I dok ženama Francuske ustav garantira pravo na pobačaj, druge su suočene sa zabranama i ograničenjima koje ih mogu odvesti i u zatvor, do kada, pitaju se?

Kao rakciju na ukidanje presude Roe vs. Wade, u junu 2022., koja je garantirala pravo na pobačaj u Amarici, francuski parlementarci su pokrenuli inicijativu da se ženama u Francuskoj u ustav ugradi pravo na pobačaj. U tome su uspjeli, jer je Francuska 4.marata ove godine postala prva država na svijetu koja svojim ustavom, kao vrhovnim pravnim aktom, garantira pravo na dobrovoljni prekid trudnoće.

Francuski slučaj otvorio je pitanje o statusu pobačaja u raznim zemljama svijeta. Prema podacima američke nevladine organizacije Centar za reproduktivna prava (CRR), koja trideset godina na globalnom nivou prati razvoj zakonodavstva vezano za pobačaj, 77 država trenutno dozvoljava pobačaj bez ograničenja, osim u trajanju trudnoće.

Zemlje u kojima uopće nije dozvoljen pobačaj

Egipat, Irak, Senegal i Filipini u društvu su 21 zemlje svijeta u kojoj je službeno zabranjen prekid trudnoće, neovisno o kojem razlogu da je riječ.

Sagledamo li širu sliku, i sve brojke, čak 40 posto žena svijeta živi u državama koje im zakonom zabranjuju pravo na prekid trudnoće.

Dok na jednoj strani La Manchea žive žene čija prava u ovom pogledu štiti ustav, na drugoj njegovoj strani žive one koje to pravo apsolutno nemaju ili im je ograničeno uslovljavanjima, od onih socijalne prirode, u smislu da li je trudnoća rezultat incesta, silovanja, do zdravstvene opravdanosti, tj. da li postoji opasnost po život ili dijete, tj. da li su i jedno ili drugo životno ugroženi.

Regulatorni okviri u nekim zemljam, koje slove za izrazito demokratske, iznenađuju. Prevashodno se to odnosi na Ameriku, i na ukidanje presude Roe vs. Wade, koja je garantirala pravo na pobačaj, a potom i na Ujedinjeno kraljevstvo, koje identično kao i Indija, dozvoljava ženama pobačaj, ali samo uz liječničko odobrenje.

Upravo zbog činjenice da pobačaj nije dekriminaliziran, u Ujedinjenom kraljevstvu žene su još uvijek izložene riziku kaznenog progona zbog tog čina.  

Između 1967. i 2022. ,tri su žene, javlja 24 France, osuđene za ilegalni pobačaj u Engleskoj i Walesu, dok je u posljednjih 18 mjeseci, šest žena procesuirano zbog sumnje da su počinile pobačaj.

Prema podacima British Pregnancy Advisory Service  (BPAS), od šest kaznenih progona, tri su slučaja odbačena, a dva čekaju epilog. Jedna žena je poslana u zatvor.

“Javno mnijenje Ujedinjenog Kraljevstva vrlo je liberalno po pitanju pobačaja i prilično je za izbor”, kaže Sally Sheldon, profesorica na Univerzitetu u Bristolu, specijalizirana za zakon o zdravstvenoj zaštiti.

No, za razliku od javnog mnijenja, zakon ima svoje slovo kojeg se drži i poprilično je rigorozan u Englskoj i Walesu.

Naime, prema zakonu donesenom prije 163 godine, abortus je još uvijek zločin u Engleskoj i Walesu. Prema njemu, nezakonitim se smatra da žena sama sebi obezbijedi pobačaj ili da drugoj ženi osigura sredstva za prekid trudnoće. 

Ono što pobačaje, navodi 24 France, danas čini dostupnima je  Zakon o pobačaju koji je usvojio parlament 1967. godine, a koji dopušta liječnicima da izvode pobačaje i dopušta pravo na pobačaj ženama, ali samo ako imaju odobrenje od dva registrirana liječnika i prijeti im opsasnost od barem jednog od sljedećih stanja: potencijalna povreda fizičkog ili mentalnog zdravlja trudnice ili bilo koje djece u njenoj porodici, svaki značajan rizik za njen život i bilo koju ozbiljnu fizičku ili mentalnu abnormalnost koju nerođeno dijete može imati.  

Vremensko ograničenje od 24 sedmice u zakon je dodano 1990. godine, ali uz iznimke, naprimjer, ako je žena suočena s rizikom smrti ili “trajnim oštećenjem” svog fizičkog ili mentalnog zdravlja, ili ako postoji ozbiljna abnormalnost fetusa.

Kazneni progon

Žena u Engleskoj ili Walesu može biti i kazneno gonjena ako kupi tablete za pobačaj online bez odobrenja dva potrebna liječnika ili ako prekine trudnoću nakon zakonom predviđenoh vremenskih ograničenja.

Jednu od sankcija iskusila je na svojoj koži Carla Foster, majka troje djece, koja je tokom pandemije Covid-19 trudnoću prekinula izvan zakonskog ograničenja od 24 sedmice. Uzela je  mifepriston, tabletu za medicinski pobačaj, zbog čega je u junu 2023. godine osuđena na 28 mjeseci zatvora. Nakon što se žalila na presudu, tražeći da joj se smanji, sudac je uvažio njene argumente, uz obrazloženje da se prema 46-godišnjoj Carli treba pokazati suosjećanje, a ne kazna, nakon čega joj je kaznu preimenovao u uslovnu na 14 mjeseci.

Zakoni su na jednoj strani, a realnost na drugoj. Ono što se može čitati u izvještajima Amnesty Internationala, bio on zabranjen ili ne, žene će mu pribjegavati ukoliko moraju ili smatraju da je to potrebno, što pokazuju crne statistike o tajnom pobačaju, kao trećim uzrokom smrtnosti majki u svijetu. Većina ih je naime što zbog finansijskih što zbog zakonskih ograničenja primorana obaviti prekid trudnoće u neuslovnim okruženjima i zdravstveno vrlo neizvjesnim okolnostima.

Kada je o BiH riječ, Zakonska regulativa koja tretira abortus preuzeta je iz zakonodavstva SFR Jugoslavije koja je još 1974. godine, kao prva zemlja u svijetu, pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece upisala u Ustav.

Po ovom zakonu se ponašaju oba entiteta u BiH, a on garantira, pravo svakoj ženi da prema vlastitom izboru odlučuje o prekidu trudnoće do desete sedmice trudnoće. Nakon 20 sedmica, pobačaj se obavlja samo da se spasi život ili zdravlje žene.

Šta regionalni zakoni kažu

U Srbiji, prekid trudnoće može se izvršiti do navršene desete nedjelje trudnoće.Izuzetno, prekid trudnoće može se izvršiti i poslije navršene desete nedjelje trudnoće, ukoliko se medicinski utvrdi da se na drugi način ne može spasiti život ili otkloniti teško narušavanje zdravlja žene, kada se na osnovu naučno-medicinskih saznanja može očekivati da će se dijete roditi sa teškim tjelesnim ili duševnim nedostacima i kada je do začeća došlo izvršenjem krivičnog djela (silovanje, obljuba nad nemoćnim licem, obljuba nad maloljetnim licem, obljuba zloupotrebom položaja, zavođenje i rodoskrnavljenje).

Prema Krivičnom zakonu Njemačke, prekid trudnoće u Njemačkoj kažnjava se zatvorom do tri godine ili novčanom kaznom. Postoje tri kriterija prema kojima se abortus može izvršiti bez kazne: Ukoliko žena zbog medicinskih razloga mora abortirati, ukoliko je trudnoća uzrokovana silovanjem ili ako žena sudjeluje u savjetovanju i abortira prije dvanaeste sedmice trudnoće. U ta tri slučaja abortus se ne smatra krivičnim djelom i neće rezultirati nikakvom kaznom. Ali, i pored ovih izuzetaka, postupak nije legalan, samo je moguć bez kazne.

U Grčkoj pobačaj postoji od 1986.godine, dok se u Hrvatskoj, on godinama pokušava uvesti u neustavnu kategoriju, ali Hrvatice pravo na izbor koriste prema zakonu iz 1978. godine.

Međutim, do medicinski sigurnog pobačaja nije lako doći, jer je neophodno pronaći sve rjeđe bolnice i ginekologe koji se pri traženju zahvata neće pozvati na “priziv savjesti”, koji je početkom 2000-ih uveden u zakon.

Slučaj Mirele Čavajde iz Hrvatske najbolje je pokazao da uprkos tome što je on u ovoj zemlji legalan, u praksi je opterećen raznim preprekama i nemogućnostima. Naime, iako joj je u 25. sedmici trudnoće saopćena dijagnoza kako njen plod ima maligni tumor, a da su šanse da on preživi minimalne, odnosno ravne nuli, ipak su joj u zagrebačkom KBC Sveti Duh odbili obaviti prekid trudnoće, uz savjet da je bolje da ga obavi u Sloveniji.

Šta će se dalje dešavati, nakon što je Francuska postala prva zemlja u 50 godina koja je pobačaj proglasila ustavnim pravom, tj. da li će i neke druge zemlje slijediti njen primjer, teško je prognozirati. Očito je da će žene širom svijeta konzumirati još neko vrijeme pravo koje im je već na stolu.