Može li ekonomska kriza u Japanu pokrenuti globalni finansijski kolaps

U hodnicima moći od Washingtona do Brisela počinje da se oglašava tihi alarm. Izvor opasnosti nisu već poznati krivci: usporeni ekonomski rast Kine ili politički potresi u Evropi, već Japan, najpouzdaniji saveznik SAD-a u Pacifiku. Iza uljudnih diplomatskih razmjena i ceremonijalnih državnih posjeta otkucava finansijska tempirana bomba koja bi mogla preoblikovati globalni ekonomski poredak na način koji bi finansijsku krizu iz 2008., učinio pukim potresom.

Japanska ekonomija, nekada predmet zavisti svijeta tokom poslijeratnih godina privrednog čuda, danas predstavlja studiju o tome koliko brzo ekonomska snaga može prerasti u sistemsku ranjivost. S javnim dugom koji prelazi zapanjujućih 230% BDP-a, skoro devet biliona dolara, što daleko nadmašuje obim cijele ekonomije, Japan je izgradio kulu od karata koju bi i najmanji ekonomski povjetarac mogao srušiti. Ono što ovu situaciju čini posebno zloslutnom za ostatak svijeta jeste činjenica da Japan nije bilo koja dužnička država; on je najveći strani povjerilac Sjedinjenim Američkim Državama, držeći preko 1,13 biliona dolara u američkim državnim obveznicama.

Ovaj odnos, nekada temelj finansijske stabilnosti s druge strane Pacifika, sada se pretvara u ono što ekonomisti tiho nazivaju scenarijem “međusobno zagarantovanog uništenja” za globalnu ekonomiju.

Zamka duga se steže

Brojevi prikazuju jasnu sliku ekonomije uhvaćene u neizbježni stisak. Realni BDP Japana manji je za 0,7% na godišnjem nivou u prvom kvartalu 2025. godine, dok bi međugodišnji pad mogao biti još veći. Premijer Shigeru Ishiba nije ublažavao ozbiljnost situacije, uporedivši fiskalno zdravlje Japana sa Grčkom tokom njene dužničke krize iz 2009., nazvavši ga “izuzetno lošim, gorim nego kod Grčke”.

Matematika je neumoljiva: gotovo četvrtina budžeta Japana za 2025., bit će potrošena isključivo na otplatu kamata i dugova. Kako prinosi na dugoročne državne obveznice rastu na najviše nivoe u posljednje dvije decenije, vlada je prinuđena nuditi rekordne kamatne stope do 3,67% samo da bi pronašla kupce za svoje obveznice. Ovo stvara začarani krug gdje viši troškovi zaduživanja zahtijevaju još veće zaduživanje.

Posebno podmukla dimenzija ove situacije jeste odluka Japanske centralne banke da okonča eru gotovo besplatnog novca, postepeno podižući kamatnu stopu na 0,5% i smanjujući kupovinu državnih obveznica. Time je uklonjeno vještačko održavanje ekonomije koje je decenijama omogućavalo fiskalnu neodgovornost. Bez centralne banke kao krajnjeg kupca, Japan sada mora konkurisati na globalnim tržištima za finansiranje i ta tržišta zahtijevaju cijenu koja odražava stvarni rizik od pozajmljivanja zemlji koje tone u dugovima.

Inflacija i demografska spirala smrti

Nakon više decenija deflacije, Japan se sada suočava s inflacijom od 3,5% na godišnjem nivou, nivo koji nije viđen od 1990-ih. Cijene hrane su eksplodirale, a inflacija cijene riže je skočila sa 70,9% u januaru na 101,7% u maju. Ironija leži u činjenici da su realni bruto prihodi u maju opali za 2,9%, iako su nominalne plate porasle za 5,3% tokom proljetnih pregovora, što znači da japanski radnici postaju siromašniji uprkos većim platama.

Ova spirala plata i cijena pojela je ušteđevine domaćinstava, izbrisavši procijenjenih 90 triliona jena ušteđevine tokom tri godine, što je usporedivo s globalnom finansijskom krizom 2008. Potrošnja stanovništva ostaje suzdržana, uhvaćena u začarani krug gdje anksioznost oko inflacije vodi ka ograničavanju potrošnje, što slabi privredni rast i čini teret duga još neodrživijim.

U osnovi ove krize leži demografska realnost nalik distopijskom romanu. Svaki treći japanski građanin danas ima preko 65 godina, stvarajući obrnutu piramidu u kojoj sve manja baza zaposlenog stanovništva mora izdržavati sve veću populaciju penzionera. Čak i s nezaposlenošću od samo 2,5%, prosječan broj radnih sati mjesečno pao je na najniži nivo od 1990., odražavajući temeljnu eroziju proizvodnog kapaciteta. Ova demografska stvarnost transformira japansku dužničku krizu iz cikličnog problema u egzistencijalnu prijetnju, gdje svake godine sve manje poreskih obveznika mora izdržavati sve više penzionera.

Valutna kriza kao okidač

Strmoglavi pad jena, ono što analitičari nazivaju “slobodnim padom”, predstavlja više od puke prilagodbe valute. On prisiljava japanske političare na izbor koji bi mogao destabilizirati cijeli globalni finansijski sistem. Tradicionalni odgovor na slabost valute jeste podizanje kamatnih stopa, ali za Japan je to postalo kao samoubilački čin. Znatno više stope učinile bi ogromni državni dug još skupljim za servisiranje, potencijalno izazivajući upravo onu dužničku krizu koju zvaničnici očajnički žele izbjeći.

To ostavlja Japanu samo jednu održivu alternativu: direktnu intervenciju na deviznim tržištima prodajom deviznih rezervi, prvenstveno u američkim državnim obveznicama, kako bi se kupovao jen i podržala njegova vrijednost. Japan je već započeo ovaj proces, potvrđujući intervenciju od 62,2 milijarde dolara između aprila i maja. Iako su ovi iznosi trenutno mali u odnosu na ukupne japanske rezerve u američkim obveznicama, oni predstavljaju prve pukotine u temeljima globalne finansijske stabilnosti.

Poruka Washingtonu bi trebala biti nedvosmislena: ogromni japanski rezovi američkih obveznica, koje su nekada bile izvor obostrane koristi, sve više postaju oružje ekonomske samoodbrane.

Savezništvo pod pritiskom

Iako je Japan nedavno osigurao trgovinski sporazum sa Sjedinjenim Državama, izbjegavši najavljene carine od 25% u korist stope od 15%, taj dogovor više predstavlja kontrolisano propadanje nego stvarno olakšanje. Izvoz japanske robe u SAD već je u maju, tokom pregovora o carinama, pao za 11,1% na godišnjem nivou, dok je izvoz motornih vozila opao za 24,7%. UN procjenjuje da bi Japan, čak i pod ovim “umanjenim” carinskim režimom, mogao i dalje izgubiti milijarde dolara u izvozu automobila.

Obećanje Japana o investiciji vrijednoj 550 milijardi dolara, iako politički oportuno, suštinski prisiljava zemlju da dodatno poveća svoju izloženost Sjedinjenim Državama upravo u trenutku kada njena domaća ekonomija najmanje može priuštiti odljev kapitala. Ironija leži u činjenici da je Amerika svog najvećeg stranog povjerioca dovela u još dublju finansijsku zavisnost, povećavajući, umjesto da smanji, sistemski rizik.

Time se dodatno narušava “nepisani pakt” prema kojem je Japan reciklirao svoje trgovinske viškove u američke državne obveznice, omogućavajući jeftino finansiranje američkih deficita, dok su japanske štediše istovremeno ostvarivali stabilne prinose. Čak i s ovim trgovinskim sporazumom, odnos se pomjerio s uzajamne koristi ka situaciji u kojoj Japan, kao oslabljeni povjerilac, sve više biva primoran podržavati američku fiskalnu ekspanziju podjednako putem držanja obveznica, kao i kroz direktne investicijske obaveze, uprkos borbi za vlastitu ekonomiju.

Finansijska kriza ne poznaje granice

No, prava opasnost leži u činjenici da bi japanski problemi mogli metastazirati na kompletan globalni finansijski sistem. Ako bi Japan bio prisiljen likvidirati značajan dio američkih obveznica koje drži u svojim koferima (a koje ukupno vrijede 1,13 biliona dolara) radi odbrane vlastite valute, utjecaj na tržišta američkih obveznica bio bi momentalan i veoma ozbiljan. Smanjena potražnja bi naglo podigla prinose na obveznice, učinivši zaduživanje američke vlade skupljim upravo u trenutku kada i američki dug doseže historijske rekorde.

Metastaza se ne bi zaustavila na SAD-u. Viši prinosi na američke obveznice povukli bi kamate naviše na svim većim tržištima obveznica, stvarajući ono što analitičari opisuju kao “finansijske domine koje padaju u usporenom snimku”. Evropske države s visokim nivoom duga poput Italije, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, suočile bi se s eksplozijom troškova zaduživanja usljed rasta rizika. Već sada su rastući japanski prinosi doprinijeli povećanju dugoročnih stopa u Njemačkoj, Britaniji i Francuskoj, pokazujući kako se japanske monetarne promjene prenose kroz globalna tržišta.

Još opasniji je potencijal za masovno vraćanje kapitala japanskih investitora natrag u državu. Decenijama su japanski penzioni fondovi i osiguravajuća društva bili najveći svjetski izvoznici kapitala, ulažući trilione jena u obveznice s višim prinosima u Europi i Americi. Kako domaći japanski prinosi rastu, a devizno osiguranje postaje skuplje, ovi ogromni fondovi kapitala mogli bi se vratiti kući, iscrpljujući likvidnost s tržišta koja su se oslanjala na japanske investicije.

Savršena oluja se približava

Preklapanje japanske domaće krize s globalnim tenzijama stvara scenarij “savršene oluje”. Rastući protekcionizam, oličen u Trumpovim prijetnjama univerzalnim carinama od 10% do 60%, dodatno bi oštetio izvozno zavisnu japansku ekonomiju, otežavajući dužničkim državama servisiranje obaveza putem trgovine. Ekonomske poteškoće Kine dodaju još jedan sloj problema, jer višak kineske proizvodnje preplavljuje globalna tržišta, pojačavajući konkurenciju za japansku robu u jugoistočnoj Aziji, na Bliskom Istoku i u Africi.

To stvara začarani krug u kojem poremećaji u trgovini slabe japansku fiskalnu poziciju, povećavajući vjerovatnoću prodaje obveznica koje destabilizuju globalna tržišta, što zauzvrat usporava rast i pogoršava trgovinske tenzije. Svaki novi okret ove spirale otežava rješenje i povećava moguće posljedice.

Finansijska tržišta funkcionišu na povjerenju, a povjerenje u sposobnost Japana da se izvuče iz ove krize brzo isparava. Japanska centralna banka smanjila je sopstvenu prognozu BDP-a na samo 0,5% sa prethodnih 1,1%, priznajući da se ekonomska situacija pogoršava brže nego što se očekivalo.

Suočavanje s posljedicama

Transformacija Japana iz ekonomskog čuda u sistemsku prijetnju predstavlja jedan od najopasnijih problema u globalnom finansijskom sistemu. Nacija koja je nekada predstavljala disciplinovano ekonomsko upravljanje sada utjelovljuje rizike demografskog pada, fiskalnu neodgovornost i političku paralizu. Znakovi upozorenja su neosporni, ali globalni lideri kao da mjesečare ka krizi koja bi mogla nadmašiti sve prethodne finansijske potrese.

Pitanje više nije da li će Japan biti prisiljen na bolne odluke u vezi s ogromnim količinama američkih obveznica koje posjeduje, već koliko brzo će te odluke odjeknuti kroz globalni finansijski sistem koji je postao opasno zavistan od japanskih tokova kapitala. Kada te domine počnu padati, rezultat bi mogao učiniti prethodne krize samo generalnom probom za glavni događaj.

Izlazeće sunce koje je nekada osvjetljavalo put ka prosperitetu moglo bi uskoro baciti sasvim drugačiju sjenu duž globalne ekonomije. Sjenu koja prijeti da zamrači sav budući finansijski pejzaž.

Šerif Kapetanović, saradnik Forbes BiH