Kako BiH može smanjiti zavisnost od ruskog gasa i skupe nafte – Adi Imširović za Forbes BiH

Nafta je i dalje u centru svjetske ekonomije i geopolitike. S barelom koji premašuje 100 dolara po barelu i krizom na Bliskom istoku, globalna energetika prolazi kroz historijsku transformaciju. Dok Evropa traži alternative ruskim energentima, a SAD i Kina preuzimaju primat u izvozu gasa i obnovljivih izvora, postavlja se pitanje: Kakva će biti dalja kretanja cijena nafte. O tome za Forbes BiH razgovaramo s Adijem Imširovićem, jednim od vodećih svjetskih stručnjaka za tržišta nafte i energetsku ekonomiju, predavačem na Univerzitetu u Oksfordu i bivšim globalnim direktorom za naftu u Gazprom Marketing & Tradingu, koji iza sebe ima više od 35 godina iskustva u ovom sektoru.

Rafinerije kupuju naftu po skoro 150 dolara po barelu

“Cijena nafte od 104, 105 dolara je cijena koju mi vidimo na ekranu, međutim, ako ste kupac na veliko, odnosno rafinerija, situacija je sasvim drugačija i nafta je mnogo skuplja. Na 104 dolara po barelu dodajte fizičku premiju za naftu, koja je za Brent negdje između 16 i 17 dolara, a imate i takozvanu kvalitetnu premiju, zatim ogromnu cijenu transporta koja je sada četiri-pet puta veća, što je rast od 400–500%, i kada sve to uzmete u obzir, jedna prosječna rafinerija u Evropi kupuje naftu po skoro 150 dolara po barelu, što je jako, jako visoko”, kaže Imširović za Forbes BiH.

Dodaje kako je u ovom trenutku veoma teška situacija za dizel.

“Zato što dvije trećine evropskog dizela dolazi ili sa Bliskog istoka ili kao što je nekada bio slučaj iz Rusije. To sada više nemamo, pa većina dizela sada dolazi ili iz Zapadne Afrike ili uglavnom iz Sjedinjenih Američkih Država.”

Nafte ima dovoljno

Nafte napominje Imširović ima dovoljno, ali trenutna cijena odražava neizvjesnost. U Americi se sada govori o mogućem prekidu izvoza dizela na određeni period.

“Cijene dizela u Americi su izuzetno visoke; šest i pol dolara po galonu, što je stravično velika cijena, i to baš u vrijeme kada je poljoprivredna sezona i kada traktorima i svim ostalim mašinerijama treba dizel. Sve će se to odraziti na inflaciju i makroekonomske faktore.”

Komentirajući činjenicu da cijene nafte osciliraju na tržištu već duže vrijeme, zbog čega se stiče dojam da se građani i industrije polako počinju navikavati na takozvanu novu realnost, Imširović kaže da problem nije proizvodnja nafte, već je problem njen transport.

“Imamo dva uska grla; Hormuz i područje oko Jemena u Crvenom moru. Razlog zbog čega imamo tako volatilnu cijenu je zbog toga što svi znaju da ako se otvore ti kanali, nafte ima jako puno i ona će vrlo brzo izaći i preplaviti tržište. Međutim, dokle god su ta uska grla zatvorena, količine nafte i derivata koja izlaze s Bliskog istoka su relativno male, znači mi već gubimo negdje najmanje oko 10% ukupnih količina nafte i derivata, uz dodatnu neizvjesnost na račun svega toga”, kaže on i dodaje: “Imamo izuzetno volatilne cijene. One će najvjerovatnije tako i nastaviti dok god traje rat sa Iranom. Situacija u Ukrajini je također bitna, posebno kada su u pitanju derivati, ali sve dok traje rat s Iranom i dok se ova neizvjesnost ne riješi, imat ćemo ne samo visoke, nego i jako volatilne i varijabilne cijene.”

Imširović napominje kako se, bez obzira na sve geopolitičke promjene, u Evropi još uvijek ne osjete nestašice energenata.

Dok se država ne miješa u cijene, nestašica neće ni biti

“Stara izreka kaže: najbolje rješenje za visoke cijene jesu visoke cijene, takozvano uništavanje potražnje (demand destruction) kroz cijene. I to se upravo sada dešava. U većini zemalja, recimo u Evropi, nestašica nema. Što je jako dobro, jer sve dok se država ne miješa u cijene, nestašica neće ni biti. Svi oni koji koriste naftu i derivate, poput benzina i dizela, a kojima nije neophodno da voze automobile, prestaju da ih voze, pa preostale količine ostaju onima kojima su zaista potrebne, posebno industriji. To je jako teško, naravno, pošto su cijene izuzetno visoke i tu je moja logika da država nikad ne treba da se miješa kad su u pitanju cijene. A zašto? Zato što tržište jako dobro radi.vPogledajte sada, mi smo imali toliko problema na Bliskom istoku, imali smo nevjerovatan gubitak nekih 20% izvoza nafte iz Bliskog istoka, i još uvijek na pumpama nemate red, imamo dovoljno benzina i dizela. Znači, tržište radi. Tržište treba pustiti da radi kako treba, a politika treba pomoći onima kojima je jako teško da se izbore sa visokim cijenama.”

Na pitanje pretjeruju li tržišta s formiranjem cijena, Imširović kaže da to nije slučaj.

„Ne, apsolutno ne. Čak je posljednjih nekoliko mjeseci bilo i kritika da tržišta ne odražavaju težinu situacije, jer su svi očekivali da će cijene nafte skočiti na 200 dolara po barelu ako se zatvore Bliski istok i Hormuški moreuz. Sjetimo se samo Goldman Sachsa, JP Morgana i njihovih prognoza. To se nije desilo upravo zato što tržišta rade i što sada postoje alternativni pravci transporta. Imate takozvani East-West naftovod u Saudijskoj Arabiji, koji je povećao protok s oko dva miliona na gotovo šest miliona barela dnevno. Također, postoji i zaobilazni naftovod koji zaobilazi Hormuz, koji koristi Abu Dhabi i kroz koji ide milion, milion i po barela. Oni su to povećali čak na 1,7 miliona barela, tako da su sve te količine uspjele u određenoj mjeri ublažiti probleme na cjelokupnom tržištu”, kaže Imširović.

“Tržište nafte više nikada neće biti isto”

Ipak, Imširović ukazuje na to da alternativni pravci transporta nafte imaju svoja ograničenja.

“Ne mogu funkcionirati, ne mogu postojati niti biti ekonomični ukoliko postoji nekakva kontrola cijena. Ukoliko se kaže: ‘Cijene ne mogu ići iznad ovog nivoa’, onda bismo zaista imali nestašice derivata“, upozorava naš sagovornik.

Tržište nafte više nikada neće biti isto, smatra Imširović.

“Sedamdesetih godina smo imali takozvani prvi naftni šok, iako je prvi naftni šok ustvari bio 1861. godine, ali to je druga tema, ono što je važno je da se tada nije imalo izbora, jer ako niste imali benzina vi niste imali nikakvu drugu alternativu. Danas imamo alternative. Električni automobili su tu i relativno su jeftini. I Kina je napravila tu alternativu”, govori on.

Nafta i prirodni plin su dva glavna goriva koja pokreću svijet. Sjedinjene Američke Države se pozicioniraju i učvršćuju svoju poziciju kao ključni dobavljač tečnog prirodnog plina. Katar zaključuje dugoročne ugovore, dok Kina kontroliše više od 80% globalne proizvodnje opreme za obnovljivu energiju poput vjetrobrana, solarnih panela, baterija za skladištenje energije…Promjene na globalnom energetskom tržištu otvaraju pitanje da li se mijenja odnos snaga među velikim silama i je li svijet na putu da zavisnost od nafte s Bliskog istoka i iz Rusije zamijeni novom zavisnošću od kineske tehnologije i američkog tečnog prirodnog gasa.

“Kina je redovno uvozila više od 10 miliona barela nafte dnevno. U ovakvoj situaciji upravo bi Kina trebalo da ima mnogo problema, ali ih nema toliko. Prvo, imala je ogromne strateške rezerve, a drugo, Kina se namjerno, politički i ekonomski, okreće električnoj energiji kao izvoru energije. Nema razloga da i mi ne uradimo isto. Treba mnogo subvencionirati prelazak na električne sisteme, posebno u našim uslovima u Bosni, gdje potpuno zavisimo od uvoza energenata. A to što kažete za geopolitičke prilike, da se sada okrećemo Kini za električne panele, ne znam, paneli koje imam u svojoj kući su proizvedeni u Španiji. Prema tome, nije sve tako jednostavno. Ali ako Kinezi prodaju jeftine panele, fantastično, hajmo ih kupiti. Razlika između nove, takozvane čiste energije i stare, prljave energije jeste u tome što, kada kupite panele od Kine, možda ćete kupiti i invertore i baterije, ali ćete ih kupiti jednom. I to je to. Onda ste riješili sve probleme. A naftu i gas kupujete svaki put. Svaki put morate ponovo nabaviti naftu i gas. Prema tome, razlika je ogromna i zbog toga sam veliki pobornik tranzicije prema novim vrstama energije, odnosno čistim izvorima energije, posebno solarnoj energiji, koja je apsolutna budućnost”, napominje on.

Kako BiH može slijediti primjer Pakistana

Male zemlje poput Bosne i Hercegovine i zemalja u okruženju nalaze se u posebno teškoj poziciji zbog skromnih obaveznih naftnih rezervi i potpune zavisnosti od uvoza naftnih derivata preko susjednih zemalja. Ali, i u tako teškoj situaciji, moguća su dugoročna rješenja, smatra Imširović.

“Imamo jako dobre primjere. Pakistan, koji je u zadnje dvije godine investirao u jeftine kineske panele.
Napravili su 17 GW solarne energije i to one solarne energije koja se instalira na rezidentnom nivou, kao i na dosta manjih prodavnica, radnji i manjih manufaktura. Jednostavno su kupili jeftine kineske panele, stavili ih na kuće i prodavnice, a ko je mogao sebi priuštiti dodao je i baterije, čime su riješili jako puno problema, jer je Pakistan bio izuzetno ovisan o gasu. On je i dalje ovisan o gasu, ali su drastično umanjili taj problem. Znači, trebali bi gledati u tako neke primjere. Naravno, kod nas u Sarajevu klima nije idealna za solarnu energiju, ali klima nije idealna ni u Engleskoj, pa ipak oko 70% do 80% cjelokupne potrošnje u mojoj kući dolazi preko solarne energije i baterija. Prema tome, može se to riješiti.

Moramo ići na elektrifikaciju što više. Pogotovo što su kod nas cijene relativno niske za električnu energiju. Ja sam, naime, u Sarajevu pokušao da kupim toplotnu pumpu i imao sam dvije opcije; da u stan stavim bojler ili toplotnu pumpu. Uzeo sam nekoliko ponuda, ponude za bojler su bile oko 3.200 KM, a za toplotnu pumpu 21.000 KM. Mi bismo trebali ići u tom pravcu, ali još uvijek nismo riješili osnovne probleme; nemamo dovoljno instalera i država bi trebala da nekako uđe tu i da subvencionira toplotne pumpe, jer se time rješava veliki problem. Strateški smo u katastrofalnoj situaciji. Naš sav gas dolazi iz Rusije. Znači, moramo da bježimo od gasa”, govori Imširović.

Rusija je prije invazije na Ukrajinu bila najveći snabdjevač Evrope naftom, s udjelom od 26 %, dok bi 2027.godine, prema najavama EU u potpunosti trebao biti zatvoren dotok gasa iz Rusije. U BiH se o projektu Južna plinska interkonekcija, koji bi trebao obezbijediti diverzfikaciju izvora snabdijevanja, i dalje samo govori, te je projekat još uvijek daleko od realizacije.

“Interkonekcija sa juga mora se riješiti što prije, jer moramo imati alternativu zbog razloga koje ste spomenuli. Što se tiče ruskog gasa, vidjet ćemo i bez obzira na EU, gas kod nas dolazi preko Mađarske i Srbije, postoji mogućnost da se dolazak gasa i dalje nastavi, on je u interesu praktično svih. Mi smo mala država u toj teškoj geopolitičkoj situaciji, mislim da tu ne trebamo previše da se bavimo politikom, nego da zadržimo ono što moramo. Dakle, taj gas je izuzetno važan za nas, jer čak i ako se donese odluka o rješavanju Južne interkonekcije, trebat će najmanje dvije do tri godine da se ona izgradi. Situacija je teška, u međuvremenu, sa političkog stanovišta, ja bih gledao, da se dozvoli uvoz bez carine za jeftine kineske panele i baterije i prelazak na domaće vrste energije, znači vjetar i solarna energija. Naravno, to neće biti apsolutno rješenje, ali kratkoročno rješenje jeste, dugoročno isto tako. To jesu malo veće investicije, ali jednom kada to kupite, nemate nikakvih daljih troškova, nemate daljih uvoznih troškova. Ovako, s obzirom na geopolitičku situaciju, nafta i prirodni gas, odnosno LPG, LNG, imaju jako velike strateške probleme. Oni su postali više problem nego što su rješenje za energetiku.