Pokrenuli biste firmu, a nemate novaca ili podršku? Investitor Paulo Andrez ima savjete za vas

Dinamiku odnosa poduzetnika, države, investitora i poslovnih anđela portugalski serijski poduzetnik, poslovni anđeo i investitor Paulo Andrez poznaje u dušu. Desetljećima je već na poslovnoj sceni i prokušao se u oba ekosistema – i onog koji vrijednost stvara i onoga koji pažljivo važe tu vrijednost i novac koji kani uložiti. Prvi je posao pokrenuo s 18 godina, a dosad je osnovao i uložio u pedesetak kompanija, kroz fondove rizičnog kapitala i u više od njih dvjesto. Dobar dio vremena posvetio je radu na terenu, radionicama, konferencijama, predavanjima.

Počasni predsjednik Evropske mreže poslovnih anđela (EBAN), naime, ima jedinstveni talent -dovinuti se nekonvencionalnim rješenjima. Stoga su mu omiljene teme inovacije, poduzetništvo, financiranje rizičnim kapitalom te pokretanje startupova uz što manje rizika. Upravo o tome napisao je svoju prvu samostalnu knjigu Zero Risk Startup: The Ultimate Entrepreneur’s Guide to Mitigating Risks When Starting or Growing a Business koja će biti objavljena 7. maja u izdanju američkog Forbesa.

Tim povodom razgovarali smo o glavnim kočnicama za pokretanje novih poslovnih poduhvata, boljkama u poslovanju koje su investitorima najmrskije te ulozi države u pospješivanju poduzetništva.

„Mnogi žele postati poduzetnici, ali nemaju hrabrosti za to. Prema istraživanju Global Entrepreneurship Monitora, 45 posto ljudi ima poduzetničku ideju, ali ne poduzme ništa. U SAD-u bi čak 61 posto zaposlenih željeli postati poduzetnici, ali samo osam posto ih nešto čini po tom pitanju. Najčešće je razlog strah od neuspjeha, a kao izlike nepoduzetnici navode i kako nemaju novaca, podršku porodice, dovoljno vremena i slično. Realnost je da ljudi stvaraju umjetne, nepostojeće barijere, plaše se rizika koji se mogu svesti na minimum. Prepoznavanje takvih rizika i savjeti kako se s njima suočiti okosnica su moje knjige“, pojašnjava na početku razgovora Andrez.

Dosad je već bio koautor nekoliko knjiga, no ovo je prva koju autorski potpisuje sam. Tumači nam kako je na LinkedIn profilu objavio kako će uskoro izaći njegovo djelo, a onda je krenula lavina prednarudžbi kakvu nije očekivao. Iako ukoričeno izdanje još nije izašlo u prodaju, knjiga je postala bestseller na Amazonu u SAD-u u tri kategorije, veselo nam prepričava uz pojašnjenje kako su ljudi, zbog brojnih seminara i radionica koje je održao po svijetu, tu knjigu iščekivali.

Kako poslovati s nula posto rizika

Može li se zaista poslovati s nula posto rizika kako to sugerira naslov? “Moguće je svesti najčešće i najznačajnije rizike na nulu. To se radi tako da se utvrdi koji su osnivaču tvrtke prihvatljivi rizici, što, kako pojašnjava, postaje nulta zona rizika. Ipak, uvijek postoje rizici izvan ljudske kontrole poput potresa, rata, inflacije“, spremno odgovara naš sagovornik s druge strane ekrana.

U Zero Risk Startup konceptu oslanja se na MEFLO metodologiju kojom je izdvojio pet primarnih rizika s kojima se suočavaju sve kompanije – tržište (eng. market), poduzetnik i njegov tim (eng. entrepreneur/team), finansije (eng. finance), pravni okvir (eng. legal) i operativni rizici (eng. operational). Na svaki od njih potrebno je odgovoriti, a uz ove postoje i drugi poput reputacijskog rizika kojeg se poduzetnici također plaše.

Umjesto na nabavu novca i očekivanja bespovratnih potpora o kojima su mnogi evropski poduzetnici razvili ovisnost, osnivači kompanija najprije se moraju okrenuti tržištu i pridobiti klijente. To mogu učiniti i prije no što službeno osnuju firmu. „Znam pitati ljude bi li pokrenuli posao da imaju milion eura vrijednih narudžbi. Svi kažu da. U tom slučaju, kažem im, pa radite na tome. Kad uspijete, otvorite kompaniju i zaboravite sve druge izlike“, govori nam autor knjige kojoj je cilj poduzetnicima promijeniti mindset i tako ih potaknuti na akciju.

Poznaje on mnoge koji su krenuli, osigurali novac, nisu imali dobro tržište i kroz godinu-dvije su propali. Pronalaskom tržišta i klijenata, rješava se i pitanje finansija. „Poduzetnici smatraju da moraju sve drugo zaustaviti da bi započeli biznis, ali to nije tako. Oni još dok studiraju ili rade za nekoga drugoga mogu istražiti postoji li potencijalno tržište za ono što bi ponudili, osigurati prednarudžbe i kad to naprave, neka otvore biznis bez rizika. Također, prije traženja investicije mogu se ishoditi dozvole za rad i ostale licence koje im kasnije mogu otežati ili onemogućiti poslovanje“, tumači investitor.

Poduzetnici smatraju da moraju sve drugo zaustaviti da bi započeli biznis, ali to nije tako.Paulo Andrez

Navodi nam odmah i primjer, vidi se da je u životu održao puno predavanja i da zna kako zadržati pažnju slušatelja. Neko želi otvoriti kompaniju koja organizira biciklističke ture za turiste po nacionalnim parkovima. Ima opciju odmah otvoriti firmu, platiti skupo osiguranje, zatražiti dozvolu za koju se čeka po nekoliko mjeseci, dati izraditi softver za rezervacije, iznajmiti prostor za rad. Ti troškovi mogu se popeti do sto hiljada eura. To bi bio, kako kaže, tradicionalni pristup i taj bi poduzetnik zasigurno zatražio potpore. S druge strane, može se javiti postojećoj turističkoj agenciji, ponuditi im svoju uslugu te da uz proviziju oni budu mjesto gdje se uplaćuju ti izleti. U takvoj soluciji koristi njihovu dozvolu za rad i sve njihove kapacitete, a njegova ulaganja mogu biti izrada internetske stranice, nabava bicikala.

„Ako stvar lijepo krene, može registrirati svoju kompaniju, ako ne ide, samo prestane s tim, nije uložio velike novce, a nije morao ni dati otkaz na postojećem poslu kako bi testirao svoju ideju. To je samo jedan način kako smanjiti operativni rizik“, tumači.

Nekonvencionalni pristup

U svom portfoliju ulaganja Andrez ima izvrstan primjer kako se takav nekonvencionalan pristup može isplatiti. Za ulaganje u proizvođača specijalnih derivata gumene smole United Resins dobio je 2012. godine i nagradu za najboljeg evropskog ulagača u ranoj fazi (Best European Early Stage Investment Award). Ta je kompanija u prvoj godini rada dosegla 24,5 miliona eura prihoda od prodaje.

„Postojao je tradicionalan način, ali mi smo radili po mojoj metodi. Umjesto da izgradimo veliku tvornicu od 10 miliona eura i tražimo klijente, napravili smo pogon od 500 hiljada eura, proizveli smo uzorke za klijente, osigurali prednarudžbe. Dobili smo jako puno narudžbi. Na kraju smo izgradili tvornicu vrijednu 20 miliona eura i dobili kredit za rekordne dvije sedmice. Ostvarili smo veliki uspjeh, a da smo išli drugim putem velika je vjerovatnost da bismo propali“, ispričao je u kratkim crtama naš sagovornik.

Njegov entuzijazam je zarazan. Nakon njegovih savjeta sve djeluje dostižno, lako. Ima li taj njegov pogled na svijet utjecaja na ulaganja?

Kao investitor prvo analiziramo kakav je potencijal projekta, može li on rasti. Ako nema tog potencijala, ne razmatra ulaganje. Tu je još mnogo faktora koje projekt i poduzetnik moraju zadovoljiti, cijeli MEFLO niz rizika. No, ako su rizici visoki, a projekt ima potencijala, preporučuje osnivačima što bi trebali učiniti kako bi pridobili njega za investitora. Ta spremnost da smanje rizike često je presudna u njegovoj odluci, ističe.

Umjetna inteligencija može smanjiti rizike pokretanja novog posla utoliko da smanji troškove logotipa, pisanja bloga, sadržaja za internetsku stranicu. No, ona ne može sama voditi posao, potrebna je vizija i taj ljudski dodir, smatra Paulo Andrez.

Kako država može pomoći poduzetništvu

U portfoliju zasad nema nijednu hrvatsku kompaniju, no siguran je kako će ih u budućnosti biti jer smatra kako Hrvatska ima mnogo potencijala i dobrih kompanija. U sljedećim mjesecima će se s njima moći pobliže upoznati jer tada planira predstaviti svoju knjigu hrvatskoj publici.

Uz poduzetnike, od njega korisne informacije mogu čuti i kreatori politika. Dosad je radio kao konzultant o podupiranju inovacija, politikama anđeoskih ulaganja, suinvestitorskim shemama i poreznim olakšicama za investitore za nekoliko vlada. Među njima su Estonija, Sjeverna Makedonija, Portugal, Paragvaj, Rumunjska, Slovačka, Slovenija i Turska. Savjetovao je i Evropsku komisiju te Svjetsku banku.

Osvrnuo se na problem koji je već spominjao – ovisnost evropskih poduzetnika o potporama država i fondova rizičnog kapitala (VC). Naglasio je kako je u evropskim VC fondovima više od 50 posto javnog novca, dok su rizična ulaganja u SAD-u uglavnom finansirana privatnim kapitalom.

„Vlade misle da je problem nedostatak novac i onda ga ubacuju u ekosistem ne shvaćajući da time zatiru bit poduzetništva. U nekim zemljama kao što je Hrvatska to ide do takvih apsurda da se novac dodjeljuje neovisno o kvaliteti kompanije, metodom najbržeg prsta. Ako to želi, država poduzetnicima treba pomoći tako da im smanji ključne rizike poslovanja“, kaže Andrez napominjući kako ima nekoliko načina na koji to mogu učiniti.

Na primjer, takav će učinak imati partnerstva sa univerzitetima i laboratorijima gdje bi poduzetnici po povoljnim cijenama mogli testirati proizvode. „Mnoge vlade daju mnogo novca univerzitetima, a kad kompanije žele nešto testirati, to im se skupo naplaćuje“, primjećuje.

Također, država može puno pridonijeti cijelom ekosistemu osnivanjem suinvesticijskih fondova u koje ulaže jednako koliko i investitori. Takvi potezi privukli su ulagače i poslovne anđele u Izrael, Nizozemsku, Francusku i Portugal. „Ja sam suosnivač prvog coinvestment fonda za poslovne anđele u Portugalu koji je zaslužan što su danas tamo prisutne hiljade poslovnih anđela i brojni VC fondovi. Mnoge su kompanije uspjele zahvaljujući tom fondu“, dodaje.

Navodi još jedan primjer kako država može pomoći poduzetništvu. Riječ je o poreznim olakšicama za ulagače kakve je primjerice za rizična ulaganja uvelo Ujedinjeno Kraljevstvo. Oni investitorima vraćaju 50 posto ulaganja.

Pojednostavljivanje izdavanja dozvola za rad ili besplatno licenciranja intelektualnog vlasništva, sve to može biti od velike pomoći mladim biznisima, smatra Andrez. Ipak, države radije ostavljaju poduzetnicima da se s time muče i dijele im besplatan novac. Osnivači moraju biti pametniji od toga, zaključuje autor knjige koja odgovara na pitanja kako to postići.

Autor: Nikolina Oršulić, Forbes Hrvatska