Ovaj strah smatraju većim i od straha od smrti: Savjeti stručnjaka za vještinu potrebnu u svakodnevnom poslu

„Prema velikom broju istraživanja, strah broj 1 je strah od javnog nastupa. Strah broj 2 je smrt. Da li vam to zvuči ispravno? To znači da bi prosječna osoba prije odabrala mjesto u sanduku nego održala govor“, rekao je Jerry Seinfeld, poznati američki stand-up komičar.

Koliko puta vam se dogodilo da izađete na scenu, govorite pred većim brojem ljudi ili se pak nađete pod reflektorima i kamerama? To iskustvo nije baš svakome prijatno. Znojenje dlanova, podrhtavanje glasa i stomačne tegobe, prema riječima stručnjaka, najčešći su simptomi treme koja se u tim slučajevima javlja.

Menadžeri i direktori, zbog prirode posla, stalno su izloženi takvim situacijama. Bilo da je riječ o sastancima sa važnim klijentima, zaposlenima, saradnicima, ili da je riječ o pravim javnim nastupima, gostovanjima u medijima i držanju različitih prezentacija.

O tome koje su to tehnike koje mogu da koriste u razvoju komunikacionih vještina, razgovarali smo sa docentkinjom na Fakultetu političkih nauka Lidijom Mirkov koja predaje retoriku na Katedri za novinarstvo i komunikologiju.

Ona objašnjava da nije neobično da se i oni na najvišim funkcijama ne snađu u javnom nastupu, čak i kada je riječ o poslovima koje dugo rade ili o kojima mnogo znaju. Kvalitetna priprema i obavještenost su, kako je istakla, osnova svakog dobrog posla, pa tako i javnog nastupa. Međutim, u zavisnosti od oblasti poslovanja i toga čemu je javni nastup namijenjen, priprema može da se razlikuje. Distanca i manjak intimizacije su nešto što se podrazumijeva u profesionalnom odnosu, što se često, pogrešno tumači, kao „robotizacija“ čovjeka.

„Menadžerski zadatak je, uglavnom, da sa vrha komunikacionog lanca pruži informacije bitne za dalje poslovanje, a i da nadređene izvijesti o postignutom. Ta dva nastupa neće zvučati isto. Tekst takvih govora je potrebno pripremiti sa adekvatnim rječnikom za ciljnu publiku, da bude dužine koju okolnosti i koncentracija sagovornika traže, zatim da se saradljivost i pošten pristup menadžera osjeti emocionalno“, ističe Mirkov.

Šta je to pojam okejstva

Poteškoće prilikom javnog nastupa se mogu javiti i zbog toga što podrazumijeva skoro sve ono čega nema u privatnosti, u kojoj se osjećamo emocionalno bezbjedno, kaže za Forbes Srbija psihoterapeut Bojan Tepavčević.

„To su često odnosi u kojima ne razmišljamo mnogo o tome da li ćemo biti kritikovani, shvaćeni pogrešno ili čak ispasti smiješni. Ukoliko su zdravi i bliski, takvi odnosi nam omogućavaju da se ponašamo spontano. Čak i ako znamo da kritika ili neželjena reakcija na naše ponašanje može da nam se desi, osjećamo se okej sa time da rizikujemo, da se ponašamo autentično, jer imamo iskustvo u tim odnosima koje nam govori da nećemo biti odbačeni i ako budemo smiješni, kritikovani ili korigovani od bliske okoline“, ističe Tepavčević.

Prepreke u javnom nastupu su, međutim, različite. „Pozornica“ na kojoj smo odrasli može da utiče na probleme koji mogu da se razviju prilikom javnog nastupa, te je u tom smislu, kako kaže Tepavčević, bitna naša ljudska važnost, odnosno osjećaj da smo OK u sopstvenoj koži i da smo OK onima kojima smo okruženi.

„Taj neformalni pojam ‘okejstva’ podrazumijeva stanje u kojem se osjećamo fizički i psihički adekvatno, prihvaćeno i tolerabilno kao ljudska bića od strane našeg okruženja“, dodaje Tepavčević.

„Mikro javnosti“ su ključ za samopouzdanje

Da smo sa javnim nastupom upoznati još od djetinjstva, svjedoče različiti događaji, od rođendana, slavlja, recitovanja pjesmica pred članovima porodice, do igranja uz muziku i sličnih oblika ljudskog ponašanja. Sve to, kako nam objašnjava Tepavčević, spada u neku vrstu „nastupanja“ pred grupom ljudi, a sljedeća mikro javnost nakon porodične, predstavlja izlazak u „društvo“, odnosno odlazak u obdanište i početak druženja sa drugom djecom.

„Škola bi možda bila prva veća ‘javnost’ u koju stupamo još kao djeca. Izlazak pred odjeljenje prilikom recitovanja pjesme ili odgovaranja gradiva još u osnovnoj školi predstavlja rani oblik javnog nastupa“, ističe Tepavčević.

Tepavčević dodaje da, u skladu sa razvojnim fazama i ekonomskim uslovima u kojima odrastamo, polako se susrećemo sa različitim vrstama javnosti, a način na koji drugi reaguju na nas, još u najranijim fazama odrastanja, može da ima veoma velikog utjecaja na to kako ćemo se ponašati kasnije.

„Shodno tome, kako smo tretirani na tim prvim i najvažnijim mikro javnostima u pogledu naše lične i ljudske važnosti često zavisi kako ćemo se kasnije ponašati u odraslim, većim i ozbiljnijim javnostima koje nas čekaju u životu, posebno u situacijama kada i naši poslovi mogu da budu povezani sa javnim nastupima“, kaže Tepavčević.

Disanje, proba, snimanje

Specijalista za prezentovanje i javni nastup Slobodan Roksandić smatra da menadžeri moraju u svom nastupu da pokažu stabilnost i kredibilitet, te su povremeno na neki način primorani da odglume da su sigurni u svoju odluku ili ideju.

„Mi smo u životu u različitim ulogama, mi preuzimamo različite uloge;ulogu roditelja, ulogu prijatelja, ulogu emotivnog partnera. Razne uloge igramo svi, ne moramo da studiramo na akademiji umjetnosti. Duboko vjerujem i praksa je pokazala da menadžerima i direktorima pomaže da, kada imaju važan nastup ili sastanak, kada treba da prezentuju, kao da pomalo ‘uđu u ulogu’ osobe koja je vođa tima, koja mora da vlada situacijom. Znam mnoge introvertnije osobe koje, kada god treba da se obrate publici, uđu u ulogu ekstroverta da bi animirali, da bi zainteresovali, da bi motivisali“, ističe Roksandić.

Budući da su tehnike disanja veoma korisne za govor, sastanke, prezentacije, Roksandić kaže da je ključna veza glume i komunikacijskih vještina ta što se glumac bavi glasom i tielom na način na koji se to rijetko gdje izučava.

„Ko dobro diše, ostavlja utisak da vlada situacijom, da upravlja pažnjom, da je stabilan, staložen. Naprimjer, tehnike disanja se konkretno uče na dramskim i muzičkim akademijama i skoro nigdje drugdje, eventualno u formi nekih kurseva joge. Takođe, uče se i tehnike koje se tiču glasa, govora, šta sve možemo sa svojim tijelom i glasom“, navodi Roksandić.

U dosadašnjem iskustvu, Roksandić je radio sa ljudima na tehnikama usavršavanja javnog nastupa, a tema treme je u najvećem broju slučajeva zastupljena. Ključ je u probi, a osim toga, često svoje klijente savjetuje i da se, u toku pripreme za javni nastup, snime i pogledaju kako izgledaju na kameri, kako bi neke svoje navike, koje možda nisu dobre, u javnom nastupu promijenili.

„Mali je broj ljudi koji nema strah. To su ljudi koji imaju ogromnu rutinu, koji svakodnevno govore, koji su i po karakteru takvi. ‘Karakter je sudbina’, stoji u izreci. I to jeste takođe utisak. Nisu svi za sve. Postoje ljudi koji po prirodi stvari nisu osobe koje ćemo slušati i gledati. Mada naravno, i oni mogu da ovladaju određenim vještinama. Kako se navodi u citatu: ‘Jedini način da ovladamo vještinom govora jeste da govorimo’“, kaže Roksandić.

Funkcija straha je zaštita

Da li je trema normalan fenomen, da li je društveno uslovljena i od čega zavisi njena pojava, pitanja su koja se sve češće nameću. Da bismo u potpunosti razumjeli ovaj fenomen i da bismo uspjeli da ga na neki način umanjimo, Mirkov kaže da je veoma važno da napravimo jasnu granicu između treme i straha.

„Strah od javnog nastupa je psihološka kategorija i dolazi iznutra, to je kliničko stanje koje je izuzetno rijetko. Trema je društveno uslovljena, nema je dok nismo pred publikom. Trema je normalno stanje pred javni nastup jer je sam javni nastup nenormalno, izuzetno dešavanje i nije prirodno da se u njemu osjećamo lagodno kao kad smo udobno zavaljeni u stolicama i foteljama u svojstvu publike“, ističe Mirkov.

Mirkov naglašava da trema ipak, ne mora uvijek da bude negativna, kao i da često ima različit intenzitet, koji ne zavisi samo od nas kao govornika, već i od buke, hladnoće ili grijanja, reflektora i slično, te ne mora uvijek da znači da se jednom eleminisana trema neće vratiti.

„Trema je pokazatelj da smo ozbiljno shvatili zadatak koji smo preuzeli i zato treba da budemo ponosni na svoju tremu. Samo oni koji su se temeljno pripremali za javni nastup mogu da znaju koliko još ima da se radi. Samopouzdanje ostavlja dobar prvi utisak, ali ne treba smetnuti s uma da nije presudno i da je važnije ostaviti utisak pouzdane i dobro upućene osobe“, kaže Mirkov.

Stručnjaci kažu da su strepnja, bojazan, trema, anksioznost i zabrinutost strahovi koji su najčešće vezani za javni nastup. Procjena da smo ugroženi dovodi do straha, a psiholozi upozoravaju da to može da dovede do panike koja nastaje zbog procjene da nemamo psihološke ili fizičke resurse da napustimo neprijatnu situaciju, odnosno da je ona veća od nas i da nas na neki način prevazilazi.

„Važno je napomenuti da je osnovna i evolutivna funkcija osjećanja straha zapravo zaštita. Ako se umjereno plašite dok se krećete automobilom po klizavom putu, dok pljušti kiša i to vas mobiliše i motiviše da usporite vožnju i pojačate fokus kako biste imali veću kontrolu nad vozilom i svojim okruženjem, onda je funkcija straha zdrava, jer vas u toj situaciji štiti“, navodi Tepavčević.

Tepavčević dodaje da postoji nešto što nazivamo „adekvatnom tremom“ koja motiviše, inspiriše i mobiliše pozitivne aspekte i vrijednosti kako bi nam pomogla da se osnažimo prilikom javnog nastupa. Ona tada ima zadatak da podigne stepen zdravog uzbuđenja pred javni nastup, što je kako kaže, potpuno smisleno, s obzirom na to da psihička energija i fokus nisu isti kada sjedimo sa prijateljima i kada treba da izađemo pred grupu ljudi koji nam često nisu bliski i pred kojima treba da izložimo nešto što oni treba da procijene.

„Stepen blago podignutog uzbuđenja koji prati uvjerenje da smo spremni za javni nastup, da možemo da se pokažemo, odnosno izložimo pred drugima i da će sve proteći kako treba, jer smo se prethodno pripremili, nešto je što je zdravo i što nam je potrebno kao samoosnaženje“, ističe Tepavčević.

Uloga neverbalne komunikacije

U antičkoj Grčkoj se smatralo da su dobri govornici samo muškarci jakog glasa. Od tada su se vremena, a i okolnosti u kojima se govori, promijenila. Danas ne govorimo samo na javnim trgovima i skupovima, već i pred manjim ili većim brojem ljudi unutar organizacije, ali i pred kamerama, za medije i slično, a u svemu tome veliku ulogu igraju tonalitet, dikcija i neverbalna komunikacija.

„Vremena su se promijenila jer niti su muškarci danas jedini obrazovani, niti samo oni jakog glasa mogu da dosegnu do publike. Najbolji nastup je primjeren okolnostima, od čega zavise i primijenjeni elementi dikcije, glasnoće, gesta i sl. Ako govorimo pred malom publikom uživo, neverbalna komunikacija će biti umjerena i razgovorna, a glasnoća niža. Kada bismo govorili na velikom skupu, neverbalna komunikacija bi mogla da bude aktivnija, a glasnoća niža. Kada govorimo u studiju, obraćamo pažnju na to da ostanemo u kadru i da ne ometamo tehnologiju mikrofona“, ističe Mirkov.

Mirkov preporučuje menadžerima da svakog jutra rade vježbe razgibavanja govornog aparata, što uključuje izgovaranje brzalica od sporijeg ka bržem i da vode računa o tome da njihova neverbalna komunikacija ostavi utisak samopouzdanja, ali ne i nadmenosti.

To uključuje „pravu kičmu i uspravno sjedenje ili stajanje sa oba stopala na zemlji dok se govori, a glava postavljena pravo i bez podizanja brade. Obično ne znamo šta sa rukama, ali i to se navježba – ruke prirodno pored tijela i povremeni diskretni gest“, savetuje Lidija.

Spontanost u nastupu

Na naše pitanje na koji način treba napraviti balans između toga da smo ono o čemu ćemo govoriti „naučili napamet“ i odavanja utiska spontanosti, Mirkov je istakla da treba stremiti ka tome da budemo eksperti u svojoj djelatnosti.

„Stručnjak uvijek govori iz glave, a zvuči kompetentno. To se postiže redovnim čitanjem, ne samo vijesti i članaka o našim temama, već i naučne literature, a najviše književnosti. U romanima se često raspliću životne teme koje utiču i na poslovni život, a za koje bi nam mnogo vremena i energije uzelo da ih sami tumačimo. Važno je razumijevanje okolnosti, a osoba koja čita svoje govore ne ostavlja utisak da išta razumije, već da deklamuje reciklirane ideje koje je neko drugi napisao“, istakla je Mirkov.

Personalizovan pristup je ono na čemu insistira Roksandić, a to podrazumijeva da svako od nas prepozna ono po čemu je autentičan i da to u svojim nastupima koristi kao resurs.

„Naprimer, neko je duhovit i zna se da je duhovit, uvijek je u društvu i treba da se trudi da ‘prebaci rampu’ i da to iskoristi kao svoju prednost i da pronalazi različite načine da u prezentaciji nađe mjeru duhovitosti. Dakle, u traženju spontanosti i autentičnosti treba misliti o tome šta sam ja, ko sam ja u svemu tome, kako mene ljudi doživaljavaju i onda koristimo te resurse. Ono što nam ne ide, ne forsiramo, jer nema potrebe“, ističe Roksandić.

Hristina Kovačević, Forbes Srbija