U mladosti je prao suđe, a danas je jedan od najbogatijih ljudi svijeta: Životna priča kralja umjetne inteligencije

U februaru ove godine Nvidia je zvanično ušla u elitno drušvo četiri najveće kompanije svijeta. Tržišna kapitalizacija ove vodeće američke tehnološke kompanije premašila je granicu od dva biliona dolara, što je bilo dovoljno da se po vrijednosti pozicionira odmah iza Microsofta i Applea, te saudijske državne naftne kompanije Saudi Aramco.

Zahvaljujući umjetnoj inteligenciji samo u ovoj godini cijena Nvidijine dionice porasla je za 49 posto.

Kompanija osnovana 1993.

Microsoft i Meta su samo na čipove prošle godine potrošili po 4,5 milijarde dolara, što govori koliko su Nvidijini H100 čipovi traženi među vodećim igračima u sektoru generativne umjetne inteligencije. Prije procvata umjetne inteligencije (AI), Nvidia, osnovana 1993.godine, sa sjedištem u Santa Clari u Californiji, bila je poznata po proizvodnji grafičkih procesora visokih performansi koji su napravili revoluciju u industriji igara.

Nvidia danas proizvodi visokonapredne čipove koji pokreću umjetnu inteligenciju, čineći je najtraženijom robom na svijetu. S procvatom AI, procvat doživljava i Nvidia za koju Goldman Sachs kaže da je kompanija sa najvažnijim dionicama na svijetu.

Danas Nvidijini čipovi čine većinu animiranih filmova, od Avatara do Tin-Tin-a, a njeni grafički procesori toliko su moćni u obradi ogromnih količina podataka, da su ugrađeni u tri od pet najbržih superkompjutera na svijetu.

Osim što je Nvidijina priča fascinantna, zadivljujuća je i životna priča i radna filozofija njenog osnivača i izvršnog direktora Jensena Huanga, koji je prema Forbesu “težak” 68,6 milijardi dolara. On nije samo kralj umjetne inteligencije već i svojevrsna modna ikona. Rijedak primjer poduzetnika koji će, umjesto u krutim, birokratskim odijelima, kojima su skloni veliki business igrači, radije izaći pred javnost i o enormnom uspjehu svoje firme, ili novim dometima AI ili automobila, što je još jedno područje Nvidijinog interesovanja, izvijestiti u jeansu, polo majici i kožnoj jakni.

“Sretan sam što me oblače moja supruga i kćerka”, kazao je u intervjuu za HP-ovu online emisiju “The Moment”.

Jensen, pravog imena Jen-Hsun, rođen je u Tainanu na Tajvanu 1963. godine. Kad mu je bilo pet godina, njegova porodica se zbog posla preselila na Tajland, no njegov boravak će ovdje trajati kratko, zbog očeve odluke da svoju djecu (budući da je bio dio programa obuke radnika u SAD-u kod proizvođača klima uređaja), pošalje u Ameriku, prevashodno zbog boljih životnih prilika koje su se u toj zemlji pružale.

Deset riječi engleskog svaki dan

Njegova majka nije znala engleski jezik, ali je odlučna bila da ga Jensen i njegov brat nauče, te je tako svakog dana birala po deset riječi koje bi oni morali naučiti i ponavljati pred njom. Danas Jensen velike zasluge i zahvalnost adresira upravo na svoje roditelje, koji su podnijeli velike žrtve kako bi svojoj djeci obezbijedili bolji život, ali i stvorili predispozicije za njegov današnji uspjeh.

Misleći kako se radi o prestižnoj školi, rođaci će njega i brata upisati u maleni internat – Baptistički institut Oneida (Oneida Baptist Institute), smješten duboko u planinama istočnog Kentuckyja. Huang je imao devet godina, a njegov brat 10. Djetinjstvo mu, sjetit će se kasnije u svojim intervjuima, nije bilo lagano, teško se uklapao među svoje vršnjake u internatu, gdje su ga, prisjetio se i maltretirali.

“Svi su imali džepne noževe – a kad se tuku, nije lijepo. Djeca se ozljeđuju”, kazao je za američki NPR (National Public Radio).

Oneida, koja je osnovana 1890-ih, s ciljem sprječavanja međusobnog ubijanja zavađenih klanova u okrugu Clay, bila je mjesto u koje su lokalne škole mogle dijete koje se nije uklapalo u njihov sistem ili je bilo pred izbacivanjem, ovdje poslati na nastavak školovanja koje je za lokalnu djecu često bilo besplatno. I dok je školovanje bilo besplatno, svako dijete je moralo raditi. Kada je došao u školu, Huang je dobio zadatak da čisti kupaonice.

“Tada nije bilo savjetnika s kojim bi se razgovaralo. Mogao si samo očvrsnuti i krenuti dalje. Poenta priče je da sam volio vrijeme koje sam proveo tamo. Radili smo jako naporno, marljivo smo učili, a djeca su bila stvarno žilava”, kazao je u svojim intervjuima kasnije.

Škola je danas transformirana, te je pohađaju studenti iz 22 zemlje svijeta, od Kameruna do Hong Konga.

Olakšanje će osjetiti nakon što i njegovi roditelji dođu u Amariku, te se presele u Portland, Oregon.

Lekcije iz lokalnog restorana

U Portlandu će se bolje uklopiti u društvo, te će u restoranu Denny sa 15 godina pronaći i svoje prvo zaposlenje, koje će umnogome, izbrusiti njegove kasnije radne navike.

Mnoge lekcije je naučio u lokalnom restoranu, te se danas kao 17 najbogatiji čovjek na svijetu, često sjeti pređenog puta od perača suđa do konobara.

“Nijedan posao ne smatram poslom ispod časti, sjetite se da sam nekada prao suđe”, ispričao je pred studentima Stanford's Graduate School of Business, vraćajući uspomene na početke svoje karijere kada je radio mnoge poslove s minimalnom plaćom, ali koji su mu pomogli da razvije radnu etiku i uspije kao CEO.

“Bio sam vjerovatno Dennyjev najbolji perač suđa. To je odličan izbor karijere. Toplo preporučujem svima da započnu svoj prvi posao u restoranu, to vas uči poniznosti, marljivom radu”, kazao je on i dodao da je on jednako posvečeno pristupao u mladosti i korporativnim i drugim poslovima.

“Očistio sam više toaleta nego svi vi zajedno”, našalio se.

Nakon srednje škole, Jensen je  studirao na državnom univerzitetu Oregon prije nego što je 1992. magistrirao elektrotehniku ​​na Stanfordu. Na državnom univerzitetu Oregon nije samo stekao znanje koje će mu u kasnijoj karijeri koristiti već i svoju životnu saputnicu, suprugu Lori s kojom ima dvoje djece, sina i kćerku, oboje danas zaposleni u Nvidiji.

Na jednom od časova elektrotehnike, budući da mu je bila partnerica u laboratoriju, pitao ju je želi li vidjeti njegovu zadaću. Sve ostalo je istorija.

Nakon završetka fakulteta radio je u kompanijama AMD i LSI Logic, na izradi čipova. Godinu prije osnivanja Nvidie stekao je magisterij iz elektrotehnike na Stanfordu 1992. Dvije obrazovne institucije iz svoje mladosti Oregon i Stanford nikada nije zaboravio, te je na njihove račune uplatio milione dolara dobrovoljnih priloga.

30 miliona dolara je investirao u izgradnju Jen-Hsun Huang School of Engineering Center pri Stanford univerzitetu, dok je Univerzitetu Oregon donirao 50 miliona dolara, a internatu u Kentuckyju dva miliona dolara za izgradnju novog ženskog doma kojeg je svečano i otvorio.

Savjeti o uspjehu

Govoreći o uspjehu pred studentima ovog univerziteta kazao je da je jedna od njegovih velikih prednosti to što ima vrlo niska očekivanja, dok većina diplomanata Stanforda ima vrlo visoka očekivanja.  

“Ljudi s vrlo visokim očekivanjima imaju vrlo nisku otpornost, a nažalost, otpornost je važna za uspjeh. Ne znam kako da vas tome naučim, osim što se nadam da će vam se iskušenja (poteškoće) dogoditi. Danas s velikim veseljem koristim izraz ‘bol i patnja’ unutar naše kompanije, i mislim to u pozitivnom smislu, jer kao poslodavac želite unaprijediti karakter kompanije. Želite veličinu od svih, a veličina nije inteligencija; veličina dolazi iz karaktera, a karakter se ne formira od pametnih ljudi. On se oblikuje iz ljudi koji su patili“, pojasnio je on te na kraju šaljivo dodao: “Svima vama, studentima Stanforda, želim dovoljnu dozu boli i patnje.” 

Godine 1993., ponovo će se vratiti u Denny gdje će se sastati sa svojim prijateljima Chrisom Malochowskyjem i Curtisom Priemom. Ovdje će trojac skovati prvi plan za pokretanje grafičke kompanije.

“Razmišljali smo i maštali o tome kakva bi to kompanija bila i svijetu kojem bismo mogli pomoći. Bilo je zabavno”, sjeća se Jensen.

Sudbonosni ručak u Dennyju

Za vrijeme ručka u restoranu osnovali su Nvidiju s početnim kapitalom od 40.000 dolara. Kako bi sve imalo značajnu simboliku u Dennyju je danas postavljena ploča s natpisom: “Štand Nvidia – štand koji je pokrenuo kompaniju vrijednu trilion dolara.”

Osim ovog saznanja ponosnim ga je, kaže, učinio i trenutak kada su dionice njegove kompanije dostigle cijenu od 100 dolara. Tom rezulatu u čast tetovirao je Nvidijin logo na ramenu, ali i zaplakao kao malo dijete.

“Moja djeca su bila sa mnom i rekla su mi: ‘Tata, moraš se kontrolirati'”, prisjetio se u intervjuu za Fortune  2017.  godine.

Danas kada govori o svojoj kompaniji, kaže kako ga ništa ne čini ponosnijim od nevjerovatnih ljudi koji su od Nvidie učinili kompaniju kakva je danas.

„Želimo da ona bude mjesto gdje će svi njeni uposlenici raditi posao svog života. Zajedno nastavljamo da unapređujemo AI, HPC, igre, kreativni dizajn, autonomna vozila, robotiku -neke od najutjcajnijih oblasti na svijetu. Uzbudljive nove granice su pred nama.

O ulozi menadžera

Prema njegovom mišljenju biti menadžer ne znači posredovati među radnicima, već motivirati kolektivno radnu snagu.

“Naš položaj u kompaniji trebao bi imati veze s našim načinom razmišljanja o kompliciranim stvarima, vođenju drugih ljudi da postižu maksimum, inspiriranjem, osnaživanjem drugih i podrškom drugim ljudima.