Maja Rubinić za Forbes BiH: “Nemam potrebu da me svi vole i prihvataju”

“Ne želim biti nezadovoljan umjetnik”, kaže za Forbes Bosne i Hercegovine Maja Rubinić, akademska slikarica i magistar likovne kulture iz Mostara.

Pripada generacijama akademija likovnih umjetnosti Sveučilišta u Mostaru i Univerziteta u Sarajevu stasalima iza 2000. godine Bavi se raznim poljima likovne i vizualne umjetnosti, kulture življenja, estetskim problemima, ilustracijom i dizajnom. Autor i koautor je nagrađivanih publikacija, plakata, slikovnica, znanstvenih knjiga i omota muzičkih albuma.

Dobitnica je višestrukih priznanja u području slikarstva i ilustracije. Sudjelovala je na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a također je pored raznih kolaboracija, kao suosnivačica galerije Virus, priredila mnoštvo izložbi drugim mladim autorima. Dio je organizacijskog tima Street Arts Festivala u Mostaru i Udruge Rezon, koji kreira jednu od najvećih galerija ulične umjetnosti u regiji.

Savršeno vlada koloritom i živim bojama objašnjava prolaznost života i unutrašnja previranja dobra i zla, prolaznog, materijalnog. Konstantno propitivanje unutrašnjosti bića i onoga što nas okružuje formira umjetnički izražaj kojim vješto opisuje stanje društva u kojem živimo.

“Nije nužno da to “propitivanje” znači i umjetničku kvalitetu. Mislim da je ova vrsta unutranjeg razgovora, naprosto jedan samoregulirajući mehanizam, koji neko prije osjeća intuitivno i iskreno, a neko stekne tu vrstu sposobnosti vlastitog sagledavanja, najčešće kroz vježbu. Drugim riječima, samo zatvoren razgovor na kraju ne znači mnogo, ako ne dopirete ni do kakve relacije sa onim koji to gleda. Sa koje god razine on to gledao. Samo umijeće prenošenja neke ekspresije umjetnika, obično u sebi nosi i vrstu izvorne vrednote, možda to možemo nazvati informacijom, koja onda ima ili nema dovoljan domet da izazove dojam.”

“Biti inspiriran, a moći inspirirati i drugoga, je valjda objašnjeno i kroz samu riječ”, dodaje Maja, i umjeti nešto. “Naravno, pored tehničkog zanata, je to valjda glavni sastojak, a on u sebi ima i emotivnu i duhovnu i psihičko-psihološku sferu.”

Slikanje, crtanje i digitalna umjetnost su načini da ispolji ono što je čini čovjekom. Na koji način prepoznaje trenutke kreativnosti i momentum kada unutrašnja previranja moraju izaći iz nje, Maja objašnjava:

“Ja sam kroz godine, zapravo odjelila te svjetove. I bez obzira što stilski možemo vidjeti poveznicu između raznih likovnih zadataka kojih se prihvatim, ja osobno, samo slikarstvo čuvam u nekom zaštićenom prostoru. Naprosto nemam poriv da tvrdoglavo forsiram i stavljam sebe i svoj dojam ispred svih drugih uvjeta koje trebate ispuniti, ako se ne bavite isključivo sobom. Dio kad se “bavim sobom” je dio kada slikam, bez obzira na to kako netko to može prihvatiti ili shvatiti. Ne znam, možda je to dijelom i do okruženja, vjerovatno i do mene same, jer mislim da svaki čovjek treba imati prostor u kom sam donosi odluke i snosi posljedice.”

Taj prostor stvaranja traži i samoću, ali ako ne odvede u usamljeništvo, može biti vrlo živ i inspirativan.

“Možda i neke životne okolnosti, isto tako prije dovedu čovjeka do srastanja sa određenim stanjima. U mom slučaju je zapravo moja okolina isto tako prilično poticajno djelovala na tu moju osobinu da satima sjedim i crtam, otkako znam za sebe.”

Dodaje kako je tek godinama shvatila u kako nevjerovatno simpatičnim i dragocjenim situacijama, periodima, ima s kim da razgovaram i uči o tome.

“Traje od mog ratnog djetinjstva, gdje sam provodila svaki dan slikajući sa jednim starim poznatim slikarom Hlebinske škole, koji je bio jako dobar prijatelj moje bake, pa do neponovljivih godina iza rata, gdje su se u tek oformljenoj likovnoj školi okupljaju redom tada najvrsniji umjetnici Hercegovine, kako bi nama organizirali nastavu.”

Grebuckati malo i nadati se visokoj zrelosti i grandioznoj emociji, je naprosto smiješno.”

Koliko je umjetnik intiman u kreiranju, jer stječe se dojam da nije ako se radovi javno prezentiraju na platnu, u digitalnoj formi ili muralom svoja propitivanja. Maja kaže kako o tome nikada nije razmišljala.

“Što na kraju znači intima. Manje ili više smo napravili osnovni spisak svih ljudskih stanja. Ne mogu sigurno iskočiti sa nekim novim otkrićem, koje nitko nije dosada vidio. Razumjeti emociju je nešto drugo od imati je. Imati svjest i o detalju i o kontekstu traži umjetnički rad, svijest o tom radu, pored famozne inspiracije. Ljudi bi se vjerovatno zaprepastili kad bi znali koliko malo se proizvede u inspiraciji, a sve ostalo je discipliniran posao, u kom se najčešće boriš sa samim sobom. Imati drskosti i kuraža izložiti nesto što govori o vlastitoj intimi, je već negdje regulirano u prethodnim koracima. Sam tu odluku donosiš, a količina investicije onda sa sobom vuče i potencijal. Grebuckati malo i nadati se visokoj zrelosti i grandioznoj emociji, je naprosto smiješno.”

“Nemam potrebu da me svi vole i prihvataju.”

Kako se artist s platna i u ograničem prostoru odluči izaći na ulicu i ovjekovečiti svojom idejom zid preko murala je pitanje s kojim se autor ovog tekta mučio.

“To sam se i ja pitala, odnosno zapitkivala sve naše muraliste na festivalu godinama: “kako, pobogu, pređeš sa A4 formata na toliki zid?”

I vrlo je uočljivo da su svi rekli otprilike isto, “Zaboraviš i na sebe i na startne postavke.”

“Naravno, ima tu vježbe i tehnike, kondicije, kapaciteta uopće, no zapravo je format dio percepcije. Iskustvene, kulturološke, situacijske. Neka sporazumna mjera koja je postala zajednički standard, šifiran i definiran i to je jasno. Kada tehnički, prilagodiš skalu, ponoviš razmjer u većim dimenzijama, isplaniraš, skiciras, zapravo i nemaš više nikakav izazov osim fizičkog, i onog glavnog, odnosno motiva poruke, za koji sam i sama pitala. Odgovor je bio: “Kreneš, i prepoznaš se ili ne prepoznaš.”

Kaže kako nije iskusna u kreaciji murala i da više kod sebe vidi veliku fleksibilnost u vrsti medija, što joj nikada nije predstvljalo ograničenje, već suprotno.

“No konkretno, u slučaju murala, za koji si pitao, mislim da postoji i jedna doza egzibicionizma, upravo zbog izloženosti. Meni je taj dio zapravo najuzbudljiviji i najizazovniji. Raditi mural, od svih vještina najviše traži strpljenje, dobro planiranje, a po meni najvažnije, zrelost za procjenu konteksta, okoline. Uspostavljanje priče koja se ipak ne nalazi na vašem stolu, nego u javnom prostoru. Biti dovoljno i kreativan i šašav i mudar i zreo.”

Street Arts Festival Mostar

Nedavno je završen 13. Street Arts Festival u Mostaru. Ekipa Festivala je internacionalno prepoznata, a umjetnici iz cijelog svijeta dolaze u Mostar i ocrtavaju murale na javnim površinama, te je grad postao prepoznatljiva galerija na otvorenom.

“Mi u timu Street Arts Festivala, jako puno vrmena provedemo u pripremi, koja je kontinuirana i sistematična, a traje cijelu godinu. Samo slikanje murala se odvije u nekoliko dana. Sve ono prije je bilo zapravo osmišljavanje. Mi godinama pokušavamo da rasporedimo svakome njegov zadatak. Donekle uspijevamo, ali kad se krene bližiti Festival, opet svi radimo sve. Nismo klasični NGO, niti nas je netko pravilno rasporedio i formatirao. Mi smo iz početka kao polunaivna ideja, sazrijevali, no ta ideja se morala registrirati, organizirati i uspostaviti kontinuitet. A to je nemoguće bez dobrog tima. Naravno da smo sada zreliji i pametniji, pa brže operiramo. Moja uloga je da pomognem umjetnicima da se nose s tim izazovima i da se njihovi radovi prikazuju na način koji je i kreativno uspješan i kulturno osjetljiv. Inače i pišem i radim.

Razlika između javnih prostora i drugih vrsta prostora u kojima je rad dostupan kritici je u većoj kompleksnosti i dinamici koju donose urbane sredine.

“Umjetnici moraju razmotriti specifične karakteristike okoline – od arhitekture i povijesti, preko socijalnih i kulturnih dinamika, pa do svakodnevnog života ljudi koji će gledati njihove radove. U javnim prostorima, radovi su stalno izloženi kritikama i interpretacijama koje nisu uvijek predvidive. Ovo može biti i uzbudljivo i izazovno, jer umjetnici ne samo da stvaraju za sebe, već i za zajednicu. Važan dio posla je poticati umjetnike da se povežu s lokalnom zajednicom i razumiju njen kontekst, koji često sa sobom nosi terete prošlosti.”

Kaže da je organizacija kompleksna. Razrada svih aspekata, od logistike, preko komunikacije s umjetnicima, pa do angažiranja lokalne zajednice.

“Svi radimo na usklađivanju svih tih elemenata kako bismo osigurali da umjetnici imaju potrebnu podršku i da radovi budu dobro prihvaćeni i da budu jednako tako razumljivi ili barem da stimuliraju interes i razumijevanje. Izazov može biti u tome što radovi mogu biti podložni različitim vrstama kritike, uključujući i konstruktivne i destruktivne. Međutim, ovo također pruža priliku za umjetnike da dobiju direktan feedback od publike i da vide kako njihovi radovi utječu na zajednicu. Svi pomažemo u kreiranju okvira u kojem umjetnici mogu izraziti svoju kreativnost, ali i osigurati da se radovi prikazuju u najboljem svjetlu.”

Ne želim biti nezadovoljan umjetnik

Nedavno je za Forbes vrlo uspješna akademska slikarica Hanna Dujmović kazala da je biti artist neprofitabilan posao.

“Hanna Dujmović je sigurno jedna od, rekla bih, najusjpešnijih i najproduktivnijih predstavnica suvremenog slikarstva u BiH. Ako vam je ona to rekla, onda je vrlo vjerojatno argumentirano. Izuzevši sada neke opće ideje o tome šta je mjera i pojam kvalitete, o normativu vrijednosnog sustava nekog društva, premjestimo rečenicu u svakodnevni kontekst. Mislim da je osjećaj svrhe, u nekom prosječnom standardu moguće izračunati kroz uloženo i dobiveno.”

Kada me pitaš kakav je odnos društva prema umjetnosti, kaže Maja, mogu ti odgovoriti samo iz svog subjektivnog iskustva.

“Ako gledamo umjetnost u kontekstu društva koje se suočava s brojnim problemima, kao što su kršenja ljudskih prava i nepravda, čini se da institucionalne investicije u umjetnost i kulturu često ne ispunjavaju svoje obaveze funkcije i odgovornosti mandata. Raspodjela budžetskih sredstava, kroz nametnute politikantske formate, bez stvarne investicije u društvo, nije čak ni matematički prosperitetno. Na kraju, ne želim biti nezadovoljni umjetnik. Umjetnost nije u puno lošijoj poziciji od većine drugih profesija u ovom društvu.”

Oslikavanje dječije pedijatrije u Mostaru

Ljudi koji vode Mostar Half Marathon, koji su, uz sve svoje doprinose, odlučili podržati dovršavanje nove Pedijatrijske klinike u Mostaru, su u nekom trenutku primjetili Majin rad.

“Sve drugo smo se za pet minuta dogovorili, jer sam ja sigurno 50 puta naglas prije toga izgovorila, “Kako bi bilo lijepo jednog dana oslikati zidove nekog dječjeg bolničkog odjela. Netko me je, očigledno, čuo. Također, sa mnom je mjesec dana radila i moja prijateljica, umjetnica Karla Ćosić, te smo zapravo to nazvali doprinosom Street Arts Festivala, pošto smo nas dvije dio istog tima, odnosno Udruge Rezon i Street Arts Festivala Mostar. Ova misija, kroz Humanitarnu utrku, Mostar Half Marathona, uključila je mnoge druge organizacije i pojedince, a kroz likovnu umjetnost, također i nas.”

Priča o mitologiji starih Slavena

Turistička zajednica Grada mostara ponudila je kreativnu ideju koju je Maja prihvatila. Naime,planira se šetnica na kojoj će se predstaviti priča o mitologiji starih Slavena.

“Ova ideja je prvenstveno osmišljenja kroz strategiju upravljanja kulturnim turizmom, koji bi na kraju krajeva trebao biti i uočljivo važna privredna grana, za funkcioniranje jednog tako kompleksnog polja kao što je turizam. Da vam išta više kažem, neću, dok ne bude oficijelno otvoreno, čisto iz razloga što ne želim da iznosim informacije prije nositelja projekta. Ova šetnica bi trebala biti otvorena u vrlo doglednom periodu. Naravno, pozvana sam da sudjelujem radi mog rada, odnosno likovnog i dizajnerskog rješenja, a ideja koju je osmislio cijeli tim ljudi, je zaista i mene oduševila. Sa zadovoljstvom sam pročitala tekstove i nacrtala 21 boga slavenske predaje i mitologije. Te ilustracije će se, između ostalog, naći na tablama uz priče, duž šumske staze u okolini Mostara.”

Dodaje kako je slavenska mitologija jedan važan dio naše baštine, kulturološke i etnografske i da kroz ovakav pristup i pristupačno materijalno rješenje, jeste znak da smo u stanju deideologizirati baštinu od negativnih asocijacija i dati joj prostor i značaj kakav zaslužuje.