Obnovljivi izvori energije ne mogu pružiti rezervu za krizne situacije

Obnovljivi izvori energije se redovno promovišu kao način povećanja energetske sigurnosti, posebno nakon što je Evropa izgubila pristup velikom dijelu ruskog gasa nakon izbijanja rata u Ukrajini.

Jedna grupa je izjavila: “Kako bi se povećala otpornost na šokove u snabdijevanju energijom, članice eurozone trebale bi nastaviti da povećavaju korištenje domaće obnovljive energije, što je prioritet na dnevnom redu Evropske unije.”

Slično, Bidenova administracija promovirala je obnovljive izvore energije, između ostalog, ističući:

“Od prvog dana, administracija Biden-Harris neumorno je radila na proširenju odgovorne proizvodnje čiste energije kako bi se pozabavila klimatskim promjenama, poboljšala energetsku sigurnost Amerike i stvorila dobro plaćena radna mjesta za sindikalne radnike.”

Potraga za novim izvorima energije

Smanjene isporuke ruskog prirodnog gasa dovele su do naglog rasta cijena energije u Evropi i podstakle trku u pronalaženju novih izvora snabdijevanja.

Jedan od glavnih izvora ove nove energije bile su uvezene količine tečnog prirodnog gasa (LNG) iz SAD, koje su se kretale između 10 i 50 milijardi kubnih metara mesečno.

Ali nakon invazije, oni su se iznenada povećali za oko 100 milijardi kubnih metara mjesečno.

Proizvodnja obnovljive energije u Evropi jeste porasla od 2022. godine, ali to nije rešilo krizu.

To pokazuje da je teško brzo osigurati nove izvore obnovljive energije.

Vjetar i sunce ne kontroliraju države, već priroda

Što je još važnije, posjedovanje domaćih izvora obnovljive energije samo djelimično osigurava energetsku sigurnost.

Istina je da se energija vjetra i sunca uglavnom proizvodi u zemlji, pa ih ne kontroliraju strane, potencijalno neprijateljske države.

Ako nam Kina prestane da prodaje solarne panele, proizvodnja solarne energije će biti gotovo nepromijenjena.

Međutim, činjenica da druge zemlje ne kontroliraju naše zalihe obnovljive energije ne znači da mi to kontroliramo: vjetar i sunce kontrolira priroda.

Operativna ranjivost

Možemo smanjiti obnovljive izvore energije, ali ih ne možemo povećati po potrebi.

U suštini, oslanjanje na obnovljive izvore energije zamjenjuje geopolitičku ranjivost operativnom.

Ovo postavlja pitanje koje se često zanemaruje. A to je da energetske krize najčešće nastaju zbog kratkotrajnih prekida u opskrbi. I to ne zbog dugotrajnog nedostatka pristupa stranoj energiji.

SAD uvoze naftu od otprilike 1970. godine, ali tek 1973., 1979. i nakon 2003. može se govoriti o pravim “krizama”.

Energetske krize su uglavnom bile kratkoročne i prolazne, dugoročno su se rješavale tržišnim mehanizmima (gdje je to bilo potrebno), a kratkoročno iznalaženjem dodatnih izvora snabdijevanja.

Ovo naglašava važnost rezerve za vanredne situacije, kao što je Strateška rezerva nafte (SPR).

Ideja nije nova. Čak je i Charles I u Engleskoj u 17. vijeku imao SPR. S tim da je u to vrijeme “P” značilo urin, koji je bio sastavni dio baruta i teško ga je bilo nabaviti.

Odgovor na prekid u snabdijevanju je sposobnost obezbjeđivanja energije u kratkom roku, a ne stvaranje potpuno novih kapaciteta na dugi rok.

Nažalost, rezerve ili kapaciteti za hitne slučajeve su skupi, zbog čega niko ne gradi solarne ili vjetroelektrane da bi sjedio besposlen i čekao eventualnu potrebu.

Geografska fleksibilnost

Ovo postavlja još jedno vrlo važno pitanje: ugalj, nafta i plin su geografski zamjenjivi, dok obnovljivi izvori energije nisu.

Prije nekoliko godina, Hiroshi Urano iz Tokyo Gasa uporedio je LNG tankere sa “plutajućim cjevovodom”, ali sa fleksibilnim početnim i krajnjim tačkama.

Fosilna goriva se mogu, a često i jesu, preusmjeriti s jednog tržišta na drugo, kao što je rat u Ukrajini jasno pokazao.

Država može organizirati otpremu brodova puni fosilnih goriva, ali ne može naručiti električnu energiju – bilo obnovljivu ili ne – osim od proizvođača u neposrednoj blizini.

Istina je da se obnovljiva energija može prenositi preko okeana u baterijama. Međutim, zbog niske gustine energije u baterijama, to je vrlo problematično.

Na primjer, baterija od 100 kilovat sati sadrži oko 341.200 BTU (britanska termalna jedinica), što je ekvivalentno više od 300 kubnih stopa prirodnog plina.

LNG tanker nosi oko milijardu kubnih stopa prirodnog gasa, što je jednako 11 miliona litijum-jonskih baterija od 100 kilovat-sati. Dodatne količine LNG-a koje su SAD slale Ukrajini na mjesečnoj bazi zahtijevale bi oko 200 miliona litijum-jonskih baterija.

To je oko deset puta više nego što cijela američka automobilska industrija potroši na električna vozila u jednoj godini.

Odakle će doći struja za punjenje baterija?

Budući da obično nema kapaciteta za povećanje proizvodnje iz obnovljivih izvora ili nuklearnih elektrana (solarne i vjetroturbine gotovo uvijek rade punim kapacitetom), električna energija za punjenje baterija morala bi dolaziti iz postojećih termoelektrana s rezervnim kapacitetom, uglavnom prirodnog plina ili uglja u SAD-u.

Stoga bi uštede u emisiji stakleničkih plinova bile značajno smanjene, čak i zanemarujući emisije vezane za energetski intenzivan proces proizvodnje baterija.

Naprotiv, da je takva trgovina obavezna, moguće je da bi jeftina energija uglja u Kini bila izvor energije za punjenje baterija.

Transport baterija je herkulovski zadatak

Iako veliki kapaciteti za skladištenje baterija rastu kako bi se nosili sa fluktuacijama ponude i potražnje, oni i dalje predstavljaju manji dio energetske industrije.

Zadatak transporta 100 hiljada baterija ili više mjesečno, pa čak i njihovog vraćanja na punjenje, gotovo je herkulovski.

Ovo objašnjava zašto mnoge zemlje imaju strateške rezerve nafte, ali niko još nije razmatrao strateške rezerve električne energije.

Konačno, veće investicije u obnovljive izvore imaju smisla na mnogo načina, još više kada se uzmu u obzir porezi na ugljik.

Međutim, dok opskrba obnovljivim izvorima energije može smanjiti osjetljivost zemlje na strane geopolitičke poremećaje, ona se ne bavi tekućim poremećajima uzrokovanim vremenskim fluktuacijama, niti dozvoljava zamjenu izgubljene energije iz bilo kojeg razloga od strane stranih dobavljača.

Michael Lynch, saradnik Forbesa