Preminuo je “otac” fiskalnog računa – znao je kako natjerati trgovce da izdaju račune
Obavljao je brojne važne političke i menadžerske funkcije, uključujući ministra finansija, ministra budžeta, te predsjednika i izvršnog direktora kompanije Eni. Priznati je stručnjak za ekonomiju i javne finansije, centralne teme u njegovoj karijeri.
Franco Reviglio, koji se smatra ocem fiskalnog računa, preminuo je jučer u Torinu u 90-oj godini života. Kako su izvijestili italijanski mediji, ovaj istaknuti ekonomista i profesor javnih finansija, vjerovao je kako se poreski sistem treba prije svega graditi na svijesti građana i njihovoj odgovornosti, da razumiju važnost plaćanja poreza i poštovanja zakona, a tek nakon toga na javnim računima i fiskalnoj kontroli kao sredstvu državne kontrole poreza. Utaju poreza smatrao je jednim od glavnih zala Italije.
U njegovoj biografiji se navodi da je rođen u Torinu 1935. godine, te da je potomak porodice grofova Lezzuolo i Veneria. Nakon što je završio pravo na Univerzitetu u Torinu, počeo je raditi kao profesor finansijskih nauka. Također, dvije godine je proveo kao Saradnik u fiskalnom odjelu Međunarodnog monetarnog fonda, od 1979. do 1981., bio je ministar finansija, a od 1992. do 1993.godine i budžeta. Također je bio i član PSI-a (Italijanske socijalističke partije). Neka od njegovih najznačajnijih djela su: Granice fiskalne politike, Finansije socijalnog osiguranja (u saradnji sa F. Forteom), Veliki preokreti italijanske i svjetske ekonomije, Nesavršena država…
“Građani trebaju vjerovati da je utaja poreza problem zajednice”
Kako piše La Republica, tokom svog prvog mandata u vladi – kao ministar finansija od ljeta 1979. do ljeta 1981. u vladama Cossiga I i II, te potom u vladi Forlani – Reviglio vodio je borbu za uvođenje fiskalnog računa, kako bi odnos s poreznim sistemom dobio i javnu i društvenu dimenziju.
Potom odlazi u kompaniju Eni, gdje će za CEO biti imenovan 1983. godine, te na toj funkciji ostati do 1989. godine.
Kasnije, navodi La Republica, se vraća u vladu, 1992–1993. kao ministar budžeta i ekonomskog planiranja u kabinetu premijera Giuliana Amata. Afera „Tangentopoli“ i raspad Socijalističke partije udaljili su ga iz izvršne vlasti, iako je ostao senator PSI-ja do 1994. godine.
“Blagajna je važan alat jer odgovara na potrebu za rebalansiranjem društvenih opterećenja među različitim društvenim klasama. Međutim, može funkcionirati ako su građani uvjereni da je utaja poreza problem zajednice, ako shvate da ako svi plaćaju poreze, porezi se smanjuju”, imao je običaj reći u svom nastojanju da oporezivanje učiniti pitanjem važnim za jednakost u društvu.
Kao ministar finansija uveo je poreske prihode u svakodnevni život Italijana, a pamtit će se i kao reformator kompanije Eni i profesor koji je obučavao generacije ekonomista više od pola vijeka.
Fiskalni sistemi evoluirali su od vremena starog Egipta, kada su plaćani ne novcem već u vidu stoke, žita i rada, preko novčanih poreza i zapisa u Rimu, do papirnih i elektronskih fiskalnih računa u modernoj eri.
Upravo se uvođenje fiskalnog računa u modernoj eri pripisuje Revigliju. Iako su ranije postojale potvrde o plaćenim porezima u srednjovjekovnoj i ranoj modernoj Evropi, Italija je prva uvela sistem obavezne fiskalne priznanice sa tehničkim i zakonskim mehanizmom kontrole, što je ono što danas nazivamo “fiskalni račun”.
Kako natjerati Italijane da plaćaju porez, pitala se vlada
Njegovo uvođenje bilo je državna reformska mjera, gdje se Reviglio prepoznao kao otac scontrino fiscale (fiskalnog računa), koji je snažno promovirao i zalagao se za uvođenje fiskalnih kasa u Italiji.
No, uvesti fiskalnu regulativu 1983.godine, kojom bi se smanjila siva ekonomija, zaustavile poreske prevare, a trgovci natjerali da koriste fiskalne uređaje koji će automatski evidentirati promet i izdavati fiskalne račune kupcima, nije bio jednostavan posao.
Kako bilježi Linkiesta, 1980-ih godina jedno od pitanja koje je mučilo italijansku vladu bilo je upravo to – kako natjerati Italijane da plaćaju porez. U vladi koju je predvodio Francesco Cossiga, ministar finansija je bio Franco Reviglio, koji je predložio – javno otkriti imena poreskih neplatiša. Mišljenja su bila podijeljena.
Okružen takozvanim “Reviglio Boys” timom mladih i talentovanih ekonomista i finansijskih stručnjaka, rodila se ideja o fiskalnom računu – obavezne kase u trgovinama koja bi automatski evidentirala sve transakcije.
U januaru 1983., Odbor Senata za finansije i trezor odobrio je zakon o fiskalnim kasama, i on se u početku nije podjednako primjenjivao na sve. U prvoj fazi je obuhvatio 75.000 najvećih firmi (supermarketi, luksuzne trgovine) koji su 1981. godine imali promet veći od 200 miliona lira, da bi u periodu od naredne četiri godine i drugi trgovci biti u obavezi da evidentiraju promet.
Koliko je neplaćanje poreza bilo rašireno, pokazuje i podatak da je sredinom 1983.godine tek jedan posto trgovina koje su trebale imati fiskalne kase ih i imale.
Italijanski mediji Reviglia opisuju i pamte kao: ekonomistu, političara, socijalističkog intelektualca, među tihim, ali pronicljivim protagonistima italijanskih javnih finansija druge polovine dvadesetog vijeka.
