Jelena Mijović: Ko se bavi pozorištem ne može biti blizak vlastima, postali smo sebi svrha i idemo linijom manjeg otpora
“Bukvalno nemamo vlasti koje će se obračunavati sa nekakvom kritičkom mišlju, nego su shvatili da je bolje da puste da to nekako prođe. Tako se otupjela naša oštrica eventualna”, kaže dramaturginja Ateljea 212 iz Beograda Jelena Mijović za Forbes Bosne i Hercegovine.
Diplomirala je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Radila je na televiziji, pisala scenarija za mnogobrojne emisije iz kulture i dječije TV serijale. Od 1996. do 2004. predavala dramaturgiju na Katedri za dramaturgiju i bila konsultant za TV scenario na Katedri za TV režiju Akademije umjetnosti.
Razgovor smo obavili u Sarajevu nakon njezinog predavanja na Helem Nejse Talent Akademiji gdje je polaznicima govorila o pozorištu kao poligonu javne misili i kritičkog razmišljanja.
Kako je moguće da je teatar postao sam sebi svrha i zbog čeka se umjetnici kompromituju kada blisko sarađuju s režimima, Mijović je ponudila veoma kompleksan odgovor.
“Nije samo do tih ljudi. Ja nekako vjerujem da u vremenu tih opresija, sistem uređenja vlasti je daleko perfidniji nego što smo navikli. Nakako tek to usvajamo i shvatamo šta se dešava. Zapravo, više ne postoji ta podijeljenost u smislu da bilo ko ko je u sferi umjetnosti, pokušava da se bavi nekom umjetnošću, a posebno pozorištem koje mora biti prostor javne riječi i misli. Kao, svi to znamo u teoriji, da posebno mi kako nenailazimo na posebnu konfrontaciju, u odnosu šta god radili, to jednostavno prolazi ispod radara. Bukvalno nemamo vlasti koje će se obračunavati sa nekakvom kritičkom mišlju, nego su shvatili da je bolje da puste da to nekako prođe. Tako se otupjela naša oštrica eventualna.”
Kaže kako teatri u regiji nisu Hollywood i nisu finansijski obezbjeđeni, posebno pozorište. Ono je i dalje sirotinjska zabava, i svi streme kao i kinematografija i glumci, nekim parama da sebe obezbjede, i samim tim i njima pozorište postaje mnogo nebitnije.
“Uljuljkali smo se da radimo za plate nešto što nikoga ne zanima, izgubili smo potrebu da ukažemo i uperimo prstom da budemo nešto što po prirodi stvari treba da budemo, a to je kritičari svake vlasti i nabolji mogući kritičari i protivnici svake vlasti. Prestajemo da se bavimo problemima ljudi kojima i sami pripadamo, jer nekako sebe doživljavamo kao elitu. Mi i dalje imamo neki elitistički odnos prema pozorištu, prema filmu, umjetnosti uopće. Nekako ne cijenimo ni publiku koja dolazi na te predstave, očekujemo da publiku trebamo samo da nasmijemo bez da oni mogu da percipiraju neku ozbiljniju misao. Naše ozbiljnije misli ostavimo za kafanu poslije probe i predstave i tako to postane samo sebi svrha. Umjesto da se konkretno bavimo ozbiljnim društvenim problemima i bolnim tačkama svakog društva. Naša društva u BiH i Srbiji, mi se njima ne bavimo, nego idemo linijom manjeg otpora.”
Imamo jedinstvenu priliku da nešto mijenjamo
Dodaje kako imaju jedinstvenu priliku da nešto mijenjaju, da djeluju na društvo, da učine nešto za te ljude koji dođu u pozorište, da ih ohrabre.
“Kroz komediju da ih oslobodimo straha jer se konfrontiramo sa autoritetima, sa tabuima, sa društvenim normama za koje smatramo da nisu uredu. S te strane, umjetnicima ne fali dlaka s glave. Oni pričaju i prestanu na kraju da pričaju. Pozorište se bavi kasom i koliko će ljudi doći, a ne da se zaista načnu i postave ozbiljna pitanja, da se suoče ljudi s nekim problemim, nebitno kroz koju formu i žanr.”
Kako to obično biva, uostalom kao i u BiH, sredstva koja dobijaju pozorišta od države su mizerna.
“Ljudi su na platama od kojih ne može da se živi. To je isto perfidan način na koji će se neko ugušiti. S jedne strane preživljavaš i shvataš da se ti kao nešto batrgaš i da to nema efekta. Postoji kritika našeg rada, ali je to i dalje kritika koja se bavi nekim umjetničkim vrijednostima, ali se rijetko ko bavi time koje su teme na tapeti, šta se poteglo. Ja duboko vjerujem da svako pozorište mora da bude društveno angažovano, mora da nas se tiče to čime se bavimo. Bitno je da li će neko pitanje da pokrene neku diskusiju.”
Ko se bavi pozorištem ne može biti blizak vlastima
Kaže kako bi jako voljela da pozorište ima taj revolucionarni duh, tu oštricu da potegne. Po prirodi stvari je da svako ko se bavi pozorištem ili filmom, ne može biti blizak vlastima.
“To je nemoguće. To ne bi smjelo da bude. To je prirodno. Ako ja danas lobiram za opoziciju, i ako dođu na vlast, moram biti najveći kritičar te vlasti. Imamo slobodu izražavanja, ali smo skloni autocenzuri. Ne treba mi ovo u životu, banalno je ako pokrenemo ovo pitanje, to je dnevno – politički i odjednom smo tu da se krijemo iza nečega što bi nazvali umjetnost. Ne postoji umjetnički relevantno pozorište ako nije angažovano. Atelje 212 i dalje bira komade koja potežu neka pitanja, i nemamo neka očekivanja. Mi u Beogradu imamo problem sa izvršiteljima. Reformisani kapitalizam koji je došao kod nas i mi koji smo odgajani da novac nije jedina vrijednost, moramo da shvatimo da ljudi odjednom počinju da ostaju bez kuća, to su strašne nepravde. To se pretvori na pozrišni jezik, da se o tome progovori. Vlast dugo ne reaguje na to, ali ima predstava koje su uzdrmale javnost, kao feminizam ili crkva i pravoslavlje.”
Pozorište mora da ruši tabue. Ne postoji stvar koja ne može da se izvrne, ne postoji ništa što je isključivo tome.
“Pozorišta van Beograda imaju svoju slavu, a slave su porodični običaji. Bilo bi pravo da to preispitujemo. Crkvene norme ili vjerske, to više nema veze sa izvornom religijom i vjerom. Kako smo došli do takvog licemjerja u traženju sopstvenog autoriteta. Mladi se vežu se za ratne heroje čije je ratovanje upitno i ne dovode ih u pitanje. U bijedi finansiskoj i krizi identiteta, došlo je do nagle promjene. Bole me klasne razlike koje se zamagljuju nekim problemima. Na vrhu klasne hijrarhije su razni predstavnici etnija i profesija, lako nađu zajednički jezik i gore su. Klasna svijest ne postoji, svi smo postali preduzetnici i malo nas vlast tjera u to. To je ciljano kako bi izgubili bilo kakvu opoziciju.”
Nove generacije donose promjene
Na pitanje zašto Z generacija nije sklona manipulisanjem, naša sagovornica kaže:
“Zato što ne postoji historijsko opretećenje s kojim smo mi rasli, jer nam je trebalo vrijeme da se s tim suočimo. Mnogo su više osvješteni. Patrijarhat ne prolazi više kod njih. Prag tolerancije je daleko manji kod njih. Mi smo mogli da istrpimo, kad njima nešto ne odgovara reaguju odmah. Svijet im je bliži i pristupačniji, politika ih mnog manje zanima. Mi se generacijski nismo proslavili. Ja sam bila na protestima protiv Miloševića, i drug moje kćerke mi je rekao “pa ništa niste uradili”. Imaju bolji osjećaj da reaguju na univerzalnu nepravdu. Oni nemaju tu vrstu lažne sigurnosti kao mi, sindikati, stanovi, socijalna zaštita. Oni nalaze svoj način da se bore u kapitalizmu. Solidarni su, učestvuju u humanitarnim akcijama, pomažu se”, kaže Jelena Mijović.
