Šta se krije iza turske podrške u padu Assada: Istočni Mediteran postaje energetsko čvorište Evrope
Pad Bashara al-Assada 8. decembra 2024. otvorio je novo poglavlje u sirijskoj krizi, s dalekosežnim posljedicama za regionalnu geopolitiku i energetsku strategiju. Turska je bila prva koja je reagovala, poslavši visoke zvaničnike, uključujući ministra vanjskih poslova Hakana Fidana i šefa obavještajne agencije Ibrahima Kalina, kako bi otvorila pregovore s novim vlastima u Damasku. Glavni cilj: dogovor o razgraničenju pomorskih zona u Sredozemnom moru.
Turski interesi u Siriji i Sredozemlju
Najava pregovora o pomorskoj jurisdikciji izazvala je buru u Atini i Nikoziji. Grčke vlasti, potresene sjećanjem na sporazum Turske s Libijom iz 2019. koji je zanemario postojanje Krita, strahuju od sličnog scenarija s Sirijom. Kiparske vlasti su upozorile da svaki dogovor mora poštovati međunarodno pravo mora, što je upitno s obzirom na to da Turska nije ratifikovala Konvenciju UN-a o pravu mora (UNCLOS).
Turska strategija nije iznenađenje. Ankara već godinama teži povećanju svog utjecaja u istočnom Mediteranu, ciljajući na energetske resurse i pomorske rute. Sporazum sa Sirijom bio bi još jedan korak ka njenom dugogodišnjem planu da postane ključni energetski čvor Evrope.
Evropa u potrazi za stabilnošću
EU se našla u središtu ove geopolitičke igre. S jedne strane, blok traži alternative za ruski plin, a istočni Mediteran igra važnu ulogu u energetskoj strategiji. S druge strane, evropske zemlje su podijeljene u svom pristupu prema Turskoj.
Grčka i Izrael su nedavno potpisali sporazum o električnoj interkonekciji, uključujući najduži podvodni visokonaponski kabl na svijetu koji povezuje Grčku, Kipar i Izrael. No, projekt se suočava s problemima na dionici prema Kipru, dok Turska istovremeno pokušava uspostaviti vlastitu energetsku infrastrukturu u saradnji sa Sirijom i drugim zemljama.
Geopolitički rizici i sigurnosna pitanja
Ambicije Turske ne završavaju na energiji. Njeno prisustvo u Siriji otvara pitanje budućeg statusa kurdskih regija, čemu se protive i Izrael i nekoliko arapskih zemalja. Uz to, Turska nije skrivala želju da povrati utjecaj u dijelovima istočnog Mediterana gdje se preklapaju interesi Grčke, Kipra i Egipta.
Razgraničenje pomorskih zona između Turske i Sirije moglo bi redefinisati odnose u regiji, ali i izazvati nove sukobe. Dok Ankara traži saveznike i koristi svaki trenutak za jačanje svoje pozicije, Atina i Nikozija strahuju od gubitka suverenih prava.
Evropa ostaje ranjiva i podijeljena, suočena s neizvjesnom budućnošću energetskih projekata i geopolitičkih savezništava. U međuvremenu, Sredozemlje postaje ključno bojno polje za kontrolu resursa i strateških ruta, gdje će se interesi Turske, Sirije, Grčke i drugih regionalnih igrača sudarati u mjesecima i godinama koje dolaze.
