Može li generalni štrajk Izraela potaknuti promjenu politike?
Generalni štrajk koji je ove sedmice sazvao najveći izraelski sindikat, Histadrut, označava značajnu eskalaciju tekućih protesta protiv vlade premijera Benjamina Netanyahua.
Ovi protesti, koji su izbili nakon što su tijela šest izraelskih talaca pronađena u mreži tunela ispod Gaze, prerasli su u najveće domaće demonstracije od početka rata u Gazi 7. oktobra.
Učešće Histadruta dodaje novu dimenziju nemirima, pretvarajući ih u preokret širom zemlje.
Porodice talaca otvoreno su optužile Netanyahua da je izdao njihove najmilije, rekavši da je dao prednost svojoj ličnoj političkoj strategiji u odnosu na njihov siguran povratak, budući da premijer insistira na održavanju kontrole nad strateški važnim Filadelfijskim koridorom u Gazi.
Netanyahuovo odbijanje da pregovara o razmjeni zatvorenika, odluka koja je ukorijenjena u njegovom ideološkom stavu, podstakla je bijes i očaj među demonstrantima.
Odluka Histadruta da se pridruži ovom pokretu i poziva na generalni štrajk mogla bi označiti prekretnicu, mobilizirajući stotine hiljada Izraelaca u talas građanske neposlušnosti koji bi potencijalno mogao paralizirati vladu.
Ali da bi se ovaj zamah pretvorio u opipljive političke promjene, protesti se moraju nastaviti i proširiti, posebno privlačenjem podrške Netanyahuove vlastite baze Likud i drugih desničarskih frakcija.
Pukotine u Netanyahuovoj koaliciji
Netanyahuova vlada je brzo odgovorila, pokušavajući potkopati štrajk raznim sredstvima, uključujući pravne izazove , napore da se drugi sindikati suprotstave Histadrutu i prijetnje uskraćivanjem plata radnicima koji štrajkuju.
Opštine predvođene Likudom, poput Jerusalema, odbile su učestvovati u štrajku, dok je izraelska vlada pokrenula kampanju u kojoj je radna akcija bila politički motivisana i štetna po bezbjednosne interese Izraela.
Ovaj narativ ima za cilj spriječiti značajan prebjeg desničarskih pristalica u protestni pokret. Netanyahu i njegovi saveznici, uključujući ministre krajnje desnice Bezalela Smotricha i Itamara Ben Gvira, predstavljaju proteste kao egzistencijalnu prijetnju, tvrdeći da je pravi cilj pokreta rušenje vlade i sabotiranje napora da se osigura oslobađanje preostalih talaca.
Ipak, u Netanyahuovoj koaliciji počinju da se pojavljuju pukotine. Aryeh Deri, lider stranke Shas, pozvao je na nacionalno jedinstvo i širu koaliciju koja bi mogla razvodniti utjecaj ekstremno desnih elemenata kao što su Ben Gvir i Smotrich.
Haredskim strankama u koaliciji, koje su već uznemirene nakon provokativnih akcija Ben Gvira u kompleksu džamije Al-Aqsa , možda će biti sve teže ostati u vladi za koju se čini da se uvlači u dublji sukob.
Najneposrednija prijetnja Netanyahuovoj vladi, međutim, može doći iznutra. U Likudu se šuška o potencijalnoj smjeni ministra odbrane Yoava Gallanta, što je potez za koji se čini da Netanyahu oklijeva zbog mogućih posljedica u njegovoj stranci i javnosti.
Galantni, osnažen vojnom podrškom i rastućim javnim nemirima, mogao bi na kraju podnijeti ostavku u znak protesta, stavljajući punu odgovornost za tekuću krizu na Netanyahua i njegove tvrdolinijaške saveznike. Takav potez mogao bi katalizirati veći raspad unutar koalicije, posebno ako je povezan sa promjenom stava Haredi partija.
Generalni štrajk mogao bi biti odlučujući trenutak u izraelskoj političkoj krizi, posebno ako protesti nastave eskalirati. Iako je malo vjerovatno da će vlada pasti isključivo zbog vanjskih pritisaka, unutrašnji lomovi unutar koalicije mogli bi dovesti do njenog raspada.
Sve dublja polarizacija unutar izraelskog društva, koju Netanyahu i njegovi krajnje desničarski partneri, čini se, njeguju, mogla bi na kraju biti njihova propast. Vlada nacionalnog jedinstva, kako je predložio Deri, mogla bi se pojaviti kao rješenje, nudeći Netanyahuu izlaz dok preoblikuje budućnost izraelske politike, piše MEE.
