Inflacija, dug i siromaštvo: Kako je Sisi uništio egipatsko društvo

Usred ekonomske devastacije i oštre represije, kvalitet života u zemlji ozbiljno je degradiran od 2013.

Prošlo je deset godina otkako je Abdel Fattah el-Sisi preuzeo predsjedavanje najmnogoljudnijom zemljom arapskog svijeta. Jašući talas masovnog straha u turbulentnom egipatskom društvu i igrajući se na čežnju za stabilnošću među srednjom i višom klasom, Sisi je izveo državni udar u kobno ljeto 2013. protiv prvog demokratski izabranog predsjednika zemlje. 

On je Egipćanima obećao sigurnost i ekonomski prosperitet – Novu Republiku. Nije uspio.

Uspješna samo u gušenju revolucije i svih oblika neslaganja, Nova Republika je imala ozbiljne posljedice širom zemlje.

Godine 2023. vanjski dug Egipta dostigao je rekordnih 165 milijardi dolara, u odnosu na oko 42 milijarde dolara kada je Sisi preuzeo dužnost 2014. 

Tokom te decenije, Egipat je morao da plati više od 132 milijarde dolara na ime servisiranja spoljnog duga . Vrijednost njene valute je pala. Od 2016. godine američki dolar je ojačao u odnosu na egipatsku funtu za približno 462 posto, dok je inflacija u gradovima porasla na nevjerojatnih 35,7 posto, prema vladinim podacima.

Kvalitet života velikog dijela egipatskog društva ozbiljno je degradiran. Vlada je prestala da objavljuje statistiku o stopi siromaštva u decembru 2020. Stopa inflacije cijena hrane dostigla je 72 posto prošle godine, sa katastrofalnim implikacijama za egipatska domaćinstva, uključujući mnoga koja ne mogu priuštiti svježe povrće i meso. 

Nacionalne nestanke struje postale su svakodnevna stvarnost, koju je Reuters opisao kao “simbol slabosti deceniju nakon Sisijevog uspona”. 

Državna potrošnja na zdravstvo, koja je već iznosila samo 1,7 posto BDP-a u 2014/15., pala je na 1,4 posto u 2023/24. Nestašice osnovnih lijekova i medicinskih potrepština su postale hronične . Platforme društvenih mreža preplavljene su objavama očajnih korisnika koji traže lijekove koje ne mogu pronaći u ljekarnama. 

Masovni egzodus

Do 2019. godine, jedna studija je procijenila da je najmanje 62 posto egipatskih ljekara dalo ostavku na svoje državne poslove ili napustilo zemlju zbog nesigurnih radnih uslova. 

Prema zvaničnim podacima , 2021. godine broj egipatskih naučnika koji su stekli doktorske diplome na lokalnim i međunarodnim univerzitetima opao je za 73 posto u odnosu na 2009. godinu .

U 2023/24, državna potrošnja na obrazovanje iznosila je samo 1,9 posto BDP-a, niže od globalnih stopa i prosječne potrošnje u zemljama sa srednjim dohotkom. 

Egipćani masovno napuštaju zemlju. U 2013. zvanična statistika navodi da je broj Egipćana u inostranstvu iznosio nešto više od šest miliona. Ta brojka se skoro udvostručila na više od 11 miliona u 2021. Hiljade egipatskih državljana podnijelo je zahtjev za azil u evropskim zemljama; između 2021. i 2023. broj aplikacija se učetvorostručio , dostigavši ​​više od 26.500.

Do kraja 2022. godine, Sisijevi najveći podržavaoci, UAE i Saudijska Arabija , postajali su sve neugodniji zbog njegovih ekonomskih grešaka i lošeg upravljanja resursima.

Zahtjevi za spašavanje od međunarodnih donatora dolazili su uz privezane nizove, uključujući devalvaciju valute, mjere štednje i – što je još opasnije za režim – privatizaciju vojnih firmi uključenih u civilnu ekonomiju, ukidajući privilegije koje su im dugo omogućavale da manipuliraju slobodnim tržištem. 

Sisi je u novembru 2022. najavio da će dvije vojne firme, benzinska kompanija i proizvođač flaširane vode, biti kotirane na berzi. Nekoliko mjeseci kasnije, premijer Mostafa Madbouly najavio je da će na berzi biti ponuđeno još 10 vojnih kompanija. 

U ljeto 2023., Sisi je potpisao zakon o ukidanju poreskih olakšica za vladine ekonomske aktivnosti. Ali do 2024. nijedna vojna firma nije privatizovana.

Oslobodjenja od poreza za vojne poslovne poduhvate su ostala na snazi, jer je novi zakon uključivao izuzetak za ekonomske aktivnosti vezane za „nacionalnu sigurnost“, što bi se zgodno moglo protumačiti kao sve što se odnosi na vojsku.

Ograničeni izbori

Iako nefunkcionalno, Sisijevo odugovlačenje u obuzdavanju vojnog poslovnog carstva je razumljivo. U ovom trenutku, oficiri državnog represivnog vojnog aparata su njegovi pomagači i jedina preostala lojalna grupa kojoj odgovara. 

U zamjenu za njihovu lojalnost, dozvolio im je da kanibaliziraju državne organe i dijelove ekonomije. Smanjenje njihovih materijalnih privilegija moglo bi se pokazati samoubilačkim. 

Sisi ima veoma ograničen izbor ako želi da ostane na vlasti. Najvjerovatnije će nastaviti izbjegavati pozive za reformisanje vojno-ekonomskog kompleksa ili će pribjeći manevrima poput prodaje vojnih firmi privatnim investitorima koji su paravan za vojsku.

Izbijanje rata u Gazi u oktobru 2023. godine pokazalo je da je Kairo još uvijek relevantan u regionalnoj politici, ne zbog svoje meke ili tvrde moći, već zbog svoje geografske blizine sukobu – i, što je još važnije, zato što je „prevelik za propasti” . 

Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, EU i UAE požurili su da spase Sisijev režim sa više od 50 milijardi dolara do prošlog marta, izražavajući zabrinutost zbog dalje regionalne nestabilnosti. Ali izgleda da ova poplava novca nije promijenila ekonomski model Druge republike, koji počiva na projektima bijelog slona koji su finansirani dugovima, a kojima upravljaju vojska i njeni partneri. 

U januaru je najavljeno proširenje Nove administrativne prestonice, a vojne firme su nastavile sa uobičajenim poslovanjem. Planine dugova su zauzvrat stvorile snažan savez između vojnog i međunarodnog kapitala, ulažući potonje u opstanak režima.

Krvoproliće nakon egipatskog puča 2013. bilo je efikasno u slamanju revolucije i razbijanju svih aktivističkih organizacija koje su mogle pokrenuti ili održati uličnu mobilizaciju. Može se vidjeti oštar kontrast između uzavrelog bijesa zbog Gaze i skorog odsustva bilo kakvog izraza tog bijesa – situacije bez presedana u modernoj egipatskoj historiji. 

Oživljavanje neslaganja

Spontane industrijske akcije i borbe protiv gentrifikacije povremeno su izbijale, tu i tamo.

Značajni antirežimski protesti izbili su 2019/20. godine u nekoliko gradova, ali su dočekani grubom silom i masovnim hapšenjima. Nedostatak organizovanih mreža bio je primarni razlog nemogućnosti ovakvih protesta da koordiniraju, eskaliraju i artikulišu političku alternativu. 

Sisi je toga itekako svjestan, a visok nivo represije osigurao je da se razbijene organizacije ne mogu pregrupirati. Ali koliko dugo? 

U decembru 2022. godine advokati su natjerali svoje rukovodstvo sindikata da podrže hiljade protesta u Kairu i drugdje protiv novog sistema elektronskog fakturisanja koji je predložilo ministarstvo finansija.

Sljedećeg mjeseca su organizovali nacionalni štrajk solidarnosti sa šestoro pritvorenih kolega. Zatočenici su pušteni za nekoliko dana. 

Dva mjeseca kasnije, u martu 2023., Khaled el-Balshy, ljevičarski disident, pobijedio je na izborima za Sindikat štampe , dok su nezavisni kandidati osvojili četiri od šest osporenih mjesta u odborima, nanijevši, kako je jedan posmatrač opisao, „prvi politički poraz koji je režim pretrpio u 10 godina”. 

Režim je također propao u nedavnim pokušajima opoziva šefa Sindikata inženjera, Tareka al-Nabarawyja, koji nipošto nije radikal, ali pokušava ograničiti intervencije sigurnosnih službi na sindikalnim izborima.

Sporo oživljavanje neslaganja unutar profesionalnih sindikata povezano je sa inkrementalnim povećanjem sporadičnih štrajkova, uglavnom izazvanih zahtjevima za povećanjem plata usred rastuće inflacije.

Ali mnogi veterani organizatori rada otišli su u penziju, preminuli ili su bili meta napada nakon državnog udara. Njihovo odsustvo, kao i odsustvo nezavisnih sindikata i aktivističkih mreža koje su se razvile tokom decenije borbi prije puča, snažno se osjeća. Sadašnjim industrijskim akcijama, barem za sada, nedostaju iskusni kadrovi i mreže solidarnosti koje mogu povezati borbe. 

Bez obzira da li postoji organizovana opozicija ili ne, društveni ispadi su neizbježni, budući da egipatska ekonomska politika ne daje rezultate. Režim nema građansko društvo koje bi apsorbiralo ili odvraćalo neslaganje, niti širok klasni savez uložen u njegov opstanak. Jedini društveni ugovor koji postoji je represija u zamjenu za ništa. 

Takva toksična formula je možda omogućila Novoj Republici da preživi čitavu deceniju, ali je čini ranjivom na imploziju ako društvo eruptira ili strani novac presuši, piše MEA.