Privid konkurencije u Srbiji: Ako ti neko traži lokal za prodavnicu, javi, ja ću ga uzeti

Potrošači u zemlji koja je tokom prošle godine bila jedna od četiri evropske države sa najvećom stopom inflacije, a koju su ponajviše gurale visoke cijene prehrambenih proizvoda, posljednjih sedmica „žrtve“ su, a ujedno i svjedoci, u najmanju ruku, sumnjivih dešavanja na polju konkurencije u različitim industrijama.

Mobilni operateri neobično su, baš u istom trenutku, zaključili da je vrijeme za poskupljenje njihovih usluga, zbog visoke inflacije, dok je gotovo istovremeno Komisija za zaštitu konkurencije dozvolila dvjema kompanijama na tržištu kafe da se spoje, iako je ranijim nalazima dokazala da su napravile restriktivni sporazum koji je utjecao na kretanje cijena.

Kada se ovome pridodaju sve glasnije sumnje da i konkurencija na tržištu maloprodaje ne funkcioniše kako bi bilo prirodno s obzirom na broj učesnika, logično je zapitati se zbog čega u Srbije umesto prave postoji kvazikonkurencija i ko je za to odgovoran?

Komisija prati i analizira

Da stvari nisu normalne, uočila je i sama Komisija, ali i dalje ne nudi ni konkretan odgovor, a ni rješenje. Na pitanja Forbes Srbija kažu da su uočili da je u prošloj godini došlo do porasta cijena, pogotovo osnovnih životnih namirnica iz potrošačke korpe, pa su zbog toga započeli „sektorsku analizu stanja konkurencije tržišta nekoliko izbaranih proizvoda“ i ta analiza je još u toku. Tvrde da analiziraju cijeli lanac – „proizvođače, prerađivače, uvoznike, trgovce na veliko i malo“.

„Od njih se prikupljaju podaci za analizu kako bi se ocijenilo stanje konkurencije i odnosi učesnika na tim tržištima, ali kako je veliki broj učesnika, neophodno je vrijeme za prikupljanje podataka. Zato ne možemo u ovom trenutku prejudicirati vrijeme okončanja analize“, kažu u Komisiji za zaštitu konkurencije.

Njihova analiza, kada jednom izađe na svjetlo dana, trebalo bi da odgovori na sve učestalija pitanja, ali i direktne optužbe guvernerke Jorgovanke Tabaković, koja već neko vrijeme glavnim krivcima za visoku inflaciju smatra trgovce zbog nezajažljvosti i visokih marži.

Konkurencija u praksi

Kako konkurencija u Srbiji izgleda u praksi otkrio nam je direktor jednog od trgovinskih lanaca. Uz uslov anonimnosti objasnio nam je da ne treba očekivati dodatnu konkurenciju na maloprodajnom tržištu. Kako dodaje, trgovci sami sprječavaju ulazak novih igrača, a objasnio nam je i kako to funkcioniše.

„Postoje dogovori sa agentima za nekretnine da dojave da li se neko raspituje za zakup ili kupovinu lokala za otvaranje prodavnice. Ukoliko postoji, tražimo da nam javi i mi uzimamo taj lokal“, objašnjava.

S druge strane, na konkurenciju utječe i stanje na tržištu i odluke investitora. Postoje primjeri kompanija koje ne ulaze na tržište ukoliko procijene da neće u dogledno vrijeme biti među prva tri igrača po tržišnom udjelu.

Visoke marže

“Komisija je državni organ i svakako da snosi značajan dio odgovornosti za funkcionisanje tržišta, ali ona je prije svega produkt sistema državne organizacije i politike. Kako inače racionalno objasniti da je donja granica koncentracije tržišta od strane jednog ponuđača 40%. Na taj način imate sasvim legalnu priču da tri ponuđača mogu diktirati tržište, što stvara preduslov za oligopol i podjelu tržišta”, kaže za Forbes Srbija ekonomista Dragovan Milićević.

On dodaje da je globalizacija dovela do stvaranja velikih globalnih igrača i visokog stepena koncentracije tržišta, ali time i situacije da ti veliki, globalni igrači imaju po pravilu veliki ekonomski i politički utjecaj na državne ograne koji definišu pravila na tržištu.

„Taj trend je globalni, ali pogotovo je izražen u nedovoljno razvijenim ekonomijama sa poluizgrađenim institucijama kakva je naša“, kaže Milićević.

Govoreći o visokim maržama, odnosno o tržištu maloprodaje na koje guvernerka posebno upire prstom, sagovornik Forbes Srbija reći će da na njemu postoji privid konkurencije, samo zbog toga što postoji veći broj igrača.

„I tu praktično više od 50 posto ukupnog tržišta drže nekoliko velikih lanaca, iako ima i mnogo manjih formata i malih prodavnica, što stvara utisak velike konkurencije. Činjenica je, međutim, da veliki diktiraju uslove, kao što je činjenica da trgovci zaračunavaju velike marže. Prema mojoj računici, koju sam svojevremeno pravio, najveće su u Delezu, čak 43,63 odsto, a onda u Lidlu 37,37 odsto, dok su najniže u DIS-u – 15,53 odsto“, dodaje Milićević.

Veliki broj igrača nije dokaz konkurencije

Dijana Marković Bajalović, profesorica Pravnog fakulteta Univerziteta Union i nekadašnja predsjednica Komisije za zaštitu konkurencije kaže za Forbes Srbija da postojanje više trgovinskih lanaca koji se bave prodajom prehrambene robe malo govori o tome kakve je stanje konkurencije na tržištu.

„Sasvim je moguće da u jednoj opštini ili manjem gradu postoji samo jedan trgovac na malo, dok je u susjednoj opštini ili gradu konkurencija intenzivnija. Zato je, kada govorimo o tradicionalnoj maloprodaji, potrebno analizirati stanje konkurencije po užim geografskim područjima, po kategorijama robe i usluga, kao i prema prodajnim formatima“, kaže sagovornica Forbes Srbija.

Ona upozorava da bi paušalne ocjene o postojanju ili nepostojanju konkurencije trebalo izbjegavati. Kaže da se neuporedivo stanje konkurencije na zelenim pijacama sa konkurencijom u prodaji luksuznih automobila, odnosno da se ne može jednostavno odgovoriti i generalizovati.

“Potrebno je sprovesti opsežne ekonomske analize po ekonomskim sektorima i širim ili užim geografskim područjima, da bi se dao pouzdan odgovor na pitanje kakvo je stanje konkurencije u Srbiji. Generalno gledano, dogovori o cijenama i drugim uslovima prodaje se lakše postižu ako konkurenata ima manje. Međutim, podatak da na tržištu postoji mali broj konkurenata sam po sebi nije dovoljan dokaz da se konkurenti dogovaraju o cijenama”, objašnjava Bajalović.

Komisija je odgovorna

I Dejan Trifunović, profesor beogradskog Ekonomskog fakulteta, kaže za Forbes Srbija da nije logično da Komisija za zaštitu konkurencije odobri spajanje dvije kompanije na tržištu kafe, pogotovo ukoliko one, prvo imaju veliki udio na tržištu, ali i ako su prethodno već bile kažnjene zbog dogovora o cijeni kafe.

“Smatram da nije prirodno da institucija koja bi trebalo da brine o zaštiti konkurencije kompanijama za koje je sama dokazala da su sklapale kartelski dogovor dozvoli spajanje. Spajanje, kao što znamo, nije bezuslovno, ali bez obzira na to, smatram to pogrešnom odlukom“, kaže Trifunović.

Iako u Komisiji za zaštitu konkurencije kažu da su u medijima saznali o povećanju cijena usluga mobilne telefonije, dodaju da to nije dovoljno „za davanje ocjene o eventualnom ponašanju suprotnom Zakonu o zaštiti konkurencije“.

U ovoj instituciji kažu za Forbes Srbija da postoji procedura za pokretanje postupka, a to je osnovana sumnja da je došlo do povrede konkurencije.

„Neophodno je utvrditi osnovanost iznijetih navoda i ispitati činjenice. Ako se poslije toga zaključi da postoji sumnja da je ponašanje rezultat nedozvoljenih radnji, tek tada se pokreće postupak radi ispitivanja povrede konkurencije“, kažu u Komisiji za zaštitu konkurencije navodeći da oni ne iznose javno svoje namjere za postupanje u konkretnim slučajevima, pa otuda Forbes Srbija nije dobio odgovor da li će ispitivati „slučaj mobilnih operatera“.

S druge strane, profesor Trifunović ovakvo ponašanje mobilnih operatera smatra, u najmanju ruku, čudnim.

“Imamo istovremeno povećanje cijena, s tim što je A1 odlučio da to prolongira za mesec dana. MTS svoje korisnike nije ni obavještavao, dok je Jetel to obavještenje poslao napisano sitnim slovima na računu, bez informacije da je moguće raskinuti ugovornu obavezu i u kom roku“, kaže Trifunović objašnjavajući da postoje dvije vrste dosluha među učesnicima na tržištu. Onaj eksplicitni dogovor o povećanju cijena, ali i nešto što se naziva usaglašena praksa, a što podrazumijeva koordinaciju bez direktnog dogovora.

“I sam sam korisnik Jetel mreže i nedavno sam svjedočio situaciji da ta dva operatera očigledno razmjenjuju informacije o klijentima što je isto vid kartelskog ponašanja, jer kako bi inače Telekom imao moj broj telefona, ako sam korisnik Jetel mreže“, kaže Trifunović navodeći da nije trebalo dozvoliti da dva konkurentna na tržištu mobilne telefonije u oblasti kablovke televizije sarađuju.

Poruke preko medija Iako je primer Atlantika i Štrausa pokazao da je bilo direktnih kontakata između rukovodilaca dvije kompanije, taj slučaj otkrio je i da se za dogovore posredno koriste mediji. Putem zakupljenih intervjua, upravo da bi izbjegli direktnu komunikaciju, zvaničnici jedne kompanije šalju poruku drugoj, a ne svojim kupcima, da će se cijene kretati u određenom smjeru ili ostati na istom nivou, kako bi druga strana uskladila svoje cjenovnike sa tim.

Trifunović smatra da je Komisija za zaštitu konkurencije pogriješila kada je dozvolila svojevremeno dvjema kompanijama izuzeće od zabrane ugovora o ograničenoj i definisanoj saradnji u nekom segmentu poslovanja.

Politički utjecaji, manjak kapaciteta

“Nažalost ni Komisija nije imuna na političke utjecaje, ali vjerujem da ovakva odluka ne ide u prilog većoj konkurenciji, niti je dobro dozvoljavati konkurentima saradnju u nekim segmentima poslovanja, tako se samo otvaraju vrata za neke buduće dogovore i saradnju“, uvjeren je Trifunović.

Da bi istovremeno povećanje cijena tri mobilna operatera mogla ukazivati na kartelski dogovor smatra i bivša direktorica Komisije za zaštitu konkurencije.

Ona kaže da je u pitanju oligopol sa svega tri učesnika i da je potrebna temeljna istraga da bi se utvrdilo da li u pozadini istovremenog povećanja cijena stoji međusobni dogovor.

“Treba imati na umu da Komisija za zaštitu konkurencije ne može mnogo da uradi u situaciji kada se u javnosti priča o postojanju dogovora da se podignu cijene, jer oni na koje se sumnja da su prekršili zakon sasvim sigurno neće Komisiji predati dokaze na tacni”, odgovara ona.

Činjenica je, smatraju naši sagovornici, da osim što sigurno pati od političkog utjecaja Komisija za zaštitu konkurencije nema dovoljno kadrovskih kapaciteta da bi efikasnije i pravovremenije reagovala na pokušaje sprječavanja ili ograničavanja konkurencije na tržištu.

S druge strane, Marković Bajalović smatra da i država ponekada ograničava konkurenciju.

„Svi smo svjedoci da država unazad nekoliko godina reguliše cijene na tržištu maloprodaje naftnih derivata. Pritom, cijene naftnih derivata su značajno više u Srbiji nego u drugim državama regiona. Jasno je da su visoke cijene naftnih derivata neposredna posljedica državne intervencije”, zaključuje ona.

Članak je originalno objavljen na Forbes Srbija
Autori članka: Petrica Đaković i Ivan Radak