Kako aktivisti za klimatske promjene potkopavaju energetsku tranziciju?

Postoji percepcija javnosti, djelimično opravdana, da proizvođači fosilnih goriva pokušavaju da odlože prelazak na ekonomiju nulte emisije tako što obmanjuju javnost, lobiraju protiv mjera koje bi uticale na njihovo poslovanje i odbijaju da investiraju u neophodna čista energetska goriva i tehnologije.

Napori da se razviju alternative poput biogoriva ili vodonika navodno imaju za cilj da obmane javnost i/ili podrže nastavak poslovanja obezbjeđivanja tečnih i gasovitih goriva.

Smanjenje CO2 je opisano kao osmišljeno da zavara javnost da misli da je smanjena upotreba fosilnih goriva nepotrebna.

Može li se javnost podići da podrži energetsku tranziciju bez vrištanja o egzistencijalnoj prijetnji civilizaciji, čovječanstvu ili laganja o poteškoćama i cijeni tranzicije? Ipak, bilo je uspješnih slučajeva ekološke politike: kisele kiše i lokalni ozon (smog) su naglo opali.

Svi su uključivali veće troškove za potrošače, iako nisu bili u rangu sa primarnim prijedlozima za klimatske promjene.

Ali problemi energetske tranzicije ne potiču samo od protivnika politike klimatskih promjena, već i od zagovornika, jer njihovo ponašanje prijeti gubitkom javne podrške njihovim prijedlozima.

Iako ima previše onih koji insistiraju na tome da je smanjenje emisije ugljenika bezbolno ili jeftino, čak i profitabilno, čak i oni koji se drže ovog gledišta redovno se zalažu za više vladinih intervencija: subvencije, mandate i zabrane.

Iako postoje brojne studije koje procijenjuju poželjnost energije vjetra, sunca i baterija, od kojih mnoge daju trezvene procjene, ekonomska industrija je porasla da racionalizuje neuspjeh potrošača da prihvate ova goriva i tehnologije.

Za sve su krive loše informacije, visoke stope popusta, zavisnost, pa čak i propaganda, kao što su oni koji su insistirali na tome da je odbijanje reklamiranja električnih vozila iz 1990-ih sa atraktivnim modelima iza neuspjeha automobila poput GM-ovog EV1.

Ključna uloga javne podrške sada se suočava sa sve većim protivljenjem javnosti.

Znaci otpora rastu, bilo da se radi o poljoprivrednicima koji protestuju protiv novih propisa, potrošačima koji se protive porezima na energiju ili povećanim žalbama na nepravednost mnogih subvencija koje idu višim klasama, kao što su solarni paneli za vlasnike kuća.

Ovo se sve više pretvara u skepticizam ne samo prema tvrdnjama, već i prema prijedlozima.

Sve u svemu, nazovimo to problemom AAD-a. Prvo ‘A’ je Alarmizam, posebno apokaliptičke tvrdnje. Grubo preuveličavanje štete od klimatskih promjena prijeti da javnost bude skeptična prema svim procjenama potencijalne štete.

Grupe poput Ektinction Rebellion su posebno krive, ali ima mnogo drugih. Majkl Šelenberger u Apokalipsi nikad detaljno opisuje neke od ovih tvrdnji i pokazuje kako one nisu podržane stvarnim procjenama IPCC-a (Međuvladinog panela za klimatske promjene).

Prošli smo tim putem mnogo puta, čak i ignorisali upozorenja tabloida o pčelama ubicama, vatrenim mravima, azijskim stršljenima ubicama, sindromu potresene bebe i satanističkim kultovima smrti.

Posle alarmizma dolazi Arogancija a posebno insistiranje onih koji promovišu ove ideje da su znali bolje od svojih kritičara i da su njihova upozorenja tačna, iako je tajming možda bio preran.

Den Gardner u Future Babble opisuje ponovno razmatranje nekih od ekstremnijih tvrdnji koje se nisu pokazale, poput prenaseljenosti i I2K.

Smatra da su uzbunjivači nepokajani samoobmanjivači, često ismevajući svakoga ko se ne slaže. Pol Erlih je rekao da je Julian Simon „ravnozemljaš“ uprkos tome što je Simon u više navrata pokazivan i u teoriji i u praksi.

Mnoge prijetnje čovječanstvu koje su bile široko prihvaćene kao „naučne“, ali su izblijdele iz vida pošto je stvarnost pokazala da su nevažeće. Konkretno, razmotrite upozorenja o masovnoj globalnoj gladi do 1980-ih, vrhuncu proizvodnje nafte 1994, 1998, 2005…

Takođe, i gubitak poljoprivrednog zemljišta zbog erozije tla, masovne smrtne slučajeve od nuklearnih nesreća i ‘uništenje’ čitavih riječnih dolina.

U svakom slučaju, pokazalo se da su strahovi posljedica pogrešne analize, obično pod pretpostavkom da će trend kao što je porast poljoprivredne produktivnosti prestati ili da se problem kao što je iscrpljivanje naftnih polja ne može prevazići.

Kako cijene rastu, proricatelji provociraju debatu o budućnosti nafte.

Podskup problema arogancije je stav „radi ono što kažemo, a ne kako radimo“. Jedna od pritužbi aktivista Čajanke bila je i način na koji se Kongres u više navrata izuzimao od zakona kojima je opterećivao javnost.

Slično tome, neki aktivisti pozivaju sve da prihvate jednostavniji način života kako bi spasili planetu, a izbjegavaju ga.

Klasičan slučaj je dokumentarni film Leonarda Dikaprija „Jedanaesti sat“ koji je napravio taj slučaj, čak i dok on živi životom mogula.

„D“ je za (dishonesty), odnosno Nepoštenje, što očigledno uključuje grubo preuveličavanje opasnosti od klimatskih promjena, ali i tendenciju da se svaki problem pripiše klimatskim promjenama.

Primjer su priče o tome da klimatske promjene doprinose migraciji iz Sjeverne Afrike.

Dalje, prazna obećanja bujaju u debati, uključujući umanjivanje troškova mnogih novih tehnologija ili njihovo opisivanje kao „jeftine“ kada troškove snose poreski obveznici ili drugi potrošači.

Aktivisti često kažu da su obnovljivi izvori energije jeftiniji od fosilnih goriva, dok pozivaju na veće subvencije. Veoma je važno da li je nešto poput toplotnih pumpi poboljšani oblik grejanja doma ili ih vladine subvencije čine privlačnim. Nedavna priča u New York Timesu o rastućoj potražnji za toplotnim pumpama u Mejnu pominje da su državna i savezna vlada platile dvije trećine troškova sistema, što je stvar koju mnogi poreski obveznici zamjeraju. Mnoga domaćinstva u državi Mejn instaliraju toplotne pumpe prilagođene klimi.

Šta treba da rade aktivisti? Trebalo bi da kažu da su klimatske promjene problem, a ne egzistencijalna prijetnja i da treba da smanjimo emisije CO2 i metana.

Oni treba da primijenjuju analizu troškova i koristi na politike, a ne samo da izbacuju klišee ili ignorišu nametnute troškove koji nisu direktno očigledni. Ne nazivajte solarnu energiju jeftinom ako je jeftina samo kada je neko drugi plaća.

Priznajte da neki rezultati smanjenja gasova sa efektom staklene bašte imaju korisne efekte- plastika smanjuje kvarenje hrane, na primjer.

A nematerijalnim stvarima se treba obratiti iskreno, umjesto da se samo kaže da nisu bitni.

Možda sam naivan što mislim da argumentovana debata i diskusija mogu dovesti do superiornog formiranja politike, ali to svakako ne može da škodi.

Majkl Linč, saradnik Forbes