Ko su svjetski gospodari sirovina koje su neophodne za zelenu tranziciju

Proizvodnja ključnih metala za primjenu u zelenim tehnologijama geografski je koncentrisana, a preradom u velikoj mjeri dominira Kina.

Prelaz na obnovljive izvore energije zahtijevat će ogromne količine strateških materijala, poput litijuma, nikla, kobalta, bakra i rijetkih zemljanih elemenata. Evropska unija s ovogodišnjim Zakonom o kritičnim sirovinama nastoji diverzifikovati svoje snabdijevanje s obzirom na činjenicu da se većina proizvodnje tih materijala odvija izvan EU, te da Evropa u tom pogledu “nikada neće biti samodovoljna”, kako je navedeno u izjavama Savjeta EU.

Prema izvještaju Međunarodne energetske agencije (IEA) iz 2022. godine, svijet je zbog prelaska na čišću energiju već na putu da se do 2040. globalna potražnja za tim materijalima udvostruči. Međutim, ako želimo ispuniti obaveze iz Pariskog klimatskog sporazuma, potražnja bi se do tada trebala učetverostručiti.

Zakon prepoznaje 34 ključna materijala

Zakon o kritičnim sirovinama (Critical Raw Materials Act) prepoznaje 34 ključnih materijala potrebnih za ostvarenje ciljeva u području klimatske strategije, digitalne transformacije te svemirske i odbrambene industrije. Među njima je i 17 strateški važnih materijala kod kojih EU prepoznaje veći rizik od problema u snabdijevanju.

Forbes Slovenija je istražio gdje se proizvode neki od tih elemenata i u kojoj mjeri dobavne lance kontroliše Kina. Naime, najveći dio zelenih sirovina ondje se prerađuje u poluproizvode, koji se zatim mogu koristiti u baterijama, solarnim panelima, električnim vozilima, vjetroturbinama, računarskim čipovima i sličnim proizvodima.

Za možda najvažnije elemente zelenog prelaza, koji su svi uvršteni na evropski popis strateški značajnih, smatraju se litijum, nikl i kobalt, koji se koriste za proizvodnju baterija; bakar, ključna komponenta za distribuciju električne energije zbog svoje provodljivosti; te rijetki zemljani elementi, koji se koriste u magnetima, uključujući one u vjetroturbinama i električnim motorima.

Dobavljački lanac kontroliše – Kina

Posebno u području rijetkih zemnih elemenata, dobavljački lanac uveliko kontroliše Kina, koja proizvodi 60 posto tih elemenata i dominira s 90 posto globalne prerade. Prema uredbi kineskih vlasti iz juna 2024. svi rijetki zemni elementi od oktobra ove godine su u vlasništvu države, kako je izvijestio Politico.

Kina također prerađuje 80 posto galijuma i 60 posto germanijuma, a u augustu je uvela izvozne restrikcije za ove metale.

Međutim, i u dobavljačkim lancima drugih ključnih minerala azijska velesila ima vodeću ulogu, ne samo zbog sopstvenih kapaciteta nego i zbog ubrzanih ulaganja u druge države bogate tim resursima. Koncentracija se ogleda i u vlasništvu proizvodnje, budući da većinu globalne proizvodnje kontroliše samo nekoliko velikih korporacija, često u državnom vlasništvu, dok je evropsko vlasništvo rijetkost.

“Iako je cilj evropskog Zakona o kritičnim sirovinama smanjiti stratešku zavisnost diverzifikacijom snabdijevanja EU, zakon ne rješava ranjivosti povezane s koncentracijom rudarskog kapitala. Zapravo, zakon postavlja ciljeve diverzifikacije na nivou država proizvođača,” zaključuju istraživači iz Centra za istraživanje ekonomskih politika (CEPR).

Najveći proizvođač litijuma je Australija, ali i tu su ključni – Kinezi

Najveći proizvođač litijuma je Australija, koja je prošle godine u svojim rudnicima proizvela 86 hiljada tona ovog metala, što čini gotovo polovinu ukupne svjetske proizvodnje. Slijedi Čile, gdje se litijum dobija iz slanih polja u pustinji Atakama; prošle godine proizvedeno je 44 hiljade tona, što čini gotovo četvrtinu globalne proizvodnje. Na trećem mjestu je Kina s 33 hiljade tona, odnosno 18-postotnim tržišnim udjelom, prema podacima Američkog geološkog zavoda (US Geological Survey).

Međutim, iako Australija proizvodi gotovo polovinu svjetskog litijuma, to se ne odražava nužno u njenom vlasništvu nad tim resursom. Kako navodi CEPR u istraživanju iz juna ove godine, kineski proizvođač Tianqi Lithium Corporation ima 51-postotni vlasnički udio u najvećem australijskom rudniku litijuma, Greenbushes, dok preostalih 49 posto posjeduje američka korporacija Albemarle. Taj rudnik doprinosi oko 40 posto ukupne australijske proizvodnje litijuma.

Osim toga, Tianqi Lithium od 2018. godine posjeduje i 24-postotni udio u čileanskom proizvođaču SQM, drugom najvećem proizvođaču litijuma u svijetu.

Iako Sjedinjene Američke Države nisu među najvećim proizvođačima litijuma, prema podacima CEPR-a, imaju značajan vlasnički udio u globalnoj proizvodnji (oko trećine), dok je vlasnički udio zemalja Latinske Amerike i Australije manji od njihovog udjela u proizvodnji. Evropa u potpunosti zavisi od uvoza, iako najveće zalihe litijuma na kontinentu leže u Njemačkoj, Češkoj i Srbiji. U Srbiji je projekat australijskog rudarskog diva Rio Tinto već nekoliko puta izazvao proteste građana.

Litijum se mora rafinisati u litijum karbonat ili litijum hidroksid kako bi se mogao koristiti u baterijama. Kina kontroliše 80 posto tih prerađivačkih kapaciteta, čime je postala daleko najveći svjetski proizvođač litijum-jonskih baterija. Njen najveći proizvođač, CATL, imao je do juna ove godine 38-postotni tržišni udio u globalnoj proizvodnji baterija za električna vozila, dok je najveći kineski proizvođač električnih vozila, BYD, držao 15,8 posto tržišnog udjela, prema podacima Statista.

Indonezija – najveći proizvođač nikla u svijetu

Indonezija posljednjih godina ubire plodove svoje zabrane izvoza rude nikla iz 2022. godine, što je podstaklo države, posebno Kinu, na izgradnju prerađivaćkih kapaciteta unutar same zemlje. Tim potezom Indonezija je postala daleko najveći proizvođač nikla u svijetu, s tržišnim udjelom od 40 posto prošle godine, prema podacima S&P Global Market Intelligence, uz proizvodnju od 1,8 miliona tona ovog metala.

Među većim proizvođačima nikla su i Filipini, pacifička ostrvska država Nova Kaledonija, koja pripada Francuskoj, Rusija s glavnim proizvođačem Norilsk Nickel (Nornickel), te Kanada i Australija. Međutim, dotok nikla iz Indonezije uzrokuje probleme rudarima u mnogim od ovih zemalja, jer je tržište preplavljeno niklom koji Indonezija proizvodi po nižim cijenama od konkurenata. To je dovelo do pada cijena, a neki su proizvođači morali zatvoriti rudarske operacije ili obustaviti planirane projekte. Prošle godine cijena nikla na Londonskoj berzi metala pala je 44 posto, a ove godine stagnira blizu početne vrijednosti.

Prema podacima CEPR-a, vlasnička struktura globalne proizvodnje nikla čini se razmjerno uravnotežena, pri čemu Kina kontroliše 14 posto, SAD 17 posto, a EU 19 posto. Međutim, kako navodi ovaj think tank, od evropskog udjela 15 posto pripada ruskim firmama registrovanim na Kipru, što znači da preduzeća iz EU posjeduju samo oko četiri posto globalne proizvodnje nikla.

Evropa je, na primjer, prisutna u Indoneziji putem suvlasništva u rudniku Weda Bay, gdje francuska kompanija Eramet ima 39-postotni udio. Ali, diverzifikacija snabdijevanja izvan Kine ovdje takođe predstavlja izazov: većina najavljenih projekata nikla u Indoneziji uključuje kineske kompanije kao partnere, prema istraživanju S&P Globala iz 2023. godine.

Najveći proizvođač nikla unutar EU je Finska, koja obezbjeđuje 38 posto primarnog i 17 posto prerađenog nikla za EU, prema podacima Evropske komisije iz 2022. godine. U EU se nalazi 4,2 posto svjetskih zaliha ovog metala.

Kongo ima najviše kobalta, ali rudnicima gospodare Kinezi

Proizvodnja kobalta izrazito je koncentrisana u Demokratskoj Republici Kongo (DR Kongo) u centralnoj Africi, koja obezbjeđuje barem dvije trećine svjetske proizvodnje kobalta. Prema podacima USGS, prošle je godine Kongo proizveo čak 73 posto globalne proizvodnje, što iznosi 170 hiljada tona – deset puta više od drugoplasirane Indonezije, koja je proizvela 17 hiljada tona. Slijede Rusija s 8.800 tona i Australija s 4.600 tona.

Međutim, država u kojoj tri četvrtine stanovništva živi u siromaštvu nema velike koristi od svog rudnog bogatstva. Većinu rudnika kobalta kontrolišu kineske kompanije, koje rudu potom izvoze u Kinu. Tamo se, prema podacima IEA, obavlja 65 posto globalnog rafinisanja kobalta, koji se prerađuje u katode za litijum-jonske baterije.

Kineski udio u rafinisanju iznosi otprilike 35 posto za nikl, između 50 i 70 posto za litijum i kobalt te gotovo 90 posto za rijetke zemne elemente, navodi CEPR.

Osam od 14 najvećih rudara kobalta u DR Kongo u vlasništvu je kineskih firmi, što predstavlja gotovo polovinu ukupne proizvodnje kobalta u ovoj zemlji, prema izvještaju Svjetske banke iz 2021. godine. Istovremeno, Komisija američkog Kongresa u novembru 2023. godine procijenila je da kineske kompanije kontrolišu 80 posto proizvodnje kobalta u najvećem svjetskom proizvođaču.

EU, s druge strane, navodno posjeduje oko četiri posto kapitala u proizvodnji kobalta, ali CEPR ponovo upozorava da su tri posto tog udjela povezani s ruskim interesima (preduzećima na Kipru). Najveći udio, oko 28 posto, pripada kineskim kompaanijama, dok više od 10 posto proizvodnje kontrolišu afrički vlasnici.

Kobalt se uglavnom dobija kao nusproizvod pri rudarenju bakra (u 60 posto slučajeva) ili nikla (38 posto), pa povećanje proizvodnih kapaciteta ta dva metala utiče i na tržište kobalta. Prema prognozama analitičke kompanije Fastmarkets, višak ponude sva tri metala trebalo bi da se nastavi i do 2025. godine.

Bakar – dragocjen metal koji će biti sve potrebniji

Bakar je jedan od najviše korištenih metala u industriji, zbog čega kretanje njegove cijene često služi kao pokazatelj recesije – kada globalna potražnja padne, to upućuje na usporavanje ekonomije. Međutim, budući da zelena tranzicija zahtijeva elektrifikaciju, bakar, poznat kao provodni metal, biće potreban u još većim količinama.

Najveći proizvođač bakra je Čile, koji je prošle godine proizveo pet miliona tona, dok je Peru s 2,6 miliona tona na drugom mjestu. Među većim proizvođačima su i Demokratska Republika Kongo (2,5 miliona tona), Kina (1,7 miliona tona), SAD (1,1 miliona tona), te Australija, Zambija i Indonezija sa po 800 hiljada tona bakra.

U Čileu se nalaze dva najveća rudnika bakra u svijetu: Escondida i Collahuasi. Escondida je u vlasništvu anglo-australijskog rudarskog diva BHP i prošle je godine proizveo 882 hiljade tona bakra, dok je Collahuasi, u vlasništvu jednog od najvećih trgovaca sirovinama u svijetu, švajcarskog Glenkora (Glencore), proizveo 563 hiljade tona bakra.

Poljska – najveći proizvođač bakra u EU

U Evropi je najveći proizvođač Poljska, koja godišnje proizvede oko 400 hiljada tona bakra. Prema podacima Evropskog informacionog sistema o sirovinama (RMIS), koji priprema Evropska komisija, Poljska obezbjeđuje 19 posto potreba Evrope za primarnim bakrom i 14 posto za prerađenim bakrom. Prerada bakra također se odvija u Njemačkoj, koja osigurava još 17 posto potražnje. Najveći uvoznici bakra su Čile i Peru.

Rijetki zemni metali ključne su komponente za mnoge proizvode, uključujući visokotehnološke potrošačke proizvode (računari, telefoni, električna vozila) te vojnu opremu (laseri, sistemi za navođenje, radarski sistemi).

EU brine zavisnost od uvoza rijetkih elemenata

Postoji 17 rijetkih zemaljskih elemenata, koji se u evropskom zakonu razvrstavaju u lake i teške elemente. Za oboje EU ističe svoju visoku zavisnost od uvoza iz Kine, koja prerađuje većinu svjetske proizvodnje. To posebno vrijedi za teške rijetke zemaljske elemente. Kina osigurava 100 posto snabdijevanja EU s teškim rijetkim zemaljskim elementima, kako navodi Savjet EU.

Godine 2022., Kina je konsolidovala svoju industriju rijetkih sirovina osnivanjem državne kompanije China Rare Earth Group. Ta je firma okupila proizvodne divizije tri od šest velikih domaćih proizvođača rijetkih sirovina, a pridružile su joj se i dvije istraživačke kompanije.

U Kini se nalazi otprilike 38 posto poznatih zaliha rijetkih zemaljskih elemenata. Prema podacima američkog geološkog zavoda (USGS), 19 posto tih zaliha nalazi se u Vijetnamu, 18 posto u Brazilu, nešto više od 10 posto u Rusiji, 6 posto u Indiji i 4 posto u Australiji. To čini više od polovine svjetskih zaliha rijetkih zemljskih elemenata.

Prema podacima CEPR-a, Sjedinjene Američke Države imaju 15 posto proizvodnje rijetkih zemaljskih elemenata, što je otprilike i njihov udio u vlasništvu na tom tržištu.

Autor: Jan Artiček, Forbes Slovenija