Smrt iranskog predsjednika može dugoročno uticati na tržište nafte
Pad helikoptera u Iranu rezultirao je smrću iranskog predsjednika Raisija i njegovog ministra vanjskih poslova, što bi moglo na kraju uticati na tržišta nafte ako dođe do promjene u politici vlade.
Naravno, iranski predsjednik je više ogledalo nego lampa, odražavajući želje ajatolaha Hamneija i to se neće promijeniti. Međutim, novi izbori će povećati mogućnost domaćih previranja i potencijalno nekih političkih promjena i promjena u javnim politikama.
Iranski zakon zahtjeva nove izbore u roku od 50 dana, odnosno do kraja juna, i oni dolaze u vrijeme sve većih izazova za vladajuće. Ekonomija je nastavila da posrće, uglavnom zbog lošeg upravljanja pogoršanog sankcijama. Veći dio ekonomije ostaje pod kontrolom Revolucionarne garde, koja je dosljedno blokirala potrebne reforme i predstavlja značajnu političku silu iza kulisa. Rezultat toga je opadajući rial i inflacija iznad 50%, što podstiče pritužbe koje su pojačane nezadovoljstvom političkom i društvenom represivnošću režima.
Na površini, nije vjerovatno da će doći do značajnih promjena u antiameričkom i antiizraelskom stavu režima, niti u njegovoj podršci proksi grupama u regionu, uključujući Hamas, Hizbullah i Hute. Ipak, vrijedno je napomenuti da je vlada već pozvala te grupe da umire svoje napade, barem protiv američkih snaga u regionu.
Odluka da se ne odgovori na nedavni izraelski napad, u suštini ‘proglasi pobjeda i povuče’ kako kaže slogan iz ere Vijetnama, sugeriše da žele da smanje tenzije ili barem da ih ne povećavaju.
Teško je zamisliti da Iran dodatno ublažava svoju spoljnu politiku dok se izraelska kampanja u Gazi nastavlja, ali ako sukob počne da deeskalira, završavajući se prekidom vatre koji bi prerastao u dugoročno primirje, iranska vlada će imati mnogo više prostora za manevrisanje.
Napad dronovima
Tretiranje velikog napada dronovima i raketama na Izrael kao demonstracije snage režima moglo bi značiti da vlada smatra da ima pokriće za ublažavanje vanjske politike, što bi moglo stvoriti priliku za otvaranje prema Zapadu. Postizanje novog sporazuma o nuklearnom programu moglo bi dovesti do povećanja izvoza nafte i ublažavanja barem dela ekonomskog pritiska na režim.
Od lidera, sada i novog predsjednika, ne može se očekivati da budu umjereni, s obzirom na političku moć konzervativaca, predvođenih ajatolahom Hamneijem. Neizvjesnost se vrti oko toga u kojoj mjeri bi ih javni pritisak mogao natjerati da ublaže društvene restrikcije i pokušaju da smanje ili ukinu sankcije. Novi krug izbora mogao bi značiti apatiju javnosti, ali mogao bi i izazvati veći bijes prema režimu. Represija je uglavnom utišala prošle proteste, ali pritisak na vladu vjerovatno će se povećati, a ne smanjiti, i reforme bi mogle izgledati kao bolji put ka opstanku režima.
Kratkoročno, nemiri bi mogli da znače prekid u snabijdevanju naftom, posebno ako prerastu u akcije radnika na naftnim poljima, kao što se desilo tokom iranske revolucije 1979. godine. Čak i ako snabdijevanje ne bude odmah pogođeno, veliki protesti i nemiri bi povećali sigurnosnu premiju na naftu, s obzirom na strahove da bi snabdijevanje moglo biti pogođeno ili da bi režim mogao izazvati nasilje negdje u regionu kao distrakciju.
Dugoročno, optimističan scenario bi značio preoblikovanje režima u nešto što je više odgovorno prema javnosti, više zainteresovano za ekonomski rast i bolje odnose sa Zapadom. Naravno, režim je uglavnom izbegavao takav put tokom protekle četiri decenije, ali kako kažu, ništa se ne mijenja dok se ne promjeni.
Na kraju, uticaj na cijene nafte je kratkoročno bullish (pozitivan), dugoročno bearish (plašljiv), ali kada će taj dugoročni trenutak doći, ostaje najveće pitanje.
Majkl Linč, saradnik Forbes
