Trump ima izbor: Uništiti Palestinu ili okončati rat

Novi predsjednik SAD-a je Donald Trump, a mnogi analitičari smatraju da bi to moglo imati ozbiljne posljedice po palestinsku nacionalnu stvar. Tokom svog prvog mandata, Trumpova administracija bila je otvoreno naklonjena izraelskoj desnici, što je dovelo do niza odluka koje su značajno utjecale na palestinsku borbu za državnost.

Pod uticajem svog tadašnjeg savjetnika i zeta Jareda Kushnera, Trump je vodio politiku koja je favorizovala interese izraelskih doseljenika. Jedan od najkontroverznijih poteza bilo je priznanje Jerusalema kao glavnog grada Izraela, uz premještanje američke ambasade iz Tel Aviva u Jerusalem. Ovo je predstavljalo veliki zaokret u dugogodišnjoj američkoj politici i izazvalo brojne osude međunarodne zajednice.

Pored toga, Trumpova administracija zatvorila je kancelariju Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) u Vašingtonu, priznavši izraelski suverenitet nad Golanskom visoravni i povukavši se iz nuklearnog sporazuma s Iranom. Takođe, naredio je napad u kojem je ubijen iranski general Kasem Sulejmani, što je dodatno destabilizovalo region.

Jedan od ključnih aspekata Trumpovog pristupa bila je podrška Abrahamovim sporazumima, koji su omogućili normalizaciju odnosa između Izraela i nekoliko arapskih država. Iako su sporazumi označeni kao korak ka miru u regionu, mnogi Palestinci smatraju da su oni dodatno oslabilu njihovu pregovaračku poziciju.

Mnogi strahuju da bi slična politika mogla biti obnovljena, što bi moglo dodatno otežati postizanje pravednog rješenja za palestinsko pitanje.

Politika tokom Trumpovog mandata gotovo je zakopala palestinsku stvar, dok su sporazumi poput Abrahamovih otvorili put za jačanje izraelskih veza s arapskim državama u Zalivu. U osnovi, ova vizija nije samo marginalizovala palestinsku borbu za samoopredjeljenje, već je pokušala učiniti Izrael ključnim igračem u regionalnoj trgovini i ekonomskoj razmjeni, stvarajući okvir u kojem je palestinsko pitanje u velikoj mjeri zanemareno.

Do oktobra 2023., neposredno prije izbijanja sukoba između Hamasa i Izraela, palestinski cilj bio je doveden gotovo do krajnje marginalizacije. S tom slikom kao pozadinom, palestinsko pitanje postalo je teret kojeg su se lideri nove generacije arapskog svijeta činili spremnima da se odreknu – naslijeđe koje su, prema mnogima, gurnuli u zapećak u korist pragmatičnih ekonomskih i političkih saveza.

Svi diplomatski pregovori u regionu vrtili su se oko očekivanog koraka Saudijske Arabije da normalizuje odnose s Izraelom, s idejom o trenutku kada će saudijski prijestolonasljednik Mohamed bin Salman i izraelski premijer Benjamin Netanyahu konačno potvrditi svoje partnerstvo pred svijetom. Slika njihovog rukovanja postala je gotovo simbolična, nagrada koja izgleda nadohvat ruke, čekajući samo završni korak.

Ako se uzmu u obzir ovi faktori, postaje jasno da bi drugi mandat Donalda Trumpa mogao biti još teži za Palestince nego prvi. Njegova administracija ne samo da bi vjerovatno nastavila dosadašnji kurs, već bi mogla dodatno potisnuti palestinsku stvar u korist jačanja izraelsko-arapskih ekonomskih i političkih veza, čime bi se još više udaljila od tradicionalne podrške palestinskom pravu na samoopredjeljenje.

Upitno palestinsko pitanje

Ovog puta, uz očekivanu kontrolu Republikanske stranke nad oba doma Kongresa, čini se da neće biti nikoga ko bi mogao zauzdati najkontroverznije impulse predsjednika. Bez političkih ograničenja ili suprotstavljenih stavova u Kongresu, Trumpova administracija mogla bi slobodno sprovoditi agendu u skladu sa svojim dosadašnjim stavovima prema Izraelu i Palestini.

Jedan od najistaknutijih glasova te politike, bivši ambasador David Friedman, nedavno je dodatno pojačao svoj stav objavivši knjigu Jedna jevrejska država: posljednja, najbolja nada za rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba. U njoj iznosi tvrdnju da SAD imaju čak i „biblijsku dužnost“ podržati izraelsku aneksiju Zapadne obale. To samo naglašava opasnost da bi Trumpov drugi mandat mogao dodatno otežati situaciju za Palestince, cementirajući kontroverznu politiku prema izraelsko-palestinskom sukobu i učvršćujući stavove koji podržavaju jednostrane poteze Izraela na štetu palestinskih prava.

Prema Friedmanovoj viziji, Palestinci bi, slično kao Portorikanci, ostali bez prava glasa na nacionalnim izborima, dok bi njihova autonomija bila ograničena na donošenje pravila koja se ne sukobljavaju s izraelskim zakonima. Ova pozicija nagovještava mogućnost radikalnih promjena na terenu — uključujući aneksiju područja C na Zapadnoj obali, trajnu podjelu Gaze, povratak izraelskih naselja u sjevernu Gazu i „sigurnosne“ zone u južnom Libanu.

Sve to bi, pod Trumpovim drugim mandatom, moglo postati stvarnost bez političkih ograničenja. Trumpova administracija bi mogla nastaviti s podrškom izraelskom pokretu doseljenika i njegovim planovima za dodatnu kontrolu nad palestinskim teritorijama, što bi moglo imati ozbiljne posljedice za mir u regionu.

Uprkos tome, cijena koju palestinski narod već plaća — s tragično visokim brojem žrtava — mogla bi se dodatno povećati. Ovaj kurs, podstaknut pokretom doseljenika i podrškom SAD-a, mogao bi konačno osujetiti svaku mogućnost za rješenje zasnovano na mirnom suživotu, otvarajući vrata realnosti u kojoj bi Izrael postao država s režimom aparthejda, manjinskom jevrejskom populacijom koja bi kontrolisala čitavu teritoriju od rijeke Jordan do Sredozemnog mora.

Sahranjena šansa za koncept dvije države

Američka administracija pod prvim Trumpovim mandatom, u omogućavanju Netanyahuove potpune pobjede, učinila je više od sahranjivanja šansi za rešenje dve države. Na taj način, možda nesvjesno, pokopala je i samu ideju cionističkog projekta kao liberalne, sekularne i demokratske jevrejske države.

Taj liberalni ideal bio je dugo glavna snaga koja je gurala izraelsku ekspanziju, često na suptilan način kroz postupno širenje uticaja na historijsku Palestinu. Njegovim slomom liberalni “smokvin list” je otpao, otkrivajući novi talas religioznih cionističkih snaga koje su nekada bile marginalizovane i smatrane ekstremnim ili čak terorističkim elementima. Danas, političari poput Itamara Ben Gvira i kahanista, koji su nekada pripadali krajnjoj desnici, postali su dio glavne političke struje u Izraelu.

Ovo odražava dublju transformaciju unutar Izraela koja je destabilizovala tradicionalne demokratske vrijednosti cionističkog projekta i ostavila dugoročne posljedice koje se čine nepovratnima.

Trumpovo prvo predsjedništvo temeljno je promijenilo projekat Izraela kao dominantne sile od rijeke Jordan do Mediteranskog mora. Izrael je, pod utjecajem vladara motivisanih vjerskim fanatizmom, postao država u kojoj vladaju ideologije koje otvoreno zagovaraju uklanjanje islamskih svetih mesta kao što su Kupola na stijeni i džamija Al-Aqsa.

U isto vrijeme, došlo je do velikog razmimoilaženja unutar izraelskog društva – sekularni, evropski orijentisani aškenazi intelektualci iz Tel Aviva, jednom nosioci cionističkog projekta, sve više su izgubili utjecaj pred desničarskim vjerskim grupama iz Jerusalima. Tokom prvog Trumpovog mandata, taj raskol postao je nepomirljiv i snažno destabilizirajući.

Putevi za nenasilnu slobodu zaustavljeni

Za Palestince, Trumpovo predsjedništvo donijelo je još dublju promjenu – ne samo u politici, već i u perspektivi. Generacija Palestinaca rođena poslije sporazuma iz Osla sve više uviđa da su svi politički i nenasilni putevi ka oslobađanju blokirani. Ideja o priznavanju Izraela izgubila je smisao u njihovim očima, a razgovori sa izraelskim zvaničnicima postali su puka formalnost bez rezultata.

Ono što je dodatno frustriralo Palestince jeste odluka administracije američkog predsjednika Joe Bidena da očuva sva „dostignuća“ Trumpove politike, uključujući i kontroverzni Abrahamov sporazum. Ovaj sporazum, koji je imao za cilj normalizaciju odnosa između Izraela i nekoliko arapskih zemalja, dodatno je marginalizovao palestinsku borbu, čime je učvršćena politika koju je inicirao Trump.

Tokom svog prvog mandata, Donald Trump je hvalisavo tvrdio da je izvršio radikalne promjene u izraelsko-palestinskom statusu quo, a da pri tom „nebo nije palo.“ Međutim, 7. oktobra, dogodio se događaj koji je preokrenuo njegovu tvrdnju – Hamasov napad, koji je za Izrael predstavljao traumatičan trenutak uporediv sa šokom 11. septembra u SAD. Taj napad je jasno pokazao da se palestinsko pitanje ne može marginalizovati ili ignorisati; ono je postalo jedno od centralnih pitanja ljudskih prava na globalnom planu.

Nažalost, administracija predsjednika Joea Bidena nije prepoznala ovu promjenu u dinamici. Kao otvoreni pristalica cionizma, Biden je dozvolio izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu da oblikuje američki odgovor. Njegova inicijalna reakcija bila je da pruži Izraelu neograničenu podršku, blokirajući sve međunarodne inicijative za prekid vatre koje su dolazile od Ujedinjenih nacija. Iako je postavio određene „crvene linije,“ Netanyahu ih je ubrzo prekršio, što je dodatno narušilo Bidenovu poziciju i njegovu sposobnost da konstruktivno utječe na ovaj sve složeniji sukob.

Ova dinamika ukazuje na to da je međunarodna politika prema palestinskom pitanju u kritičnom preispitivanju, pri čemu su dosadašnji pristupi, koje su inicirali Trump i kasnije nastavili Biden, došli pod oštar globalni nadzor.

Bidenova politika prema izraelsko-palestinskom sukobu se pokazala kao izuzetno složena i kontroverzna. Iako je u više navrata postavljao ograničenja izraelskim akcijama, uključujući upozorenja premijeru Benjaminu Netanyahuu da izbjegava ponovnu okupaciju Rafaha i Filadelfijskog koridora, kao i napade na susjedne države poput Libana i Irana, Netanyahu ga je često ignorisao. Bidenova naložena humanitarna pomoć za Gazu takođe je uglavnom ostala blokirana.

Ovi potezi ostavili su Bidenovu administraciju u slaboj poziciji. Na kraju, on se sve više pojavljuje kao lider koji nije uspio da obuzda saveznika, čime je omogućio katastrofalne posljedice za civile, naročito u Gazi. Količina američkih bombi koje su dostavljene Izraelu daleko nadmašuje one korištene u prošlim američkim sukobima, što dodatno podstiče optužbe o saučesništvu u razaranju civilne infrastrukture.

Neprijateljstvo prema palestinskoj suverenosti

S druge strane, palestinsko stanovništvo, suočeno s ogromnim gubicima i razaranjem, prolazi kroz duboku promhenu u percepciji mogućnosti za mir. Za Palestince, gdje god da žive, sve je manje vjerovatno da će pristati na pregovore sa državom koja, kako vide, sprovodi politiku kojom im uskraćuje osnovna prava i dostojanstvo. Ova promjena ogleda se i u činjenici da izraelski parlament postavlja pravne prepreke priznavanju palestinske države i agencijama kao što je UNRWA, što ukazuje na jedinstveno neprijateljstvo prema ideji palestinske suverenosti.

U ovako ekstremnim okolnostima, Palestincima su ostavljene samo dvije opcije – ili se pasivno povući i prihvatiti gubitke, ili pružiti otpor po svaku cijenu. Sve veći broj njih, suočen s ovim egzistencijalnim izborom, bira borbu.

Hamasova popularnost među Palestincima i širom regiona značajno je porasla, naročito u oblastima gdje je Muslimansko bratstvo, s kojim je povezan, ranije imalo slabiju podršku. Na Zapadnoj obali, u Jordanu, Libanu i Egiptu, sve veći broj ljudi izražava podršku Hamasu kao odgovoru na trenutne okolnosti, naročito zbog osjećaja egzistencijalne prijetnje koje mnogi Palestinci osjećaju od izraelskih poteza.

U starom gradu Nabluza, mnogi lokalni Palestinci sada vide Hamas kao primarnu snagu otpora, dok su tradicionalne palestinske političke vođe poput Mahmuda Abasa izgubile podršku i uticaj. Na večerama i okupljanjima širom regiona, Palestinci sve češće izražavaju stav da su žrtve i gubici dio cijene koju su spremni platiti u borbi protiv okupacije.

Ova generacija Palestinaca, prema ovim sentimentima, osjeća se spremnom da se suoči sa opasnostima i da, za razliku od ranijih generacija, ostane i bori se tamo gde živi, čak i pod ekstremnim pritiscima. Retorika “potpune pobjede” postaje sve prisutnija, a povratak na status quo viđen je kao neprihvatljiv, budući da su mnogi Palestinci izgubili članove porodica i osjećaju da više ne postoji opcija povlačenja ili pasivnosti.

Iz palestinske perspektive, posebno gledajući palestinskog farmera suočenog sa nasiljem naseljenika, teško je vidjeti kako bi Kamala Harris kao predsjednica SAD-a mogla napraviti značajnu razliku, s obzirom na duboku političku povezanost Sjedinjenih Država s Izraelom. Čak bi mogla imati manji uticaj na Netanyahuovu politiku nego Biden, koji je već pokazao svoju nesposobnost da utiče na izraelskog lidera. U ovom kontekstu, mnogi Palestinci i analitičari smatraju da bi, bez obzira na to ko je na čelu SAD-a, politika prema Palestini i Izraelu ostala uglavnom ista.

Sa povratkom Donalda Trumpa na vlast, situacija bi mogla postati još opasnija za Palestince. Naseljenici na desnici Izraela već su obilježili njegovu izbornu pobjedu kao početak “potpune pobjede” u smislu proširenja izraelske kontrola i teritorijalnih osvajanja. I Netanyahu, koji koristi trenutnu priliku da učvrsti svoju poziciju unutar vlade, mogao bi iskoristiti Trumpovu administraciju kako bi ostvario još radikalnije ciljeve u regionu.

Ako Trump nastavi svoju politiku iz prvog mandata, to bi moglo dovesti do katastrofalnih posljedica. To uključuje masovnu deportaciju Palestinaca sa Zapadne obale, uništavanje dijelova Gaze i Libana, i širenje rata prema Siriji. Takve akcije bi vjerovatno izazvale širok regionalni sukob, sa mogućnošću da Jordanci, kao i mnoge druge arapske zemlje, budu primorani da rješe problem izbjeglica, što bi dodatno destabilizovalo cijeli region. Sve ove aktivnosti bi mogle izazvati ratove koje je Trump zapravo obećao da će zaustaviti, ali će ga politika iznutra njegovih saveznika, poput Ben Gvira i Netanyahua, natjerati da slijedi njihov plan, čime bi samo potpomogao već postojeće regionalne sukobe.

Prisiljavanje Netanyahua da zaustavi rat, slično kako je Ronald Reagan prisilio Izrael da zaustavi bombardovanje Bejruta prije četiri decenije, imalo bi duboke političke posljeedice. Zaustavljanje rata značilo bi ozbiljan udarac za religiozni cionistički projekat koji je u velikoj mjeri postavljen na ciljeve širenja izraelske teritorijalne kontrole. Takav potez mogao bi izazvati nezadovoljstvo u vrhovnoj komandi izraelske vojske, koja je već u velikoj jmeri iscrpljena ratovima u Gazi i Libanu.

Međutim, problem u Gazi i šire je taj što, uprkos velikim naporima, još uvijek ne postoji kredibilan plan za formiranje post-ratne vlade koja bi omogućila povlačenje izraelskih trupa. Ako bi Izrael povukao trupe, Hamas bi ponovo došao na vlast, što bi predstavljalo politički poraz za Netanyahua i izraelsku vojsku. Jedina opcija koja bi možda uspjela bila bi tehnokratska vlada koja bi uključivala Hamas, što bi bilo poniženje za postojeći izraelski režim.

Šta god da Trump uradi u budućnosti, jasno je da prava agencija u ovom sukobu ne leži u ekstremističkim liderima Izraela ili Washingtona, već u volji palestinskog naroda i širem regionu Bliskog istoka. Uprkos tome što mnogi lideri pokušavaju manipulirati situacijom za političku dobit, stvarnu moć i odlučujuću riječ u sukobu imaju Palestinci, koji su u velikoj mjeri dali oblik trenutnoj dinamici rata.

A to je najveća nada za budućnost. Nikada prije u američkoj izbornoj historiji Palestina nije bila faktor u odvraćanju glasova mladih od Demokratske stranke. Od sada, nijedan demokratski lider koji želi da obnovi svoju koaliciju ne može ignorisati glasanje Palestinaca, Arapa i Muslimana.

Moguće je da smo, kako Biden odlazi, vidjeli posljednjeg cionističkog lidera stranke. To je samo po sebi od ogromnog značaja za Izrael.

Iracionalni, donkihotski, transakcijski stanar Bijele kuće – predsjednik koji insistira da njegovi savjetnici sve svoje analize svedu na jedan list A4, za koji imaju sreće da on zapravo čita – samo će ubrzati uništavanje statusa quo na Bliskom istoku koji je počeo u svom prvom mandatu.

Uz veliku pomoć Netanyahua, Trump je već ubio san o cionističkoj liberalnoj demokratiji koji je trajao 76 godina.

Ovo je samo po sebi neko postignuće. U drugom mandatu samo će ubrzati dan kada će okupacija prestati, analizira Midlle East Eye.