija za Ukrajinu”, ocjenjuje.
“Sljedeće godine imamo izbore u EU koja će vjerojatno neko vrijeme imati manje prostora za donošenje strateških odluka, a isto tako imamo izbore u SAD-u u kojem već sad imamo otpor republikanaca u Kongresu prema nastavku pomoći, tako da će mogućih blokada sigurno biti i dalje. Stoga nisam siguran da će biti dobrih vijesti za Ukrajinu”, prognozira Cvrtila.
Na temu SIPRi-jevog izvještaja i boljih poslovnih rezultata za južnokorejske i izraelske nego za američke kompanije, ovaj politolog napominje da treba pogledati strukturu vojno-industrijskog kompleksa u tim državama, ali i da sve što je odobreno od pomoći Ukrajini iz SAD-a nije još uvijek napustilo zemlju.
“Usto, nabavlja se oružje i streljivo iz zaliha oružanih snaga, što je bio slučaj i kod europskih država. Praznile su svoja skladišta, nije bilo nove proizvodnje. Tek nakon određenog vremena EU je obećala da će u godinu dana isporučiti milijun granata, a zapravo nema proizvodne kapacitete i tek ih treba postaviti da bi oni onda i povećali prihode vojno-industrijskog kompleksa”, tumači Cvrtila: “Mislim da će biti negdje oko 400 hiljada granata biti eventualno osigurano, dakle da je to podbačaj plana.”
Iako to i nije neka novost, nedavni izvještaj Wall Street Journala je potvrdio alarmantno nizak nivo borbene spremnosti i proizvodnih kapaciteta vojne industrije evropskih država. Primjera radi, Velika Britanija koja ima najveći vojni budžet u NATO-u nakon SAD-a, ima samo oko 150 borbeno spremnih tenkova, Francuska ima na raspolaganju manje od od 90 komada teškog topništva, dok njemačka vojska ima dovoljno streljiva za samo dva dana ratovanja.
Cvrtila: Rusija je u ovom trenutku definitivno u prednosti
“Što se same Europe tiče, nakon raspada hladnoratovskog poretka, gdje su države bile jako naoružane, jer se predviđala potencijalna agresija s istoka, došlo je do djelovanja takozvane dividende mira i demilitarizacije. Jer u tom hladnom ratu Zapad je ustvari pobijedio i liberalno-demokratski poredak se proširio prema istoku, a kad države postanu demokratske, uobičajeno je da ne razmišljaju o ratovanju, nego o socijalnim, ekonomskim, obrazovnim i drugim pitanjima”, izlaže naš sagovornik.
Ali, od početka najveće invazije na evropskom tlu prošle su gotovo dvije godine, a uprkos egzaltiranoj retorici o tome da je ovo i naš rat i da je napadnuta ne samo Ukrajina, već i Evropa i liberalno-demokratski poredak zasnovan na zapadnim vrijednostima, države EU, sa izuzecima poput Poljske, Finske i baltičkih zemalja, u praksi nisu pokazale da su ozbiljno shvatile hitnost situacije i potrebu da obnove svoje ispražnjene arsenale.
“Da bi uspostavili vojnu industriju, vi prvo morate imati osigurana sredstva, međutim, morate imati i stručnjake – koji su nestali, otišli su u neke druge industrije. Morate imati osigurane logističke pravce za dobavu određenih materijala koji su potrebni za proizvodnju oružja i streljiva. A pitanje je imate li uopće na raspolaganju takav materijal”, upozorava Cvrtila i dodaje: “Recimo, ako Njemačka želi proizvesti svoj tenk Leopard ili nešto slično, ne proizvode se sve komponente za njega u Njemačkoj, već u drugim državama koje već imaju popunjene narudžbe iduće dvije-tri godine.”
“Uspostava određenih novih linija za proizvodnju će sigurno trajati. Njemački kancelar Olaf Scholz je prije više od godinu dana rekao da će Njemačka uložiti 100 milijardi eura u obrambene sustave. Ali za sve to treba vremena. Na kraju krajeva, pitanje je hoćemo li pripremati obrambene sustave za neki veliki rat s Rusijom ili kakve”, naglašava Cvrtila.
“Rusija je u ovom trenutku definitivno u prednosti, jer njezina vojna industrija je inače bila u nekoj fazi lagane dinamike, a sad je povećana i to za sredstva koja mogu donijeti preokret u ratu u Ukrajini. Naravno, Rusija je autoritarna država i lako donosi odluke gdje će nešto instalirati i kako će proizvoditi”, primjećuje Cvrtila.
Cvrtila: Sankcije cure na sve strane
“Ukrajina je također počela proizvoditi određena sredstva i obnavljati određene kapacitete koje je ranije imala. Ipak, možemo reći da će u sljedećih nekoliko godina Rusija imati prednost brze proizvodnje, i ne samo brze proizvodnje, nego i brzog transfera prema bojištu”, navodi.
“Sankcije kao model utjecaja na promjenu ponašanja aktera koji krše međunarodna pravila doosad, od 1945. do danas, nisu napravile ozbiljne promjene. Često ističem slučaj Kube, koja je u izolaciji od 1962. pa egzistira i dalje, nije došlo do promjene režima. Imamo i Iran od 1985. koji ne samo da nije na koljenima, nego upravo suprotno, djeluje u strateškom smislu kao ključna otporna točka američkim interesima na području Bliskog istoka, i pored toga izvozi naoružanje u Rusiju, a radi i na nuklearnom programu. Tu je i Sjeverna Koreja”, upozorava Cvrtila.
“Sankcije uvedene Rusiji su bile takve da je bilo očito da neće funkcionirati niti će naštetiti politikama koje vodi predsjednik Vladimir Putin. Kao što vidimo, dosta dugo su neke banke i firme, bez obzira što su EU i Zapad odlučile uvesti sankcije, i dalje poslovale u Rusiji. A osim toga, kad negdje uvedete sankcije, procvjeta crno tržište na kojem se zarađuje ozbiljan novac”, zaključuje Cvrtila: “Sankcije su jedan oblik kazne, ali bez čvrstih kontrolnih mehanizama kojima provjeravate njihovo provođenje, one cure na sve strane.”
Kad vidimo koliko su evropske sankcije Rusiji neučinkovite, teško je oteti se sumnji da su i donesene s određenom figom u džepu i da je zemljama poput Njemačke korist od trgovine s Rusijom i dalje važnija od ishoda rata u Ukrajini.
“To nije samo Njemačkoj važno. Svaka država i njene vladajuće strukture moraju odgovarati vlastitim građanima u ekonomskom i socijalnom smislu. Evo vam primjer Poljske, koja je izuzetno podržavala Ukrajinu, ali kad je ukrajinsko žito počelo ugrožavati domaće poljoprivrednike, praktički je došlo do trgovinskog rata između Poljske i Ukrajine. Tako da svaka država gleda svoje ekonomske interese, a i sam dizajn sankcija je kompromis između 27 država članica EU”, objašnjava Cvrtila.
