Kako nas je Motaz Azaiza naučio novinarstvu, hrabrosti i etici dok se svijet oko njega rušio
Palestinski fotograf Motaz Azaiza rizikovao je svoj život u Gazi tokom 108 dana kako bi ispričao priču o ratu milionima pratilaca na Instagramu, dok su mu prijatelje i članove porodice ubijali oko njega. Ali sada je napustio svoju rodnu Gazu, osjećajući razočaranje i krivnju jer je preživio.
Motaz Azaiza je svojom kamerom situaciju u Gazi pokazao cijelom svijetu.
Motaz je rođen 30. januara 2002. godine i odrastao je u izbjegličkom kampu u Gazi. Diplomirao je engleski jezik i književnost na Univerzitetu Al-Azhar, ali nije uspio brzo osigurati posao. Odlučio je započeti karijeru na društvenim mrežama i počeo je objavljivati slike na svojoj službenoj Instagram stranici. Slike su predstavljale njegove besprijekorne fotografske vještine, zbog kojih je vrlo brzo privukao pažnju ljudi širom svijeta.
Azaiza je prvenstveno radio kao fotograf za strane kompanije, uključujući nevladinu organizaciju Medecins Du Monde Suisse, koju prate MintPress News i ABC News. Zatim se pridružio UNRWA-i ove godine. Prema listu The New Arab, cijela porodica Motaza Azaize poginula je tokom izraelskog zračnog napada na Gazu.
Palestinci su potlačeni već 75 godina. Svijet mora znati o nama. Nisam povezan sa Hamasom. Volim život i volim da ga živim na moj način. Ne želim da Gaza i Palestina budu mjesto vječnog sukoba.”, rekao je Motaz.
Prisjetio se i vremena kada je Gaza bila mirno mjesto, rekavši da je slikao djecu koja se igraju na porodičnim okupljanjima u parkovima. U intervjuu za CNN je rekao kako se Palestinci osjećaju potpuno napušteni od strane Zapada te kako ljudska prava ne vrijede za sve jednako.
“Niste ništa promijenili”, rekao je CNN-ovoj Becky Anderson u intervjuu, obraćajući se međunarodnoj zajednici, koja, kako kaže, nije pokazala nikakvu reakciju na slike smrti i razaranja koje je izazvala izraelska operacija protiv civila u Pojasu.
On je simbol novinarske i nadljudske hrabrosti širom svijeta i često ga nazivaju “očima” okupirane Gaze koji je svojim objektivom uhvatio sirovi, nefiltrirani pogled na horore rata. Ta pažnja bila je nenamjerna i neočekivana.
Azaiza je bio ambiciozan fotograf. Njegova prva objava na Instagramu u maju 2014. bila je jednostavna fotografija prirodne čarolije; latice fuksije. Poznata nekima kao Cvijet blaga, botaničari prepoznaju biljku po ispravnom rodu, Gazania. Od samog početka činilo se da Motaz želi podijeliti svoju viziju lijepog svijeta.
“Želim uhvatiti ljepotu Gaze, ne rat u Gazi. Ali nemam opciju”, rekao je. “Kada se nešto desi, moram slikati, moram dokumentovati, ali momenat prije nego objavim sliku stradanja, pomislim kako i sam uništavam sliku ljepote moje Gaze”, rekao je Motaz.
Prije 7. oktobra, Azaiza je imao oko 25.000 pratilaca na Instagramu, pokazuju analize agencije Social Blade za društvene medije. Njegova posvećena publika sada je narasla na više skoro 19 miliona, a neki od njegovih snimaka su pregledani više od 70 miliona puta. Snimci gdje, za razliku od tradicionalnih medijskih organizacija, strahote rata su jasno prikazane i bez cenzure.
Od jutra do večeri, njegove priče na Instagramu odvijale su se kao neumorni tok razaranja i patnje; nemoćan da to spriječi i, u isto vrijeme, nesposoban da pobjegne od toga.
Azaiza se često našao kako svjedoči o očajničkim pokušajima muškaraca da preživjele iz ruševina izvuku golim rukama. Često je bilo prekasno, ali njegova kamera je sve ovjekovječila.
Izraelski lobi je gotovo nemogućim učinio da međunarodni novinari nezavisno izvještavaju iz Gaze i svjedoče iz prve ruke o uticaju nemilosrdnog izraelskog bombardovanja na palestinske civile.
“Ne nazivam se novinarom, nazivam se fotografom”, rekao je Azaiza. “Ali ponekad se osjećam kao da sam barem malo učinio za istinu. Za novinarstvo. Pomislim kako sam ja, jedan prosječan čovjek, pokazao je svijetu ono što zapadni mediji nisu mogli. Ili nisu željeli.”
Motaz će ostati novinar, fotograf heroj koji je, pored snažne potrebe da dokumentuje strahote svog doma, posebno ubijene ili povrijeđene djece, često pružao utjehu uplašenoj djeci dok je s njima putovao u ambulantnim kolima. Oni su nelagodno sjedili u njegovom krilu, krvavi i uplašeni, a on nije nalazio riječi. U jednom trenutku, izgledalo je da je prekasno. Dok je držao bebu bez svijesti s ozbiljnim povredama glave, boreći se protiv suza, sve što je Azaiza mogao tiho reći bilo je: “Bože. Bože.”
Više od 30.000 ljudi je poginulo u Gazi od 7. oktobra, skoro polovina njih su djeca, prema Ministarstvu zdravlja u enklavi. Od onih koji su preživjeli, barem 17.000 je bez pratnje ili razdvojeno od svojih roditelja, podaci su UNICEF-a.
Odlazak iz Gaze i osjećaj krivice
Azaiza sada živi u katarskoj prijestonici Dohi. Kada je napokon izašao iz Gaze preko graničnog prijelaza Rafah s Egipatom, nije imao pojma koja će mu krajnja destinacija biti. Čekao je na graničnom prijelazu Rafah pet sati tog 22. januara, da čuje šta ga dalje čeka.
Ukrcan je na vojni let Katar na aerodromu El Arish u Egiptu.
Motaz se nosi s depresijom. Prije posljednjeg rata u Gazi, na Azaizinim društvenim mrežama uvijek se nalazilo više svjetlosti nego tame, ali nikada nije oklijevao prikazati krhkost života u Pojasu tokom godina. Redovno je snimao izraelske zračne udare i rekao da mu je kamera uvijek služila kao sredstvo za suočavanje sa teškoćama i depresijom.
Ali s obzirom na razmjere uništenja i smrti, njegova kamera mu nije mogla pomoći da fizički pobjegne od surove stvarnosti, mora je biti tamo ovaj put. Ali, sada barem pokušava da izbjegne da se suoči s onim što je svjedočio.
“Sada je bolje za mene da ne procesuiram ništa, jer ako procesuiram šta sam doživio ili kroz šta sam prošao, vjerujte mi da neću se osjećati dobro. Ja sam čovjek koji traži rješenje. Moramo zaustaviti pokolj mog naroda”, rekao je.
Očigledno frustriran činjenicom da ono što je podijelio sa svijetom nije pomoglo da se zaustave talasi uništenja u Gazi, Azaiza je rekao da je odlučan da “stvori više buke izvana”. Pozvan je da govori na raznim univerzitetima širom svijeta i nadaju se da će napraviti turneju kada dobije vize, što može biti teško za one s palestinskim putnim ispravama.
Iako je postao prepoznatljivo lice, Azaiza želi zadržati pažnju usmjerenu na patnju onih koje je ostavio iza sebe.
“Kako će im reći kad odrastu, da su izgubili roditelje u Gazi jer je izraelski avion bacio bombu na njihovu kuću i da je svenestalo u jednom momentu? Očekujete od njih da budu normalni ljudi nakon svega kroz šta smo prošli?”, zapitao se Motaz.
