Ograničavanje broja apartmana, umjesto uvođenja poreza, stvara nove nepravde

Državna administracija trebala je na vrijeme prepoznati da je hrvatski turizam došao u fazu razvijenosti da se iznajmljivanje privatnog smještaja ne može i ne treba tretirati kao nekakva socijala.

Novi Zakon o turizmu stvorit će mogućnost da lokalne jedinice određuju broj apartmana na svom području, a Grad Dubrovnik već je najavio da će iskoristiti tu mogućnost jer je trenutnoj lokalnoj vlasti cilj smanjiti broj turističkih kreveta za trećinu, što će vrlo vjerovatno stvoriti nove nepravde.

Nakon što je hrvatska državna administracija decenijama – kroz poreznu politiku – poticala otvaranje novih apartmana, došlo je do snažnog rasta njihovog broja, jer su ljudi, logično, prepoznali priliku za solidnu zaradu, uz minimalne poreze.

To je dovelo do snažnog rasta cijena i nedostupnosti nekretnina za stanovanje – svaki izgrađeni kvadrat namijenjen je turizmu – što stvara velike probleme lokalnom stanovništvu. Sada se taj problem, umjesto tamo gdje je nastao – u poreznom sistemu – pokušava riješiti “nasilnim” smanjenjem broja apartmana i to na nivo gradova i općina.

A to će stvoriti povlaštenu kastu “starih” vlasnika apartmana koji će dobiti dozvolu za iznajmljivanje, dok će svima ostalima, koji bi se možda željeli baviti tom djelatnošću to biti onemogućeno jer neće moći dobiti dozvolu lokalnih vlasti.

Osim toga, živimo u jednoj od korumpiranijih zemalja članica Evropske unije, a sistem dozvola koje izdaju lokalne vlasti za obavljanje bilo kakvog biznisa, pa tako i iznajmljivanja, otvaraju solidan prostor za korupciju. Znamo što se događa na javnim natječajima, kako i kome se namještaju, pa je teško vjerovati da se slične stvari neće događati i na eventualnim natječajima za apartmanske dozvole.

Uglavnom, državna administracija trebala je na vrijeme prepoznati da je hrvatski turizam došao u tu fazu razvijenosti da se iznajmljivanje privatnog smještaja ne može i ne treba tretirati kao nekakva socijala.

Više se ne radi o tome da neka baka iznajmi turistima krevet ili dva, kako bi popunila kućni budžet, već je to postao ozbiljan posao te ga je u poreznom smislu potrebno izjednačiti sa svim ostalim poslovima. No, administracija je takav razvoj situacije ignorirala i dogodilo se to što se dogodilo.

Da je državna administracija taj biznis tretirala kao i sve ostale, što bi bilo pravedno, tada ne bi ni došlo do bujanja broja apartmana, i svega ovog što se sada prepoznaje kao problem ne bi ni bilo. Ili barem da su se promijenili uvjeti za plaćanje paušalnog poreza na iznajmljivanje. Oni su svo ovo vrijeme bili prilično velikodušni.

Iznajmljivač može imati do 20 kreveta, što u praksi može značiti 10 apartmana i prihod do 40 hiljada eura. Visina paušalnog poreza propisana kreće se godišnje od oko 20 do 200 eura po krevetu, što određuju gradovi i općine, a s obzirom na cijene apartmana, koji su u turističkim središtima popunjeni najmanje 60 dana godišnje, i bez posebnog računanja, jasno je da se radi o vrlo stimulativnom poreznom tretmanu, pa ne čudi da svako s viškom novca želi kupiti i iznajmljivati apartmane.