Shahed dronovi u eri gdje skupo oružje gubi protiv jeftine prijetnje

U svakoj raspravi o odbrani od dronova, topovi tipa Gatling često se predstavljaju kao glavni adut. Ovo oružje, prvobitno razvijeno za odbranu američkih ratnih brodova od projektila koji lete nisko iznad mora, može lako oboriti veće i brže prijetnje od drona Shahed koji leti oko 190 kilometara na sat. Na papiru djeluju razorno učinkovito, a medijski izvještaji često govore o njihovom uništavanju iranskih dronova. Međutim, oni nisu čarobno rješenje i dio dronova ipak prolazi.

Da bi se razumjelo zašto, potrebno je sagledati i način djelovanja sistema odbrane i karakteristike samih Shahed dronova.

Posljednja linija odbrane

Centurion C RAM, odnosno sistem za borbu protiv raketa, artiljerije i minobacača, prvi put je raspoređen od američke vojske u Iraku 2006. godine. Predstavlja kopnenu verziju mornaričkog sistema bliske odbrane i koristi se kao posljednja linija zaštite kada je potrebno spriječiti direktne gubitke.

Riječ je o samostalnoj jedinici teškoj oko 24 tone, s vlastitim radarom koji prati dolazne ciljeve i usmjerava paljbu Gatling topa kalibra 20 mm. Ovaj top, isti kao na borbenim avionima F 15 i F 16, ispaljuje između 3000 i 4500 metaka u minuti, odnosno do 75 metaka u sekundi.

C RAM koristi posebnu municiju koja pri pogotku prodire u cilj i eksplodira unutar njega, dok u slučaju promašaja dolazi do samouništenja na udaljenosti od oko 2300 metara. Sistem je dizajniran za zaštitu tačno određenih objekata, što znači da ne može reagirati na prijetnje koje pogađaju ciljeve dalje od zone njegove zaštite.

Jedan od ključnih problema je ograničena količina municije. Spremnik sadrži 1500 metaka, što je dovoljno za vrlo kratko vrijeme intenzivne paljbe. U praksi, to znači da sistem može djelovati svega nekoliko puta prije nego što ostane bez municije, a ponovno punjenje traje oko pola sata.

C RAM u praksi

Snimci iz Iraka i Sirije pokazuju da sistem ponekad uspješno obara dronove Shahed, ali ne uvijek. U nekim slučajevima dronovi su pogođeni i oboreni, dok u drugim nema jasnih pogodaka ili sistem potpuno promašuje cilj.

Problem je što Shahed dronovi predstavljaju znatno složeniju metu od raketa i minobacačkih granata, za koje je C RAM prvobitno dizajniran. Rakete imaju predvidivu putanju i lako se otkrivaju radarom, dok dronovi lete nisko, sporije i mogu mijenjati pravac.

Šta su Shahed 136 dronovi

Shahed 136 je iranski bespilotni dron poznat kao kamikaza dron ili dron samoubica. Razvijen je kao dio šire porodice Shahed bespilotnih letjelica koje se koriste za izviđanje, nadzor i napade.

Radi se o relativno maloj letjelici s propelerom, ali s velikim dometom i sposobnošću dugotrajnog leta. Može ostati u zraku do 12 sati i preći udaljenost do 2500 kilometara prije nego što pogodi cilj i eksplodira.

Ove letjelice su posebno značajne u modernom ratovanju jer su jeftine u odnosu na klasične rakete, a mogu nanijeti ozbiljnu štetu. Upravo zbog toga se koriste u velikim brojevima, često u talasima, kako bi iscrpile protivničku odbranu.

Iran ih je isporučio i Rusiji, gdje se koriste u ratu u Ukrajini.

Ključne karakteristike Shahed 136

Shahed 136 ima bojevu glavu od oko 30 do 36 kilograma eksploziva. Maksimalna brzina mu je oko 185 kilometara na sat, ukupna težina oko 200 kilograma, dužina 3,5 metra, a raspon krila 2,5 metra.

Letjelica može djelovati autonomno, što znači da nakon lansiranja prati unaprijed zadanu putanju bez potrebe za stalnom kontrolom. Osim toga, može letjeti vrlo nisko i koristiti teren ili objekte kao zaklon, što dodatno otežava njeno otkrivanje.

Neke varijante mogu služiti i za izviđanje ili prenos komunikacije, ali Shahed 136 je prvenstveno namijenjen za napad na ciljeve gdje se uništava zajedno s metom.

Postoji nekoliko razloga zašto C RAM i slični sistemi ne mogu u potpunosti zaustaviti Shahed dronove.

Prvo, dronovi imaju slab radarski odraz jer su napravljeni od kompozitnih materijala. Drugo, lete vrlo nisko i mogu se kretati između zgrada ili terena, što otežava praćenje.

Treće, ne slijede uvijek predvidivu putanju. Neke verzije mogu izvoditi manevre izbjegavanja, a čak i kada to ne rade, njihov spor i nepravilan let otežava precizno gađanje.

Četvrto, koriste se u velikim brojevima. Jedan C RAM može oboriti nekoliko dronova, ali ne desetine koje dolaze istovremeno. Uz to, svaki rafal košta desetine hiljada dolara, što brzo iscrpljuje resurse.

Dodatni problem je i ranjivost sistema. Ako radar koji upravlja C RAM-om bude oštećen, cijeli sistem postaje neupotrebljiv.

Novi pristupi odbrani

Zbog svega navedenog, sve više se razmatraju alternativna rješenja. Jedno od njih su mali presretački dronovi koji mogu loviti i uništavati neprijateljske letjelice po znatno nižoj cijeni.

Ovakvi sistemi, u kombinaciji s radarima i drugim senzorima, mogu biti efikasniji u dugotrajnim sukobima gdje prijetnje dolaze kontinuirano.

Iako C RAM izgleda impresivno i veoma je efikasan protiv raketa i granata, nije dizajniran za borbu protiv velikog broja sporijih, niskoletećih i relativno jeftinih dronova poput Shaheda.

Shahed 136 predstavlja upravo takvu prijetnju, jednostavnu, dugodometnu i masovno upotrebljivu. Upravo kombinacija njegove cijene, autonomije i načina upotrebe čini ga teškim za potpuno neutraliziranje, čak i uz napredne odbrambene sisteme.