Modul Memorije: Gaza, Sarajevo i kultura koja ne pristaje na šutnju
Dok svijet nijemo posmatra iživljavanje nad palestinskim narodom, dok djeca, novinari, humanitarci i civili svakodnevno ginu, a bolnice, škole i izbjeglički kampovi bivaju sravnjeni sa zemljom – kultura, često posljednja linija odbrane ljudskog dostojanstva, postaje prostor otpora.
Trideseto izdanje Modula Memorije, najdugovječnijeg programa kulture sjećanja u Bosni i Hercegovini, ove godine u središte stavlja upravo palestinsku umjetnost – teatar, film, izložbe – kao snažne forme otpora zaboravu i nepravdi.
“Podsjećati na Palestinu i na taj užas kojem svjedočimo je elementarna obaveza koju svako od nas ima,” ističe direktor festivala Nihad Kreševljaković, čiji rad decenijama oblikuje bh. kulturni pejzaž kroz etiku sjećanja i umjetničku hrabrost.
Iz Sarajeva, grada koji još pamti kako izgleda biti ostavljen, Kreševljaković danas postavlja ključna pitanja: Kako pamtimo? Kako umjetnost reaguje na zločin? I gdje je odgovornost kulturnih radnika kad svijet šuti?
Umjetnost u službi istine
Ove godine, centralni događaji Modula Memorije je bila i izložba „Ne smijemo prestati pričati o Gazi“, koju potpisuje Muzej Palestine iz Birzeita, i projekciju filma “Feniks iz Gaze”. Izložba je zamišljena kao digitalna platforma koju svako može preuzeti i postaviti – upravo zato da bi se priča o Palestini nastavila širiti i kad su svi drugi kanali blokirani.
“Radi se o jednom od najfascinantnijih prostora na planeti Zemlji, s dubokim naslijeđem umjetnosti, kulture i otpora. Mi Palestinu poznajemo samo kao ratnu zonu – a to je tek jedan dio njihove priče,” poručuje Kreševljaković.
Sarajevo – Gaza: sličnosti koje bole
Modul Memorije je rođen iz iskustva opsade Sarajeva, a upravo to iskustvo, kaže Kreševljaković, oblikuje empatiju prema Palestini.
“Užasnut sam činjenicom da živimo u svijetu gdje je kolonijalizam normalizovan, gdje je svakodnevno ubijanje djece normalizovano. U Gazi je ubijeno preko 20 hiljada djece, a niko nije reagovao. To je poraz civilizacije.”
Iako izbjegava direktna poređenja, naglašava da postoje dvije tačke prepoznavanja: važnost interesa i suosjećanja drugih – i bolna spoznaja da svijet nije naučio ništa.
Globalna šutnja i odgovornost umjetnika
Posebno oštro Kreševljaković kritikuje šutnju međunarodne kulturne scene.
“Nemoguće je biti umjetnik, a ne pokazati empatiju. Statistički je nemoguće da svi šute. Tu je nešto dublje. Ipak, pojavila se nova generacija koja se ne boji reći istinu i koja više ne čeka odobrenje. To je nada.”
U tom kontekstu, Bosna i Hercegovina, kako kaže, izranja kao svijetla tačka na mapi Evrope. Uprkos institucionalnom umoru i moralnoj ravnodušnosti, mnogi građani, umjetnici i nezavisni mediji nisu ostali nijemi.
“Po prvi put sam, uprkos razočarenjima, osjetio da živim u slobodnoj zemlji – jer imamo pravo da govorimo. I govorimo.”
Može li umjetnost zaustaviti zločin?
U vremenu kad su istina i pravda na margini, Kreševljaković vjeruje u moć umjetnosti da ostavi trag – trag koji prkosi zaboravu, koji dokumentuje i prokazuje.
“Umjetnost mora biti etička, neodvojiva od stvarnosti. Modul Memorije to upravo pokazuje – da je pamćenje otpor, da estetika nije dovoljna i da je naša dužnost da govorimo i kad svi drugi šute.”
Na tridesetu godišnjicu, Modul Memorije ne samo da se posjeća i čuva sjećanje – on nas poziva da osjetimo, reagujemo, i zapamtimo. Jer u svijetu u kojem se zločin može prenijeti uživo, šutnja više nije neutralna – ona je izbor.
