Naftne kompanije treba da slušaju aktiviste, ali uz dozu skepse i opreznosti

Naftna kompanija ExxonMobil zauzela je agresivan stav protiv investitora aktivista koji su željeli da glasaju o smanjenju emisija koje proizvode naftne kompanije, a taktika je očigledno kontroverzna.

Bez komentarisanja tog konkretnog slučaja, postoje neke smjernice koje bih predložio kompanijama da slijede.

Razlozi za to da se ne slušaju aktivisti su brojni.

Na prvom mjestu, mladi imaju tendenciju da imaju nepouzdane stavove o odgovarajućoj strategiji i temi jer su mladi. To znači da imaju skromno životno iskustvo i zato su skloni pristrasnosti u percepciji: nemaju osjećaj da li je neki događaj ozbiljan i koliko ili nije.

Rast cijene nafte ili ekstremni vremenski događaj će im se činiti mnogo značajnijim i strašnijim nego nekome ko ima decenije iskustva. Drugo, manje je vjerovatno da će i sami biti poreski obveznici pa zato nekada i ne uzimaju u obzir troškove svojih prijedloga.

Jedan takav slučaj desio se prije nekoliko godina kada je jedan aktivista, komentarišući studiju koja sugeriše da bi zatvaranje svih nuklearnih elektrana u SAD koštalo stotine milijardi dolara, rekao da je spreman da to plati. Nepotrebno je reći da nije izvukao čekovnu knjižicu.

Zatim, tu su i aktivisti za jednu temu, a obično su za naftne kompanije to ekolozi. Njihov stav je generalno (ali ne uvijek) vođen ekološkim i isključivo ekološkim faktorima.

Njih ne zanimaju troškovi prijedloga ili uticaj na poslovanje i profit kompanije.

Nije njihov posao, doduše, ali posao kompanije je da ima inkluzivniji pogled na troškove i koristi.

Ovaj nedostatak je sličan stavu onih koji predlažu, na primjer, mandate za kupovinu tehnologija ili goriva. Njihov jedini cilj je promocija tehnologije poput električnih vozila, a ne smanjenja emisija.

Prije nekoliko godina, kada sam istakao da su kalifornijska vozila sa nultom emisijom iz doba 1990-ih bila neuspjeh, ekolog na panelu je primjetio da su unaprijedili tehnologiju.

Tehnologija koja se tada razmatrala nije bila ovakva kakve sada imaju kompanije poput GM-a koje su razvile električne automobile, odnosno malo toga je primjenljivo na trenutnu generaciju električnih vozila.

To naglašava neuspjeh u primjeni analize troškova i koristi u kreiranju politike.

Zagovornici zabrane fosilnih goriva ponašaju se kao da nema negativne strane ili cijene.

Aktivisti takođe često pate od lažne ekspertize, nečega što preovlađujuje u eri interneta i njegovih brojnih pretraživača.

Veoma je lako pronaći priče i istraživanja koja insistiraju na tome da će poštovanje, na primjer, ESG ciljeva poboljšati profit, a malo ko će primijetiti mnoge kvalifikacije u takvom istraživanju. Isto važi i za one koji tvrde da je usvajanje ESG politika štetno za performanse kompanije, profit, cijenu…

S obzirom na sva ova upozorenja, kompanije treba da shvate da aktivisti mogu pružiti korisnu uslugu.

Zagovornici bezbjednosti koji su promovisali ugradnju sigurnosnih pojaseva u američke automobile 1950-ih naišli su na otpor automobilske industrije. Industrija je vidjela samo troškove dodavanja sigurnosnih pojaseva automobilima, jer se nisu suočili sa troškovima nastalim zbog povreda zadobijenih u sudarima.

Analiza troškova i koristi u takvom slučaju je najneverovatnija u istoriji, odnosno ogromna. Minimalni troškovi i ogromne uštede u životima.

Slično tome, 1970-ih, neki su izrazili zabrinutost zbog nedostatka kupola za zaštitu nuklearnih elektrana u ranim projektima, nešto što je industrija smatrala nepotrebnim. Iako su kupole vjerovatno bile neophodne u samo nekoliko slučajeva, lično mislim da su bile vrijedne.

Evo nekoliko predloženih smjernica kako da tretirate zabrinutost aktivista:

Prvo, neki se protive bilo čemu u stilu: Šta god da je, ja sam protiv toga“. Drugo, modernizam je za neke zastrašujući. Treće, „malo je lepo“ mnogima se dopada. Ideja krovnih solarnih panela izgleda privlačnija od velike elektrane. Ekonomija obima je objektivna, ali „osjećaji“ odgovarajuće tehnologije su subjektivni.

Četvrto, dio javnosti profit i korporacije smatra neukusnim, čak i zlim. Ova posljednja dva su jednostavno lične predrasude i racionalna objašnjenja obično nisu od velike pomoći.

Svi ovi argumenti će se pojaviti u različitom stepenu kada pokušavate da izgradite elektranu, visokonaponske dalekovode, razbijete bunar iz škriljaca ili jednostavno proizvodite i prodajete određene proizvode, poput fosilnih goriva.

Mnogi od njih se primenjuju iracionalno: mržnja prema modernoj tehnologiji i velikim profitabilnim korporacijama izgleda ne obuhvata, recimo, Apple, iPhone ili Tesla Motors.

Ali slušanje i angažovanje aktivista često se može pokazati plodonosnim.

Kao prvo, velikoj organizaciji je previše lako da postane rob grupnog mišljenja, istomišljenika koji su svi ubijeđeni da znaju najbolje i da ne moraju da slušaju alternativne glasove.

Ili na primjer, ako imate neki objekat od čijeg se uticaja iracionalno strahuje, razgovor o tim strahovima sa onima koji se protive će neke umiriti i uticati na druge, čak i ako dio nikada neće poslušati.

Opet, uvijek će biti različitih reakcija, ali mnoge zabrinutosti proizilaze iz neznanja, koje se mogu ublažiti.

Ignorisanje tih strahova kao iracionalnih može pogoršati protivljenje.

Mediji često prihvataju pristup debatama „on je rekao, ona je rekla“, ali za korporacije koje donose odluke vrijedne više milijardi dolara, velika je vrijednost da barem znaju kada ili da li aktivista ističe ozbiljan problem ili je samo pristrasan.

Majkl Linč, saradnik Forbes