Nafta, Iran i Izrael: Cijena od 100 dolara po barelu na vidiku, kako koristiti strateške rezerve

Cijene nafte su porasle nakon velikih izraelskih napada na Iran zbog straha da će se nasilje nastaviti (što je vjerovatno) i proširiti (što je manje sigurno). Izrael je ohrabren svojim uspjehom protiv Hezbolaha i Hamasa, kao i ranijim napadima na iransku vojsku, posebno na njene sisteme protivvazdušne odbrane. Sve se ovo dešava u vrijeme sve veće neizvjesnosti na tržištu nafte . Neki analitičari predviđaju da će cijene porasti kasnije ove godine zbog zategnutog tržišta. Drugi se brinu da bi ekonomska neizvjesnost i ukidanje dobrovoljnog smanjenja proizvodnje OPEC+ mogli dovesti do većih zaliha i nižih cijena.

Analitičari energetske sigurnosti godinama strahuju od iranskog napada na brodove u Hormuškom moreuzu, kroz koji svakodnevno prolazi gotovo 20 miliona barela nafte. Ako bi se protok takve količine nafte zaustavio, cijene bi lako skočile iznad 100 dolara po barelu. Globalna ekonomija bi se našla u ozbiljnoj krizi. (U vrijeme pisanja ovog teksta, cijene nafte su oko 10 dolara više nego prije nekoliko sedmica, ali jako fluktuiraju.)

Rizik od napada na brodove

Prijetnja produženog perioda visokih cijena je svakako stvarna. Trenutno se ne čini da će Iran napasti tankere za naftu, ali to bi se lako moglo promijeniti. Čak i ako iranska vlada odluči ograničiti svoj odgovor na raketne i napade dronovima na Izrael, lokalni komandanti bi mogli sami napasti brodove.

Druga “nuklearna opcija” Irana – blokiranje Hormuškog moreuza – vjerovatno se neće dogoditi. Djelomično zbog očekivanog američkog odgovora, koji bi uključivao napade na lansere raketa i pomorske baze. Ali u eri asimetričnog ratovanja, sprečavanje svih napada na brodove je praktično nemoguće. Još više zabrinjava to što će osiguranje tankera u Perzijskom zaljevu naglo porasti, a neki prevoznici će izbjegavati to područje. Ako se vojni napadi nastave, to bi moglo značiti produženi period uskih tržišta i viših cijena.

Neki će ukazati na nacionalne naftne rezerve kao osiguranje od velikih poremećaja u snabdijevanju. Zemlje OECD-a imaju oko 1.200 miliona barela u strateškim rezervama. To bi bilo dovoljno da se kompenzira potpuni poremećaj kroz Hormuški moreuz tokom 60 dana. A ako se zbog opreznih brodarskih kompanija izgubi samo nekoliko miliona barela dnevno, rezerve bi mogle trajati mnogo duže.

Korištenje strateških rezervi

Međutim, historijski gledano, vlade su sporo koristile strateške rezerve – barem do administracije Joea Bidena. Često su tvrdile da ih ne treba koristiti za ublažavanje visokih cijena, već samo u slučaju fizičkih nestašica. To je greška, jer je glavna šteta u naftnim krizama uvijek bila uzrokovana visokim cijenama, a ne nedostatkom nafte. Strahovi da će nestašice dovesti do “zatvaranja fabrika i smrzavanja ljudi” bili su neopravdani. Sedamdesetih godina 20. stoljeća visoke cijene uzrokovale su recesije koje su zatvarale fabrike i štetile građanima, iako su zalihe bile očuvane.

Ne bih predložio da SAD ili bilo koja druga zemlja odmah reaguju na skok cijena oslobađanjem strateških zaliha. Ostaje da se vidi hoće li kriza potrajati. Pokušaji kontrole cijena na dnevnoj ili sedmičnoj osnovi su besmisleni i samo će izazvati konfuziju i haos na tržištu.

Ali, kao što sam istakao prije skoro 40 godina u knjizi ” Borba u posljednjem ratu: Pripreme za sljedeću naftnu krizu” , gomilanje zaliha može pogoršati krizu i dodatno podići cijene čak i kada su zalihe stabilne. To je prirodno ljudsko ponašanje – kada niste sigurni u svoje zalihe, zadržavate ono što imate.

Iranska kriza 1970-ih

Tokom iranske naftne krize, globalne zalihe su porasle i do tri miliona barela dnevno. Kompanije i veliki potrošači su jurili za svakim dostupnim barelom. Spot tržište je praktično nestalo, a cijene su se utrostručile. Ne kada je proizvodnja u Iranu zaustavljena, već zbog panike. Kao što grafikon ispod pokazuje, šah je napustio Iran u januaru 1979. godine, a globalna proizvodnja nafte se normalizovala do aprila. Cijene su u to vrijeme bile oko 18 dolara po barelu – 50% više nego prije Revolucije. Ali su nastavile rasti i udvostručile se do sredine 1980-ih, skoro godinu i po dana nakon Revolucije i dugo nakon što je proizvodnja obnovljena.

(Proizvodnja je potom uglavnom opala zbog iransko-iračkog rata i slabe potražnje.)

Od Iranske revolucije, teško je pronaći primjere gdje je gomilanje zaliha podiglo cijene tokom dužeg perioda, što je dovelo do samozadovoljstva među vladama. Kao što sam tvrdio još 1986. godine, postoji tendencija da se za sljedeću krizu priprema kao da će biti ista kao i prethodna. Nakon 1979. godine, vlade i akademici su posvetili mnogo vremena mogućem gomilanju zaliha, ali danas se malo ko sjeća da je to nekada bio veliki problem.

Najvažniji zaključak, koji se često zanemaruje, jeste da je gomilanje zaliha prirodno ljudsko ponašanje kada postoji neizvjesnost oko ponude. Bilo da se radi o nafti ili toalet papiru. Čak i ako ponuda ostane nepromijenjena zbog izraelsko-iranskog sukoba, očekujte da će tržište biti u stanju izraženog “povlačenja”, s visokom cijenom u kratkom roku. Više cijene nafte mogle bi predstavljati više od samog ekonomskog udarca. Nekoliko mjeseci s cijenama iznad 100 dolara po barelu moglo bi gurnuti svijet u recesiju.

Michael Lynch, saradnik Forbesa