Glasovi Palestine: Pjesnici koji krvlju pišu 

Borba Palestinaca za mir, život i osnovna ljudska prava se i dalje nastavlja, kako prethodnih godina tako i danas, od posljednjeg sukoba u Palestini na društvenim mrežama možemo da primijetimo kako mnogi svoju podršku Palestini daju dijeleći poeziju palestinskih pjesnika.

Zbog čega je poezija za Palestince značajna u tolikoj mjeri da se koristi kao otpor? Uloga pjesnika u Palestini je drugačija od tradicionalne uloge pjesnika u društvu, između ostalog i one koju mi poznajemo. U poeziji otpora, kao i u arapskoj poeziji općenito, od pjesnika se očekuje najviše, jer se smatra da njegova riječ predstavlja čitav narod.

Pjesnik nije samo nosilac vlastite vizije svijeta, već nosi breme čitavog kolektiva, prkoseći silama zaborava i omogućavajući svojoj zajednici da pronađe mjesto u historiji svijeta. Palestinska poezija otpora  ima duboke korijene, koji sežu još i prije šezdesetih godina, kada su stihovi Palestinaca u očima svjetske publike prepoznati kao društveno angažirana poezija.

Poezija za Palestince je ključan način izražavanja otpora, koji šalju u svijet, usmjerena svijetu izvan aparthejda, ali ona ujedno predstavlja i aktivni medij komunikacije među Palestincima. Ovo je poezija koja vrlo jasno apeluje na zaustavljanje nasilja i protjerivanja, moleći za pravo na život, mir i slobodu. 

U poeziji otpora postoje dva toka: ona koja je nastala u okupiranoj Palestini i ona koja se stvara u egzilu ili dijaspori. Postoje razlike između poezije pjesnika koji žive u Palestini i onih koji su primorani da se raseljavaju širom svijeta, jer pjesnici doživljavaju različite stvarnosti i imaju tematske razlike u svojim djelima, uslovljene njihovim okruženjem.

Pjesnici u Palestini suočavaju se s neposrednim posljedicama okupacije, nasilja i svakodnevnih izazova, dok pjesnici u dijaspori reflektiraju svoje iskustvo izvan Palestine, često s naglaskom na očuvanje identiteta, nostalgiju za domovinom i borbu za pravdu. 

Glasovi iz Palestine 

Svijet najbolje pamti Mahmuda Derviša, jednog od predstavnika palestinske poezije otpora. Rođen u Palestini iz koje je zajedno sa porodicom protjeran 1948. godine, nekoliko puta se vraćao u domovinu u kojoj je zbog svoje poezije bio pet puta uhapšen i osuđen na zatvorsku kaznu.

Derviš u svojim pjesmama se bavi temama borbe, okupacije, smrti i patnje, izražavajući želju da se ti teški periodi zaustave. Njegovi stihovi odražavaju težnju ka miru i ostavljaju čitateljstvu nadu u pravedniju budućnost i oslobođenje od tereta prošlosti.

Derviševu poeziju karakteriše apel za harmonijom među ljudima. Osamdesetih godina prošlog stoljeća Derviš objavljuje zbirku poezije pod naslovom „Otpori“, gdje u „Pjesmi o zemlji“, svoje stihove počinje:  

“Ja sam posmatrač klanice 
I mučenik geografske karte 
 Čedo sam običnih  ljudi 
U stijenju sam gledao krila/ U rosi sam gledao oružje 
 Kada mi vlastito srce zatvoriše 
Oko mene barijere podigoše 
Kretanje mi zabraniše  
Moje srce postade vrelo…“ (Prevod: Esad Duraković)  

Derviš kroz navedene stihove ilustrira duboku vezu pjesnika sa svojim narodom, izdvaja osjećaje duboke patnje i bespomoćnosti. Stihovi „ja sam posmatrač klanice“, implicira da je lirski subjekt svjedok nasilja i stradanja oko sebe.

Već od prvog stiha jasno je uporište ove poezije; sva stilska sredstva podređena su stanju u kojem se Palestinci nalaze i to vrlo jasno komunicirajući vlastiti i kolektivni identitet, ali isto tako i osjećaj izolacije nastao ograničenjima koja nameću barijere i zabrane.

Kroz stihove možemo primijetiti i prethodno spomenutu vezu pjesnika i njegovog naroda, gdje se vidi, neraskidiva veza u kojoj pjesnik govori glasom onih čiji se glas ne može čuti.  

“Grudi mu pretražiše 
I samo srce nađoše. 
Srce mu  pretražiše 
I samo njegov narod nađoše…“

U nastavku pjesme primjećujemo da  Derviševa poezija prelazi individualno iskustvo i povezuje se s univerzalnim temama patnje, borbe i nade, Palestinskog naroda.  

Jecaj za domovinu 

Nakon trideset i nešto godina od Derviševih napisanih stihova u Palestini, pjesnikinja Noor Hindi svoje stihove piše iz dijaspore. Noor Hindi, suvremena pjesnikinja i aktivistkinja čiji rad istražuje teme identiteta, kulture, politike i društvenih nepravdi.

Rođena je u Sjedinjenim Američkim Državama, a njeno porijeklo je palestinsko. Poznata je njena pjesma „J….o vas predavanje o umijeću, moj narod gine“:  

“Kolonizatori pišu o cvijeću. 
Ja vam govorim o djeci koja bacaju kamenje na izraelske tenkove 
 Trenutak prije nego što postanu tratinčice.  
Hoću da budem poput onih pjesnika kojima je stalo do mjeseca. 
 Palestinci ne vide mjesec iz ćelija i zatvora. 
Tako je lijep mjesec. 
Tako je lijepo cvijeće.  
Berem cvijeće za svog pokojnog oca kada sam tužna.  
Povazdan gleda Al Jazeerau. 
 Da me Jesssica hoće prestati porukati sa Sretan ramazan. 
 Znam da sam Amerikanka jer kada uđem u sobu nešto umre.  
Metafore o smrti su za pjesnike koji misle da je duhovima stalo do zvuka. 
Kad umrem, obećavam da ću vas zauvijek opsjedati. 
Jednog dana ću pisati o cvijeću kao da je naše.“(Prevod: Ulvija Tanović) 

U poeziji Noor Hindi primjećuje se potpuno drugačiji pristup publici od stihova Derviša, način na koji je Hindi obraća publici je direktniji, konkretniji, što je u skladu s vremenom u kojem stvaraju moderni pjesnici.

Ovaj stil omogućava veću povezanost s publikom i čini poeziju pristupačnijom široj publici, posebno mlađoj publici, koja je navikla na brzu i izravnu komunikaciju putem digitalnih medija. Pjesma šalje višestruke poruke, opisujući potpuno drugačiji život i dileme koju vode Palestinci u dijaspori, oni koji su bili primorani da napuste svoje domove.

Pjesnikinja se poigrava sa identitarnim politikama Istoka i Zapada, odnosno Istoka na Zapadu objašnjavajući i odnos prema Palestinki, strankinji u egzilu. Poezija jasno kritikuje nemogućnost razumijevanja unutrašnjih sukoba i boli kroz koje pjesnikinja prolazi. Jedno od ključnih pitanja je čemu svakodnevne trivijalnosti kada nedužni ginu.

Pjesma naglašava suprotnost između idealizirane slike cvijeća koju stvaraju kolonizatori i surove stvarnosti borbe Palestinaca protiv okupacije. Djeca koja bacaju kamenje na izraelske tenkove simboliziraju otpor i borbu za slobodu. Hindi ističe kako Palestinci ne mogu uživati u ljepoti prirode poput cvijeća jer su zatočeni u ćelijama i zatvorima.

Njihova stvarnost obilježena je patnjom i ograničenjima. Pjesma istražuje osjećaj pripadnosti i identiteta, s naglaskom na američko-palestinsko iskustvo. Kroz svoju poeziju, Noor Hindi istražuje kompleksnosti identiteta, posebno palestinskog identiteta u kontekstu dijaspore i sukoba na Bliskom istoku.

Njena poezija često naglašava lična iskustva, ali istovremeno dotiče i šire društvene i političke teme. Kroz metafore, simbole i jezik, ona prenosi duboke emocije, suočava se s traumama i pritiscima, te ističe važnost aktivizma i borbe za pravdu.

Mnogi su još pjesnici i pjesnikinje koji su poznati po svojim stihovima poezije otpora ili načinom izvođenja, poput Rafeef Ziadah, koja je postala poznata po svojoj izuzetno utjecajnoj izvedbenoj poeziji, gdje aktivno uključuje publiku u svoju izvedbu.

Ovaj način izvođenja potiče snažne reakcije kod publike, jer im omogućava da postanu aktivni sudionici u umjetničkom procesu. Cilj je izazvati empatiju prema onima koji trpe i prolaze kroz teškoće.

Istovremeno, ovakav pristup može izazvati osjećaj neugodnosti kod publike, budući da se direktno osjećamo prozvanima i odgovornima kao pojedinci. Preko njezinih pjesama „Hadeel“, „If my words“ i ostale, mnogi su se upoznali i susreli sa palestinskom poezijom i izvedbenom poezijom općenito.  

Mahmud Derviš, Noor Hindi, Rafeef Ziadah su samo jedni od istaknutih pjesnikinja i pjesnika poezije otpora, iako su mnogi poput Derviša pisali svoju poeziju u Palestini i u dijaspori, ili samo u dijaspori poput Noor Hindi i Ziadah Rafeef, koje svoju poeziju pišu i danas, i sa svojim stihovima suočavaju svijet sa istinom od koje uporno bježi ili je ignoriše.

Borba za pravdu, slobodu, identitet, domovinu, ljudska prava i mir, su teme koje su izražene kod svih pjesnikinja i pjesnika otpora. Način izražavanja ili stil mogu varirati zbog različitih vremenskih perioda i geografskih područja gdje su pjesme napisane, ali jedna poruka ostaje stalna – Palestinci su prisutni i nastavljaju se boriti. 

Autorica Hajrija Osmahhodžić, sudentica Filozofskog fakulteta u Sarajevu na odsjeku komparativne književnosti i informacijskih nauka