Kraj hegemonije: Kako se raspliće američka politika na Bliskom istoku?

Bubnjevi regionalnog rata ponovo odjekuju Bliskim istokom. Kao potez koji signalizira ozbiljnost situacije, američki  ministar odbrane Lloyd Austin je ove sedmice obavijestio izraelskog ministra odbrane Yoava Gallanta o ubrzanom raspoređivanju udarne grupe Abraham Lincoln Carrier Strike Group u regiji zajedno s podmornicom USS Georgia.

U utorak je Bidenova administracija odobrila 20 milijardi dolara prodaje oružja Izraelu. Ova eskalacija dolazi u očekivanju moguće iranske odmazde za nedavno izraelsko ubistvo vođe Hamasa Ismaila Haniyeha u Teheranu.

Ali Iran možda neće djelovati sam. Čini se sve vjerovatnijim koordinirani uzvratni udar Irana i njegovih saveznika, posebno Hezbollaha , također kao odmazde za ubistvo Fuada Shukra , visokog vojnog zapovjednika Hezbollaha.

Neizvjesno je da li će ovaj talas eskalacije biti ograničen ili će prerasti u regionalni rat. Ono što je jasno je da bi posljedice mogle biti katastrofalne, ne samo za Bliski istok već i za svijet.

Dok stojimo na ivici onoga što bi mogla biti odlučujuća prekretnica u historiji regiona, neophodno je zapitati se kako smo dospjeli ovdje.

Pogrešna strategija

U proteklih 10 do 15 godina, bilo je mnogo debata u političkim krugovima u Washingtonu i šire o percipiranom pomaku u pristupu SAD-a Bliskom istoku.

Mnogi su se pitali da li se SAD udaljavaju od regiona. Ali, istina, SAD se nikada nisu pokolebale u svom interesu za Bliski istok, područje bogato resursima i strateški kritično zbog svog geopolitičkog značaja, posebno u kontekstu tenzija koje uključuju Rusiju , Kinu  i Iran.

Ono što se dogodilo, posebno za vrijeme Trumpove administracije i nastavilo se pod Bidenom, nije zaokret, već prije kalibracija.

Suočene s potrebom da se fokusiraju na Azijsko-pacifički region i rat u Ukrajini , SAD su nastojale stvoriti regionalni savez lojalan svojim interesima. Ovaj savez, ovisan o SAD-u u pogledu oružja i tehnologije, osmišljen je da održi status quo na način koji služi američkim interesima.

Abrahamski sporazumi , daleko od toga da su mirovni sporazumi, bili su, u stvari, vojni, nadzorni i sigurnosni savez između Izraela, UAE , Bahreina i drugih, orkestriran da zadrži region pod američkom hegemonijom.

Ova strategija je, međutim, bila suštinski pogrešna.

Stvaranje ovog saveza namjerno je isključilo Palestince i zanemarilo činjenicu da se pravi mir i stabilnost u regiji mogu postići samo rješavanjem njihove nevolje.

Umjesto toga, Izrael je vidio Abrahamov sporazum kao priliku da u potpunosti zaobiđe palestinsko pitanje, koristeći novootkrivenu regionalnu atmosferu i aranžmane za intenziviranje svoje agresivne politike , posebno na Zapadnoj obali, u mjesecima do 7. oktobra.

Bidenova administracija nije odstupila od pristupa bivšeg predsjednika Donalda Trumpa. Umjesto toga, udvostručio se, potičući normalizaciju između Izraela i Saudijske Arabije bez rješavanja temeljnih pitanja.

Cilj je bio jasan: uspostaviti savez koji ne bi zamijenio SAD u regionu, već bi dopunio njihove napore, omogućavajući Washingtonu da usmjeri svoju energiju na Aziju i Evropu.

Ipak, ovaj aranžman se srušio 7. oktobra pošto je mit o izraelskoj vojnoj i obavještajnoj superiornosti razbijen u samo nekoliko sati kada je Hamas izveo svoju operaciju Al-Aksa poplava.

Decenijama se Izrael oglašavao kao strašna, nepobjediva vojna sila, ključni partner u osiguravanju američke dominacije na Bliskom istoku.

Ali sada, nakon 10 mjeseci brutalnog rata i žestokih bitaka u Gazi, Izrael se našao zarobljen u močvari, nesposoban da osigura odlučujuću pobjedu protiv Hamasa i drugih palestinskih frakcija.

Ista izraelska vojska koja je nekada porazila kombinovane vojske tri arapske države za šest dana tokom rata 1967. sada se bori protiv gerilskih snaga u Gazi.

Ovo je izraelski režim na koji američki kreatori politike računaju kao na vojnog saveznika od suštinskog značaja za američke interese u regionu, ali se pokazao nesposobnim da postigne odlučujuću pobjedu protiv frakcija u Gazi.

Dalje zaplitanje

Danas, dok je Izrael i dalje zaglavljen u Gazi, on nastoji da izazove mogućnost regionalnog rata povrh tekućeg rata u Gazi.

Netanyahu računa da će SAD i njeni saveznici ispuniti njegov zadatak da održe region u stanju stalnog rata.

Iz tog razloga, Izrael je dva puta prekršio iranski suverenitet, a sada se, u strahu od iranske odmazde, oslanja na SAD, kao i zapadne i arapske države, da ga zaštite od onoga što će vjerovatno biti ograničena iranska odmazda s ciljem ponovnog uspostavljanja ravnotežu snaga i odvraćanja pred izraelskom agresijom.

Dok Iran i njegovi državni i nedržavni saveznici imaju za cilj ponovno uspostavljanje odvraćanja, teško je zamisliti da situacija neće eskalirati u veću konfrontaciju.

S obzirom na obim i složenost tekućih tenzija, koje se protežu na širokim teritorijama i uključuju brojne aktere, svaki korak bi mogao ili deeskalirati tenzije ili podstaći dalje nasilje.

Za američke kreatore politike, međutim, umjesto da priznaju da istinska stabilnost na Bliskom istoku zahtijeva rješavanje korijenskih uzroka napetosti i sukoba – uključujući palestinsko pitanje – SAD su ustrajale s pristupom ukorijenjenim na snazi, savezništvom s opresivnim režimima i zanemarivanjem ljudska prava.

Sada, kada je Izrael spreman da uvuče SAD u još jedan rat, upravo ta strategija koja je trebala poštedjeti američke resurse, iako iz strateških razloga, vodi daljem zapletu, a to je uglavnom zbog slijepe i bezuvjetne podrške Washingtona Izraelu.

Ovo je cijena politike izgrađene na iluzijama i kratkoročnim dobicima.

Hoće li kreatori politike u Washingtonu ovoga puta naučiti lekciju? Hoće li se Amerikanci ponovo naći upleteni u širi rat na Bliskom istoku? Niko ne zna sa sigurnošću. Ali ono što je sigurno je da se nalazimo u trenutku koji definiše historiju i šta god da bude sljedeće, neće ličiti na ono što je bilo ranije.

Mudri lideri i kreatori politike u SAD-u moraju hitno preispitati bliskoistočnu strategiju svoje zemlje.

Nastavak oslanjanja na saveze sa opresivnim režimima i okupatorskim silama uz ignorisanje legitimnih prava i težnji ljudi u regionu, posebno Palestinaca, samo će dovesti do većeg krvoprolića i nestabilnosti.

Novi pristup – onaj koji daje prioritet diplomatiji, ljudskim pravima i istinskoj posvećenosti miru – nije samo neophodan već i imperativ.

Budućnost Bliskog istoka i uloga SAD u njemu zavisi od ove kritične promjene, piše MEE.