Dok govorimo o dekarbonizaciji otvaraju se nova naftna polja

Na putu prema neto nultim emisijama do 2050. godine, zemlje proizvođači nafte ove su godine ubrzale izdavanje dozvola za nove crpne stanice, a firme su povećale ulaganja u potragu za novim bušotinama.

Prije tri godine Međunarodna agencija za energiju (IEA) je u svom scenariju ugljično neutralnog društva do 2050. među uslovima za postizanje cilja navela da se od 2021. više ne otvaraju nove crpilišta nafte i prirodnog plina. Prijedlog je izostavljen jer su u posljednje dvije godine otvorena nova naftna polja i ubrzana suglasnosti. Taj trend uvelike pokreću razvijene zemlje, koje su najviše predane smanjenju emisija prema Pariškom klimatskom sporazumu iz 2015. godine.

Istraživanje kanadskog Međunarodnog instituta za održivi razvoj (IISD) iz maja ove godine također preporučuje da se cilj ograničenja globalnog zagrijavanja na najviše 1,5 stepeni Celzijusa u odnosu na predindustrijski nivo postigne ne otvaranjem novih naftnih i plinskih bušotina. Prema njihovim izračunima, postojeći projekti dovoljni su za energetske potrebe svijeta (uz povećanje udjela obnovljivih izvora), pa zabranu otvaranja novih izvorišta vide kao dobar i politički lakši prvi korak na put do napuštanja fosilnih goriva.

Među zemljama koje se smatraju vodećima na području mjera borbe protiv klimatskih promjena, a istovremeno rekordno brzo izdaju dozvole za crpljenje nafte i plina, uglavnom su SAD, Kanada, Velika Britanija, Norveškoj i Australiji. Uz tradicionalno velike proizvođače Rusiju i Saudijsku Arabiju, nova polja otvaraju i Kina i Brazil.

Pogledali smo gdje se otvaraju najveći novi naftni i plinski projekti te kko u najvećoj mjeri finansira širenje.

Rosnjeftova nova naftna polja

Najveća naftna polja, na kojima se očekuje početak proizvodnje u nadolazećim godinama, nalaze se u Rusiji i Kanadi, a među prvih deset su i ona u Iraku, Namibiji i Brazilu, pokazuju podaci analitičke firme GlobalData, koje sažima portal Offshore Technology.

Najveći novi naftni i plinski projekt je rusko Zapadno-Irkinskoye, koje je dio arktičkog kompleksa kojim upravlja Vostok Oil. Crpna stanica je u 100 posto vlasništvu državne naftne kompanije Rosneft. Nalazi se u sibirskoj regiji Krasnojarskog kraja. Očekuje se da će proizvodnja započeti ove godine i iznositi 450.000 barela nafte dnevno, dok se rezerve ne potroše 2085. godine.

Irački projekt Eridu, čija bi proizvodnja trebala početi sljedeće godine, također je u većinskom vlasništvu ruske naftne kompanije. Lukoil ima 80 posto udjela u naftnom polju koje je odobreno za rad prošle godine. Prema GlobalData, očekuje se da će proizvodnja od 250.000 barela dnevno započeti 2025. To je jedno od najvećih nalazišta nafte u Iraku u posljednja dva desetljeća, napisao je ruski većinski vlasnik prošle godine, a moglo bi proizvoditi do 2071.

Naftni pijesak u Kanadi

Nakon dva ruska projekta slijede četiri planirana nova polja u Kanadi, u pokrajini Alberta. Sva četiri projekta proizvode naftu iz tzv. naftnog pijeska. Riječ je o nekonvencionalnoj metodi vađenja nafte koja je Kanadu učinila jednim od najvažnijih proizvođača nafte i zemljom s trećim najvećim rezervama u svijetu, no u isto vrijeme metoda izaziva podjele zbog degradacije okoliša koju uzrokuje.

Očekuje se da će četiri kanadska projekta započeti proizvodnju između 2025. i 2028. Prema GlobalData, ukupna proizvodnja bi iznosila oko 910.000 barela nafte dnevno. Mogli su djelovati do kasnih 70-ih ili kasnih 80-ih godina ovog stoljeća. Tri projekta (May River, Voyager South, Narrows Lake) u vlasništvu su kanadskih proizvođača, a jedan (Dover Commercial Project) preko podružnice pripada kineskoj China National Petroleum Corporation (CNPC).

Kanada se 2021. godine obavezala postići nultu neto emisiju do 2050. godine. Istovremeno, prošle godine je crpila gotovo pet miliona barela nafte dnevno, što je povećanje od 40 posto u odnosu na posljednje desetljeće. Ove je godine proizvela 5,8 miliona bpd, što je nadmašilo predviđanja analitičara, a 3,3 miliona bpd (57 posto) dolazi iz naftnog pijeska, prema kanadskom udruženju proizvođača nafte.

Nakon mnogo godina odgode, uključujući proteste prvih naroda i ekoloških organizacija, prošireni Trans-Mountain Pipeline počeo je s radom u maju ove godine, što je jedina poveznica za transport nafte iz nalazišta u Alberti do Zapadne obale, odakle se može izvezeno. Proširenjem se kapacitet naftovoda gotovo utrostručio, s 300.000 na 890.000 barela nafte dnevno.

Pripreme za ” drill, baby, drill ” u SAD-u

SAD se sprema za promjenu u Bijeloj kući, u koju se vraća bivši predsjednik Donald Trump. Republikanac je tokom kampanje obećao da će SAD pod njegovim vodstvom povećati proizvodnju nafte uz slogan ” buši, dušo, buši “. No, kako podaci pokazuju, tokom aktualnog mandata demokrata Joea Bidena, koji je obećao energetsku tranziciju Zakonom o smanjenju inflacije (IRA), broj odobrenih dozvola za vađenje nafte već je skočio na rekordni nivo.

SAD je tokom Bidenovog mandata izdao 1453 nove dozvole za naftu i plin, polovinu ukupnog broja u svijetu u tom razdoblju i 83 posto svih dozvola koje su izdale razvijene zemlje. Ujedno je to za petinu više nego tokom prvog Trumpova, objavio je britanski Guardian na temelju podataka IISD-a. U protekloj godini SAD je izdao 412 licenci za pumpanje od 1042 izdane na globalnoj razini, prema podacima IISD-a u novembru.

Najviše se reklamiralo Bidenovo odobrenje projekta Willow u državi Aljaska prošlog marta. Projekt, u vlasništvu naftne firme ConocoPhilips, proizvodio bi do 180.000 barela nafte dnevno, prema procjenama kompanije ove godine, a mogao bi proizvesti 600 miliona barela tokom svog životnog ciklusa. Sud je potvrdio Bidenovo odobrenje prošlog novembra nakon tužbe ekološke skupine Earthjustice koja je pokušala zaustaviti projekt, tvrdeći da je u suprotnosti s Bidenovim obećanjima o smanjenju emisija.

Čak i u SAD-u prevladava nekonvencionalna metoda ekstrakcije, u ovom slučaju hidrauličko frakturiranje ili fracking, koje se odvija u velikim nalazištima škriljevca u Teksasu i Novom Meksiku. Otkrićem ovih rezervi nakon 2010. godine SAD je posljednjih godina postao najveći proizvođač nafte i plina na svijetu, ispred Saudijske Arabije i Rusije.

Porast udjela nekonvencionalnih metoda ekstrakcije nafte u globalnoj proizvodnji rezultat je postupnog isušivanja tradicionalnih rezervi do kojih je posljedično sve teže doći. Nove metode ekstrakcije često su manje ekološki prihvatljive i kapitalno intenzivnije – ali to ne odvraća ulaganja naftnih kompanija.

U Evropi novi projekti u Sjevernom moru

U Evropi, koja si postavlja ambiciozne ciljeve zelene tranzicije, nastavljaju se izdavanja odobrenja za nove naftne i plinske projekte, posebno u Norveškoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Norveška, najveći dobavljač prirodnog plina za Evropsku uniju, izdala je 67 dozvola za crpljenje u proteklih 12 mjeseci, dok je Velika Britanija izdala 80, prema IISD-u.

Dok je nordijska plinska velesila gotovo izbacila automobile s motorima s unutarnjim izgaranjem, očekuje se da će novoodobreni naftni i plinski projekti ispustiti 167 miliona metričkih tona ugljičnog dioksida u atmosferu. Posljednjih godina Norveška je otkrila velike rezerve nafte i plina u polju Fram u Sjevernom moru, o najnovijem otkriću nacionalnog energetskog diva Equinor izvijestio je prije nekoliko dana.

Equinor je također aktivan u britanskim vodama. U rujnu prošle godine, uprkos protivljenju javnosti, dobili su dozvolu za vađenje nafte iz polja Rosebank uz obalu Škotske, dosad najvećeg neiskorištenog naftnog polja u Velikoj Britaniji. U polje od 300 miliona barela Equinor je zajedno s izraelskim suinvestitorom Ithaca Energy uložio 3,8 milijardi dolara.

Projekt je odobren pod konzervativnom vladom premijera Rishi Sunaka, koja je bila povoljnija za crpljenje. No dok je novi laburistički premijer Keir Starmer najavio ukidanje novih dozvola i postavio strože ciljeve smanjenja emisija na ovogodišnjoj konferenciji o klimi COP29, njegova je stranka prije izbora signalizirala da neće osporiti odobrenje pumpanja Rosebank. U međuvremenu je Greenpeace zajedno s organizacijom Uplift podnio tužbu škotskom sudu tražeći povlačenje dozvole za vađenje.

Prazna zelena obećanja

Prema ocjeni mnogih ekoloških organizacija, zabrinjavajuće je što razvijene zemlje ubrzano izdaju nove dozvole za vađenje nafte. I dok se same zemlje često pozivaju na osiguranje energetske sigurnosti u nesigurnim geopolitičkim vremenima, organizacije poput IISD-a ističu da se uglavnom radi o zemljama s relativno malom ovisnošću o fosilnim gorivima, a istovremeno visokim ekonomskim kapacitetom za odustajanje od fosilnih goriva.

“Logičan prvi korak u prelasku s nafte i plina je prestanak otvaranja novih polja”, rekao je za Guardian Olivier Bois von Kursk, koautor istraživanja IISD-a u maju. „Stoga je vrlo zabrinjavajuće da se istraživačka aktivnost nakon sporazuma COP28 ne samo nastavila, nego i povećala. Bogate zemlje s relativno malom ovisnošću o prihodima od fosilnih goriva trebale bi prve prestati izdavati dozvole. Ali mi to ne vidimo u podacima.”

Na ovogodišnjoj klimatskoj konferenciji COP29, koja je prije nekoliko dana završila u Azerbajdžanu, konačni je dogovor – kao i godinu prije – bio razočaravajući: razvijene zemlje obavezale su se na 300 milijardi dolara godišnje za klimatsku pomoć, što je puno manje od 1300 milijardi koliko je zahtijevaju zemlje u razvoju.

Ko troši

Grozničavo otvaranje novih naftnih bušotina, osim izdanih državnih dozvola, očituje se i u većim kapitalnim ulaganjima (capex) naftnih kompanija.

Prema ovogodišnjoj Global Oil and Gas Exit List (GOGEL ), oko 1800 naftnih kompanija na listi – koje predstavljaju 95 posto globalne proizvodnje nafte i plina – troše prosječno 61 milijardu dolara godišnje na otkrivanje novih naftnih polja.

Naftna i plinska industrija se ne mijenjaju, kao što često reklamirana ulaganja divova u zelene projekte, poput energije vodika ili hvatanja ugljika, mogu sugerirati. Zapravo, 95 posto naftnih i plinskih firmi još uvijek istražuje nove izvore nafte i plina, prema podacima GOGEL-a. To uključuje TotalEnergies, Shell, BP, Eni, Equinor, OXY, OMV i Ecopetrol, koji svi tvrde da imaju za cilj postići nultu neto emisiju do 2050. godine.

Promatramo li samo zapadne naftne divove – Shell, Eni, BP, TotalEnergies, ExxonMobil i Chevron, oni su u razdoblju 2022.-24. planirali kapitalna ulaganja u istraživanje novih nalazišta ukupne vrijednosti oko 7,8 milijardi dolara, prema podacima GOGEL podaci. U međuvremenu su zemlje u kojima se te firme nalaze (Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Francuska, Sjedinjene Američke Države) prošle godine u okviru konferencije COP28 obećale oko 366 miliona eura Klimatskom fondu za gubitke i štete uzrokovane klimatskim promjenama.