Anila Gajević, najutjecajnija agentica Jugoistočne Evrope: Zašto sam napustila novinarstvo i pokrenula posao o kojem ništa nisam znala
Ne tako davno, priliku da igraju u inozemnim produkcijama, imali su tek rijetki glumci s prostora bivše Jugoslavije. I nije to bilo iz razloga što su drugi bili manje daroviti, već prevashodno što nije postojala logistička snaga koja bi povezala ex-jugoslovensko i inozemno filmsko i televizijsko tržište.
Strani projekti, u kojima smo gledali Šerbedžiju, Višnjića ili Furlan, koji su dijelili filmski set sa nekim od najvećih glumačkih i rediteljskih imena, iz naše balkanske perspektive, djelovali su gotovo, kao kultni.
A, onda je u Sarajevu Anila Gajević pokrenula Casting i Talent agenciju Zona, prvu i tada jedinu agenciju tog tipa na prostoru bivše Jugoslavije, i blockbustere, najpopularnije filmske franšize i svjetske festivale, učinila dostupnim glumcima iz Jugoistočne Evrope.
U Zoninoj bazi su najveće domaće i regionalne zvijezde, kao i one sa međunarodnom reputacijom. Tako je među 150 glumaca, koje ova sarajevska agencija zastupa, svoje mjesto našao i Jeff Colbiey, kojeg starije generacije pamte iz planetarno popularne „Dinastije“.
„Od početka smo se nametnuli kao agencija koja zastupa glumce iz jugoistočne Evrope, no u nekim drugim zemljama iz okruženja kao što su Rumunija ili Bugarska nije bilo agencija pa su glumci, želeći da rade internacionalno, našli put do nas. Tako su u Zoni i krasne glumice Laura Vasiliu i Mihaela Sirbu iz Rumunije, odnedavno i Dana Rogoz, Margita Gosheva iz Bugarske i Dora Sztarenki iz Mađarske, kaže za Forbes BiH Anila Gajević, osnivačica i direktorica Zone, ponosna dodaje, i na saradnje i druženja sa turskim zvijezdama kao što su: Nesrin Cavadzade, Boran Kuzum, Damla Sonmez, Canan Erguder, Kenan Ece, Feyyaz Duman, Elif Dogan.
„U doba korone učestvovala sam često na zoom sesijama sa casting direktorima, kolegama agentima i glumcima i tako se širio krug poznanika. A i moja putovanja na filmske festivale, premijere, također su rezultirali novim klijentima.“
Španskog glumca Carlosa Cabru, upoznala je priča nam, slučajno, u flamenco klubu u Jerez de la Frontera, da bi ga kasnije zastupala u američkoj seriji „Jack Ryan“ koja se snimala na Tenerifama.
„Glumci su uvijek otvoreni za nove prilike tako da imaju i nekoliko agencija koje ih zastupaju na različim tržištima“, kaže nam.
Njena poslovna priča je posebna iz mnogo razloga. Najvažniji je svakako da je ona mnogim glumcima s ovih prostora otvorila vrata međunarodnih kinematografija kao što su: nizozemska, španska, američka, turska, njemačka i druge, i time im omogućila da prvi put za posao konkuriraju sa kolegama glumcima iz drugih zemalja.
Zona je do sada bila gost i festivala u Cannesu, Berlinu, Rimu, L.A-u, Veneciji, Torontu, a našla se i na stranicama čuvenog Variety magazina. Anilu je Screen International uvrstio u lidere u filmskoj industriji, a također je i članica Evropske filmske akademije kao i i Udruženja filmskih radnika u BiH.
Na vrhuncu karijere napustila je novinarstvo
U vrijeme kada je odlučila otvoriti agenciju, Anila je bila poznato novinarsko ime. Urednica koja je o svojim sagovornicima, koji su uglavnom dolazili iz svijeta kulture, znala sve, i čije je sve važnije premjere ispratila iz prvih redova. Međutim, na novinarstvo je odlučila staviti tačku.
“U novinarstvo sam ušla jako mlada, sa 18 i ostala 10 godina. Jako sam ga voljela jer je izazovno, kreativno, nikad dosadno. Međutim, u jednom trenutku sam osjetila da sam napravila sve što sam mogla i poželjela sam da se bavim nečim drugim”, počinje ona svoju priču.
“Ideja za agenciju mi se rodila u jednom kafiću i razgovoru sa mojim prijateljem, divnim piscem Asmirom Kujovićem, i nije ostala samo tu za stolom, nego se danima vrzmala po glavi. Kako su mi neki glumci, kao što su Miraj Grbić, Ermin Sijamija, Semir Krivić, Aleksandar Seksan, bili i privatno dragi, zanimalo me šta oni misle o tome. Sjećam se da sam s njima sjela u bife Narodnog pozorišta i izložila im ideju. Miraj koji je tih dana sve češće izjavljivao da ga više zanima film od pozorišta, najviše je bio oduševljen idejom.
I tako sam počela istraživati. Noći bih provodila za laptopom čitajući o agencijama i castingzima, a sutradan bila u redakciji. I kako sam više čitala navečer, sve manje sam željela pisati po danu. Da ne bih varala jednu profesiju, zahvalila sam joj se i krenula u novu avanturu“, sjeća se ona.
O poslu agenta u to vrijeme Anila nije znala mnogo.
„Jako malo ili nimalo. Nisam čak dobro poznavala ni terminologiju pa sam i tu lutala, casting agencija ili talent agencija. Sačuvala sam oboje jer se u klasifikaciji zanimanja u FBiH tada nudila samo riječ casting, agent kao zanimanje nije ni postojalo, nego nešto približno tome, menadžer samostalnih stvaralaca. Ne znam da li se šta promijenilo u odnosu na 2008. ali izvjesno je da talent agent kao zanimanje tada nije ni postojalo. Toliko o kontekstu u kojem sam počinjala, dakle, nisam imala od koga naučiti kad sam doslovce prva koja je registrovala takvu firmu. No, učila sam od engleskih, njemačkih, skandinavskih agencija, pratila šta jedan glumački portofolio treba da sadrži, kako izgleda web-stranica talent agencije.”
Jako brzo, na samom početku Anila se susrela sa prvim glumačkim ugovorom na stranom jeziku, stranom tržištu, dobila deal memo, potom ugovor, travel memo.
“Neku dokumentaciju sam vidjela prvi put u životu. Danas mi je engleski sastavni dio poslovne dokumentacije, zapravo devedeset posto agentskog posla mi se odvija na stranim tržištima i na engleskom jeziku“, govori ona i otkriva s kim je potpisala prvi profesionalni ugovor.
Prvi profesionalni ugovor bio je za reklamu
„Sa Mirelom Lambić sam imala prvi projekt i prvi ugovor za projekt, bila je to reklama za HT Mostar, a producirala ju je kuća iz Zagreba. To je bilo prije skoro 16 godina, i nedavno smo evocirale te uspomene. Sarađujemo i dalje, nadam se, na obostrano zadovoljsto. Imale smo lijepu saradnju prije nekoliko godina na kratkom filmu „A Siege“ mađarskog reditelja Istvana Kovacsa koji je osvojio i studentski Oscar u Los Angelesu. Lijepo smo se družile u Budimpešti na snimanju, a intenzivirale smo saradnju posljednjih mjeseci, na jednoj švedskoj i na jednoj bh. TV seriji“, kaže Gajević.
Ideja o tome šta želi da radi bila je veća od ulagačkog kapitala kada je osnivala firmu. Zona je sjeća se, u početku bila obrt, a zatim je registirana kao d.o.o.
„Nisam imala neku ozbiljniju ušteđevinu, pogotovo što sam tad imala stambeni kredit u švicarskim francima, ali ni ta investicija nije bila velika. Za početak je bilo važno napraviti web-stranicu i profil agencije na casting platformama, a svu početnu zaradu investirala sam u sam razvoj agencije. Kao i svaka firma, Zona ima redovne obaveze, od plaća, kirije, režija, do poreza, PDV-a i svih ostalih javnih prihoda. Tako da ja na početku i nisam zarađivala neke novce, odnosno, sva zarada je bila daljnja investicija. Iako nisam znala ništa o privatnom biznisu niti vođenju firme, ali sam pretpostavljala da su potrebne dvije godine da bi se posao postavio na noge i tako je i bilo. A nisam imala neka velika očekivanja, meni je sve bilo izazovno i zanimljivo i nisam maštala o nekim novcima nego sam bila uzbuđena da vidim gdje ta cijela priča može mene i druge odvesti“.
Ni, danas ona, priča nam, nema opijajući odnos prema novcu.
„Nisam materijalista, ali volim ugodan život, u smislu da mogu da priuštim sebi neke osnovne stvari ali i zadovoljstva. Nemam veliku kuću niti automobil, jer ne vozim, ali zato imam bogata životna iskustva od kojih su mnoga nastala i na putovanjima.
Novcem se ne može kupiti ni poštovanje ni ljubav, ali zasigurno pojednostavljuje život i čini ga dostojanstvenijim”, kaže Anila.
Razlog zbog kojeg je Zona imala uspješan start Anila pripisuje malo sreći, malo pameti, ali i svom novinarskom nervu.
„On mi je pomogao u smislu da sam znala gdje i kako istraživati i uspostaviti dobre kontakte. Bio je ključan kontakt sa Nancy Bishop, casting direktoricom koja je tad radila casting za TV seriju „Philantropist“ u kojem je tražila glumce sa Kosova i iz Srbije. Ja sam vidjela poziv za casting na platformi e-talenta i javila se Nancy rekavši da sam tek osnovala agenciju i da zastupam glumce s tih prostora. Ona je bila vrlo zainteresovana, predložila rediteljima i producentima naše glumce. Uloge su dobili Visar Vishka iz Makedonije i bh. glumica Nikolina Jelisavac.
To je bio prvi strani projekt na kojem sam radila kao agent. Nakon toga, tokom svih ovih godina, Nancy je radila na nizu sjajnih projekata i castala brojne naše glumce, pokušat ću nabrojati sve: Miraj Grbić, Goran Navojec, Mediha Musliović, Amila Terzimehić, Adnan Hasković, Ermin Sijamija, Slavko Sobin, Feđa Štukan, Milorad Kapor, Josip Ledina…“
Otprilike u isto vrijeme, prisjeća se, kada je ona otvorila agenciju, castingom se počela baviti i Timka Grin koja je danas renomirano ime u svijetu castinga.
„Paralelno smo, ona kao casting direktorica i ja kao agent, utjecali na prilike koje su naši glumci dobijali. Timka je također radila na velikim projektima i uvijek bi od mene tražila castinge naših glumaca. Ako govorimo o imenima, rekla bih da su njih dvije uveliko zaslužne za start Zone, kao i nekoliko naših produkcija koje su od početka sarađivale s nama, kao što su Pro.ba, Deblokada, Fist, Depo, Refresh…“, kaže Gajević.
Filmski projekt koji će označiti zvjezdanu prekretnicu u radu agencije bila je “Nemoguća misija”. Nastavke najpoznatije i najdugovječnije akcione franšize, s nestrpljenjem smo čekali, ali u njoj nismo nikada imali priliku gledali domaće glumce, sve do četvrtog dijela Ghost Protocol, u kojem je bh. glumac Miraj Grbić zaigrao sa Tomom Cruiseom. Miraju, koji je odigrao više od 60 pozorišnih premijera, ostvario više od 30 dugometražnih i kratkih filmova, te igrao u nekim od najpopualrnijih domaćih serija, ovo je bio prvi veliki internacionalni glumački projekt.
Dan kada je Miraj Grbić dobio ulogu u “Nemogućoj misiji”
„Nancy je dolazila na Sarajevo Film Festival i najavila mi da će raditi casting za ovaj blockbuster i da bi voljela na castingu vidjeti, između ostalog i Miraja, jer ga je vidjela na prethodnom castingu za „Philantropist“. Rekla mi je i da je sve vrlo povjerljivo i da se zapravo koristi radni naziv projekta koji nije MI. Miraj je u tom periodu živio na relaciji Zagreb-Sarajevo i kad sam ga nazvala da najavim casting, on je upravo sletio u Zagreb. Kaže, a žao mi je, pokaži im moj showreel. Kad sam mu ipak rekla za koji projekt je, onda je rekao, nema problema, vraćam se u Sarajevo. I tako je stigao na casting uživo i nakon toga dobio poziv na callback u Prag. Tamo je upoznao reditelja Brada Birda i Toma Cruisea koji su mu zaželjeli dobrodošlicu u ekipu“, sjeća se Anila detalja ove velike poslovne prilike, kao i nekih detalja sa seta u Pragu gdje se i snimala „Nemoguća misija“.
„I Goran Navojec je također dobio ulogu u filmu i poklopilo se da su i Goran i Miraj snimali isti dan, tako da mi je bilo drago posjetiti ih obojicu. A pamtim ovo putovanje kao posebno zaista. Pola buduće zarade sam dala na hotel jer sam željela biti skupa s glumcima. Šalim se, ne pamtim ga zbog toga, nego što je to moj prvi veliki set na kojem sam prisustvovala i što su tu glumci koji su i moji prijatelji. Dovezli su me na set, rekli mi odmah da nije dozvoljeno korištenje mobitela. Bila sam na snimanju scena iz zatvora u kojima Ethan Hunt (Tom Cruise) izvlači iz zatvora Bogdana kojeg igra Miraj. Akcione scene, puno tučnjave, ogromna produkcija i tu Miraj. Baš mi je prolazilo kroz glavu kako smo od šanka na Obali (kafić u kojem smo se družili dosta Miraj i ja i ostali sarajevski glumci) došli do ove nestvarne situacije. Zaista sam bila ponosna na njega. Upoznala sam u pauzi reditelja i Toma Cruisea, oni nahvalili Miraja, rekli da je sjajan i duhovit. Tad u meni još živi novinar i razmišljam kakva je ovo ekskluziva.
Nisam se ni uslikala sa Tomom Cruiseom na setu u Pragu, prvo, nije bilo dozvoljeno, a drugo, nije bilo ni primjereno. Mislim da ni Goran ni Miraj nemaju fotografije sa snimanja, ali zato imaju kadrove s njim i film koji je jedan od najgledanijih franšiza u svijetu“, kaže Anila.
Nakon „Nemoguće misije“, nizali su se brojni međunarodni projekti. Gajević se, priznaje, ne sjeća svih.
„Bilo ih je zaista jako puno, s početka rada to je bio „Skyfall“ sa Miloradom Kaporom koji je i prošle godine imao vrlo gledan belgijski film „Zillion“, odnedavno dodanom i na HBO. Moja memorija s godinama slabi tako da mi je teško sve zapamtiti. Mogu nabrojati uspješne projekte iz posljednje dvije godine, „Jack Ryan“ sa Selmom Alispahić, Aleksandrom Seksanom, Feđom Štukanom, Slavko Sobin koji je igrao u barem pet poznatih i uspješnih projekata, završio godinu sa glavnom ulogom u britanskom filmu, u kojem se pojavljuje i Anica Dobra, Tarikove „42 sekunde“, „Ataturk“ u kojem je briljirala Lidija Kordić, a igraju također i Tarik, Izudin Bajrović, John James i Peđa Bjelac, petnaestogodišnja Elena Matić u španskoj seriji „Romancero“ za Amazon Prime Video…“, govori ona i dodaje:
„U ovu godinu ulazimo sa dva sjajna internacionalna projekta, Lidija je trenutno u Italiji gdje snima film, dok Admir Šehović u Holandiji snima jedan drugi film, sve je u nastajanju pa ne možemo otkrivati detalje. Andrei Lenart je u kratkom periodu snimao prvo sa Jean-Claude Van Dammeom pa onda sa Mike Tysonom, a ljetos su Damir Kustura i Dejan Aćimović snimali jedan akcioni hit na Tenerifama. Alban Ukaj čeka premijeru italijanskog filma, Arben Bajkartaraj američkog, a Maja Jurić, Toni Gojanović i Klara Mucci njemačkih projekata. Sa brojnim bh. glumcima sarađivali smo ove godine i na domaćim i regionalnim serijama i to smatram iznimno važnim u nadi da će se nastaviti vitalnost bh. kinematografije“, optimistična je ona.
Zona nije mala niti ekskluzivna agencija, i Anila se zajedno sa svojim timom trudi svima obezbijediti castinge.
„Teško je imati kontinuiranu saradnju sa svima njima. No, ipak nastojimo slati im castinge. U našoj bazi je sigurno oko 150 glumaca i ne uspijemo svake godine imati zajedničke projekte. No, baš u showreelu koji pravimo godišnje za Zona party za 2023. godinu imamo 82 glumca i mislim da je to dobar prosjek u jednoj godini. Ja lično sam u stalnom, svakodnevnom kontaktu sa 30-ak glumaca i neki od njih su i moji prijatelji. Moja mlada kolegica Emina Kalafat održava kontakt sa mladim talentima i na te saradnje smo posebno ponosni ove godine.“
Voljela bih da bh. glumci više snimaju u Engleskoj
Pawel Pawlikowski, Thomas Winterberg, Terrence Malicka i Danis Tanović, samo su neki od proslavljenih reditelja s kojima su glumci uz posredstvo Zone sarađivali pooljednjih godina.
„Voljela bih da glumci iz BiH više snimaju u Engleskoj. Međutim, ograničeni smo u tom smislu vizama, tako da im je otežan odlazak na callback, naprimjer jer se dugo čeka na vizu tako da nam nerijetko propadne i šansa za ulogom. Baš u ovom mjesecu je bila premijera filma „Gassed Up“ u Londonu u kojem igra Jelena Gavrilović iz Srbije i ja bih voljela da sam bila tamo, ali nije mi se dalo vaditi vizu. Recimo, bezvizni režim sa Velikom Britanijom bi nam umnogome olakšao pristup novim projektima.
Ako je riječ o projektima koji imaju duži period za pripreme, onda se vize dobiju za glumce, ali nekad se desi projekt u posljednji čas i tad nemamo tu mobilnost kao što imaju glumci iz drugih zemalja. Kada je riječ o konkretnim imenima, sigurna sam da glumci imaju svoje favorite, ja lično bih voljela zastupati glumca u filmu Quentina Tarantina.
Vrlo rijetko u poslu komuniciram sa rediteljima, moja komunikacija se odvija sa casting direktorima a onda producentima, ali Tarantina bih rado upoznala.”
Nakon što se film ili serija snime i dožive svoju premijeru, javnost uglavnom vidi samo blještavilo. Njemu je prethodio dug put, nekada teži, nekada lakši, ali uvijek obilježen pregovorima.
„Najteže je pregovarati sa producentima koji nemaju puno iskustva. Dešavalo mi se da dođu u Sarajevo takvi producenti i pitaju me koliko košta glumac. Nekad se ponašaju kao trgovci pa bi se cjenkali. Sa velikim i iskusnim produkcijama, plaftormama, TV mrežama uglavnom pregovori idu puno lakše, jer imaju standardne ugovore, a i respekt prema glumcima. Svjesni su da je glumac prošao nekoliko nivoa castinga, da i reditelj i drugi nivoi odlučivanja žele baš njega, tako su spremni da učine sve i da se glumac osjeća ugodno u samom projektu. Tu uglavnom ima prostora za pregovore. Jedna stvar je samo otežavajuća a to su često pregovori u vezi sa netom i brutom, jer producenti u mnogim zemljama EU pričaju u brutu a glumci koji nisu iz EU razmišljaju o netu”.
Mnogo je lakše, pojašnjava ona, ispregovarati za glumce iz Hrvatske i Slovenije u ovom smislu, negoli za glumce iz BiH, Srbije, Crne Gore, Makedonije ili Kosova jer nemaju A1 formular i stope poreza su znatno veće u Italiji ili Njemačkoj u odnosu na zemlje u kojima žive.
“Uvijek bude tu dosta razmijenjenih emailova dok ustanovimo koliko i gdje se plaćaju porezi na autorske honorare. Bilo je teških pregovora, ali dešavalo se i da glumac dobije fer ponudu na koju odmah pristanemo. Također, nekad procijenimo i glumac/glumica i ja da je scenarij sjajan, odlična uloga i da film ima festivalski potencijal tako da novac ne bude presudan u prihvatanju ponude.”
O međusobnom povjerenju u filmskom businessu Anila kaže:
„Rekla bih da ga ima onda kad se već uđe u produkciju projekta. Snimanje filma ili serije koje traje, u prosjeku od dva do šest mjeseci, okupi određeni broj profesionalaca koji to vrijeme provode skupa, kao familija. Svima je cilj napraviti što bolji film ili seriju, tako da su u tom smislu ujedinjeni. Zanimljivo je, recimo, da se u nekim zemljama toliko cijeni svaki segment u lancu filmske produkcije, pa i agentura, da je u budžetima već predviđena agencijska provizija. Sve italijanske produkcije plaćaju 10 posto agencijki fee, a turske 20 posto. U Turskoj se posao agenta ili menadžera toliko cijeni da se producenti na odjavnoj špici zahvaljuju uvijek i njima. Producenti divnog švicarskog filma „The Saint of the Impossible“, u kojem sam zastupala Taru Thaller, također su se svim agentima zahvalili na špici jer je upravo cast bio toliko raznolik, od zemalja Latinske Amerike, SAD-a pa do Hrvatske i smatrali su da su i agenti u organizacijskom smislu, jer je film sniman u New Yorku, dali svoj doprinos. U većini drugih zemalja glumci plaćaju svoje agente“, govori Anila.
Režija kao neostvaren san
Željela je studirati režiju, ali te godine kada je trebala upisati fakultet to nije bilo moguće, jer se na Akademiju scenskih umjetnosti jednu godinu mogla upisati režija, a drugu dramaturgija.
„Imala sam izbor dramaturgija ili književnost. Moji su roditelji željeli da studiram pravo ali nije mi bilo zanimljivo, činilo mi se tad da svi, i loši i dobri učenici upisuju pravo i ekonomiju. Upisala sam Književnosti naroda BiH i nije mi žao. Nisam nikad radila kao profesorica što mi je zvanje, ali sam stekla brojna znanja i širinu koja mi je omogućavala da radim kao novinarka a danas i ovo čime se bavim“, kaže Anila i odgovara da li je u mladosti prepoznala svoj poduzetnički duh te koliku je podršku porodice imala u onome što radi.
„Pa uvijek sam imala neke ideje, neke su bile u domenu mašte i fantazije, a neke su pak izgledale realne. Ja sam granapče, najmlađe, treće i razmaženo dijete u familiji kojem se u djetinjstvu prilično puno ugađalo. Mogla sam ispasti puno gora a uspjela sam zaista od mladih dana steći ogromnu neovisnost. Jako mlada sam počela sama živjeti, za sarajevske prilike osamostaliti se u 26. jeste rano. Nisam imala potrebu kao što to rade studenti iz drugih gradova, živjeti odvojeno od roditelja, ali nekako se tako posložilo. Što se tiče roditelja, brata i sestre, ako me možda nisu u nekoj ideji u potpunosti podržali, nisu nikada ni učinili ništa da me spriječe u tome.
“Moram priznati da nisu sve moje ideje bile sjajne ali su me roditelji pustili da probam ono što sam tvrdoglavo zamislila. Kao što je naprimjer odlazak na audiciju za seriju „Memoari porodice Milić“ s 12 godina kada je toliko očito bilo da nemam apsolutno nikakvog glumačkog talenta.”
Toliko sam bila naporna i insistirala da me vode, da su to učinili samo da mi udovolje. Inače, moj otac je pravnik koji je promijenio više poslova u dugoj i uspješnoj karijeri, trenutno advokat u penziji, mama domaćica, brat također pravnik i sestra ekonomista koja je profesionalno vezana za bankarski odnosno finansijski sektor.
Proširili smo fokus na Španiju
Bez obzira na sve ostvarene rezultate, Anila na svoj poslovni put ne gleda kao na završeni proces. Biti uspješan u ovom poslu, kaže, nije lako ni danas, ni njenoj kao ni drugim agencijama.
„Razmišljam često o nekoj promjeni ili inovacijama, jer ja ne volim ako upadnem u rutinu. Srećom, posao je takav da nijedan dan nije isti, pa su tu onda putovanja, novi kontakti koji razbijaju rutinu, ali da, pomislim često šta bih novo mogla raditi. U tom smislu već sam neke korake napravila, proširili smo malo fokus na Španiju, ne samo u smislu produkcija s kojima smo sarađivali, nego imam i saradnika tamo a i nekoliko glumaca. U ozbiljnim sam razgovorima sa jednim zagrebačkim partnerom, međutim nije jednostavno otvoriti firmu u drugoj zemlji a ne živjeti tamo. Tako da, vidjet ćemo gdje će se i kad Zona dodatno usidriti, sa mnom ili bez mene“, kaže Anila.
Kako je Zona dobila ime
“Ideju sam dobila od pjevača Elvira Bandića Bande koji mi je u nekom neobaveznom druženju rekao kako mu Zona zvuči kao super ime za agenciju ove vrste. Na prvu mi se učinilo zanimljivo i onda sam počela učitavati moguća značenja. Mislila sam da Zona može i treba biti prostor za kreativce, talente, komfor. Veza sa filmom je i asocijacija na zonu Andreja Tarkovskog iz filma „Stalker“, a meni lično nije daleka ni Apolinerova pjesma „Zona“. Ono što mi se dopada jeste da je Zona postala brend koji se odvojio od mene lično. Kako imamo i odjel za statiste, često mi se desi da čujem kako je neko u Zoni, kako je snimao reklamu ili film preko Zone, a da mene uopće i ne poznaje. Također je prepoznatljiv i „Zona party“ na Sarajevo Film Festivalu koji nekako i nadilazi osnovnu djelatnost agencije. Kako nam domena glasi Zonatalents.ba često nam strane produkcije u korespondenciji pišu Zona Talents ali mi i to zvuči sasvim ok.“
Moj odnos sa glumcima
„Volim glumce i beskrajno cijenim njihovu profesiju. Upoznala sam je sa svih strana i naprosto razumijem sa čim se sve nose. Ta konstantna neizvjesnost u građenju karijere, izlazak na audicije, nošenje s konkurencijom, činjenica da njih biraju za rad a ne obrnuto itd. Potom sam posao glumca, sva vještina, talent, znanje, mentalni, emotivni i fizički napor koji moraju koristiti prilikom stvaranja uloge. Težak je to posao. I ja im se divim. Iz tog razloga možda želim im biti prijatelj, od pomoći da što lakše realizuju svoje ambicije. Jako često posjećujem glumce na setovima ili premijerama. To je zaista kruna našeg rada i volim podijeliti s njima te trenutke.“
Takmičarskog sam duha, volim što više nismo jedina agencija
„Imamo sada u regiji već nekoliko agencija i apsolutno je pozitivno jer olakšava i meni rad u našem kontekstu; glumci se, ali i producenti i navikavaju da postoje agenti koji pregovaraju u ime glumaca. U odnosu na strane produkcije već djelujemo kao ozbiljnije tržište tako da je itekako poželjno da dobivaju ponude sa više strana. Meni lično, jer imam takmičarski duh, posao postaje i zanimljiviji. Ranije nisam znala ko su konkurenti glumcima koje mi zastupamo, danas su te informacije dostupne. Uglavnom, jako pozitivno i motivirajuće, a uvijek sam govorila da bih voljela da se pojave agencije poput moje jer je previše glumaca i svi zaslužuje prilike i mogućnost da izađu na strane audicije i imaju svoga agenta.”