Nobelove nagrade, nauka i islam
Dodjela Nobelovih nagrada okončana je početkom oktobra. Mnogi priznati naučnici svake godine proživljavaju neprospavane noći pitajući se da li će naredni dan donijeti iznenadni poziv iz Stockholma! Nobelova nagrada – u dobru i u zlu – postala je kamen temeljac za mjerenje uspjeha. Demografija laureata je takođe pod lupom i često su etnička pripadnost i zemlja porijekla od ogromnog interesa jer Nobelova fondacija ima za cilj veću raznolikost na više nivoa. Imajući u vidu izazove pomirenja nauke i religije, takođe je bilo određenog ispitivanja vjerske pripadnosti ili kulturnih tradicija laureata.
“Kao kulturološki musliman, pripadam zajednici od najmanje dvije milijarde ljudi širom svijeta (skoro četvrtina čovječanstva), a ipak u 122-godišnjoj historiji nagrade samo su tri laureata u nauci bila muslimanskog porijekla (dva iz hemije, jedan iz fizike i nijedan iz medicine ili ekonomije)”, piše naučnik koji proučava sisteme zaštite životne sredine na Univerzitetu Delaware Saleem H. Ali za Forbes.
Pakistan može djelomično polagati pravo na jednog od njih: Abdus Salam (britansko-pakistanski državljanin) koji je s kolegom podijelio nagradu iz fizike 1979. godine, a za pamćenje je nosio tradicionalni šervani i turban na ceremoniji dodjele nagrada u Švedskoj. Međutim, kao pripadnik sekte Ahmadija, imao je mješoviti prijem kod kuće sa određenim odmjerenim pohvalama, ali i značajnom ostrakizacijom. Salaamovi napori na naučnom obrazovanju za zemlje u razvoju sadržani su u Međunarodnom centru za teorijsku fiziku (ICTP) u Trstu u Italiji koji je on osnovao i koji sada nosi njegovo ime.
Ahmed Zewail, egipatsko-američki hemičar sa sjedištem na Kalifornijskom institutu za tehnologiju, dobio je rijetku solo nagradu za hemiju 1999.
“Imao sam sreću da sam ga lično upoznao na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu 2012. i pitao ga o manjku muslimana među dobitnicima Nobelove nagrade. Čežnjivo se nasmiješio i potvrdio ono što sam i ja sumnjao: to je uglavnom zbog relativne intelektualne inercije u obrazovnim institucijama u mnogim muslimanskim zemljama. Prije svoje smrti 2016. godine, Zewail je vidio da ga je njegov rodni Egipat počastio novim „Gradom nauke i tehnologije“. Možda će s vremenom ovaj grad biti inkubator za buduće muslimanske nobelovce”, piše Saleem H. Ali.
Turski biolog Aziz Sancar podijelio je Nobelovu nagradu za hemiju 2015. godine, ali se nije želio izlagati javnosti. U intervjuu za turske novine o njegovoj vjeri on je izjavio da mu je po primanju nagrade njegov rodni grad Chapel Hill, Sjeverna Karolina uručio ključ grada, a u svom govoru je rekao: „Ponosan sam što sam musliman, ali ne mogu to reći u mnogim regijama SAD-a zbog trenutnih debata.” Sancarova oprezna izjava također sugerira kontinuiranu civilizacijsku napetost koja može navesti mnoge muslimane da se klone pokušaja da pomire svoje epistemičke identitete između nauke i religije.
Ipak, postoji tendencija da mnogi muslimani atavistički slave dostignuća islamskih matematičara iz desetog vijeka, dok malo ulažu u razvoj savremenih obrazovnih kapaciteta. Prečesto od imama čujemo o etimologiji algebre koja dolazi iz arapskog i o farmaceutskim dostignućima Avicene, ali pitamo li se zašto takvi učenjaci jedva da su viđeni hiljadu godina u islamskim zemljama? Nadalje, važno je zapamtiti da je zlatno doba islama bilo i njegovo najpluralističko, ali čak i tada su postojale fundamentalističke snage koje su neprestano prijetile ovim naučnicima. Ne zaboravimo ruševine Madinat-al-Zahre, nekada eksponat islamskog učenja, nedaleko od Kordobe, koju nisu uništili nikakvi osvajači, već radikalne i retrogresivne muslimanske frakcije.
Oni muslimani koji su obrazovani i nastavljaju da razvijaju uspješne profesionalne karijere često su raspoloženi za udoban posao, ali radije ne bi ulagali u vrhunsku kreativnost. Zanimljiv primjer je medicinska profesija u kojoj su se mnogi muslimani, pa čak i pakistanski muslimani, znatno istaknuli. Međutim, većina ovih briljantnih doktora fokusirana je na zarađivanje novca u kliničkoj praksi, a ne na kreativnom istraživanju koje bi dovelo do nagrada poput Nobelove. Postoji kulturno samozadovoljstvo koje vodi do načina razmišljanja u kojem je uspjeh obilježen jednostavnim dobrim životom za porodicu, doprinosom neke zarade u dobrotvorne svrhe i potom raskošnim životom.
Zanimljivo je da su dvije glavne suparničke sekte islama – šiiti i suniti – pristupile naučnom obrazovanju sasvim drugačije. Ipak, ovi teološki antagonisti bi mogli naći određenu konvergenciju u nauci s nedavnim prigovorom između Saudijske Arabije (pretežno sunitske) i Irana (pretežno šiita). Uprkos brojnim primjerima drakonske marginalizacije, Iran je ohrabrivao žene da se uključe u visoko obrazovanje. Prva žena koja je osvojila Field Medalju iz matematike, Maryam Mirzakhani, stekla je bakalaureat na Tehnološkom univerzitetu Sharif u Iranu prije nego što se preselila u Sjedinjene Američke Države. S druge strane, Saudijska Arabija je donedavno obeshrabrila visoko obrazovanje za žene, ali je ulagala u uvoz talenata na univerzitete kao što je Univerzitet nauke i tehnologije kralja Abdulaha. Međutim, čini se da postoji mnogo veća posvećenost razvoju lokalnih talenata u kraljevstvu posljednjih godina otkako je predstavljena Vizija 2030.
Kako panteon laureata postaje sve veći i raznovrsniji, doprinos islama ovoj nagradi ostaje sramotno mali, ali za to ne možemo kriviti Nobelovu fondaciju. Postojeće institucije kao što je Islamska svjetska naučna obrazovna i kulturna organizacija (ISESCO) moraju imati ambiciozniji plan djelovanja za promoviranje istraživanja i kritičkog mišljenja. Nobelova nagrada je poželjna jer prepoznaje duboko, kritičko i revolucionarno istraživanje. Takvo istraživanje obično dovodi u pitanje ortodoksnost, a muslimanske zemlje su još uvijek previše sramežljive da bi se upustile u takve konfrontacije koje bi se čak i izdaleka mogle shvatiti kao uvreda za doslovno tumačenje Svetog slova. Islamska tradicija pruža relativističke pristupe reinterpretaciji Svetog pisma s promjenjivim vremenima kroz pojam idžtihada (nezavisnog rezonovanja), ali glavni komentatori često poništavaju ovu perspektivu kako bi zadržali strogi apsolutizam.
Muslimanske zemlje će morati pokazati hrabrost u suprotstavljanju takvim silama anti-intelektualizma ako se nauka i vjera smisleno pomire sa vrstom visokokvalitetnog istraživanja potrebnog za Nobelovu nagradu za nauku.