Mir u Ukrajini vjerovatno neće dovesti do velikih ulaganja u rusku naftnu industriju

Iako se često spominje mogućnost ulaganja SAD-a u Ukrajinu i/ili Rusiju kao dio mirovnog sporazuma, stvarna situacija na terenu mnogo je manje optimistična. Prije svega, ukrajinski sporazum bio bi od male koristi, jer zemlja ima minimalne rezerve nafte i plina.

A resursi rijetkih materijala nisu previše značajni. Što je još važnije, ideja da se američke rudarske operacije smjeste na ili blizu granice između Ukrajine i Rusije, naročito granice s okupiranim ukrajinskim teritorijima, kao sredstvo za obuzdavanje budućih vojnih akcija, teško će privući većinu privatnih kompanija.

S druge strane, naftna industrija već je dugo ulagala u opasna područja i nosila se s političkim rizicima. Od carske Rusije i kaspijskih operacija, koje su bile meta Josipa Džugašvilija (kasnije Josifa Staljina) tokom njegove karijere političkog aktivizma, do Anglo-Perzijskih (kasnije BP) ulaganja u Perziji početkom 20. stoljeća, industrija ima dugu povijest odlaska tamo gdje se nalazi nafta, prihvaćajući politički rizik koji svaki projekt nosi. Iako su zapadne naftne kompanije izgubile milijarde kada su napustile svoje ruske operacije ili su im oduzete nakon početka ukrajinskog rata, to ne znači da se neće vratiti.

Hitna potreba za stranim sredstvima

Dio problema proizlazi iz kratkoročnog pamćenja industrije, gdje vlade koje često krše ugovore, pa čak i ruše vlastite zakone o nafti, to rade sa znanjem da, ako imaju naftne rezerve, mogu naći nekoga da ih razvija. Iran, Irak, Libija i Venezuela u različitim su razdobljima nacionalizirale privatne operatere ili jednostrano promijenile uvjete postojećih ugovora, ali su svejedno privukle nova ulaganja nakon toga. Ponekad su se iste kompanije i vratile.

Iako i Rusija i Ukrajina imaju hitnu potrebu za stranim sredstvima i tehnologijama, to svakako ide u prilog potencijalnim investitorima. Često se spominje slučaj Angole, koja je od 1975. imala uglavnom povoljno investicijsko okruženje za stranu naftnu industriju, jer je zemlja imala minimalne financijske resurse i gotovo nikakvo tehničko znanje.

U usporedbi s tim, Kanada iz 1970-ih godina, s demokratskom vladom i snažnom tradicijom vladavine prava, imala je premijera Pierrea Trudeaua, koji je bio nacionalist kao i mnoge zemlje OPEC-a, i nastojao je ukloniti, kako je smatrao, štetne strane interese u naftnom sektoru zemlje, misleći tu prije svega na američke kompanije.

Dva razloga za oprez

Postoje dva konkretna razloga za oprez prilikom povratka u Rusiju. Prvo, strana ulaganja nosit će stigmu da su prihvaćena pod pritiskom Zapada. Čak i u Sjedinjenim Američkim Državama, ugovori potpisani pod prisilom često budu poništeni od strane sudova. U budućnosti, kada ruska ekonomija bude stabilnija, gotovo je sigurno da će vlada zahtijevati reviziju uslova bilo koje naftne koncesije.

Drugi razlog je to što sama vladavina prava ne pruža potpunu imunost od političkih napada. Međutim, nedostatak vladavine prava povećava politički rizik. Imati naftne operacije u Rusiji može imati više značenja:

a) sljedeća američka administracija neće ponovno uvesti sankcije

b) Putin neće donijeti političke poteze koji će dovesti do novih sankcija

c) Putin neće nacionalizirati operacije kao dio želje da preuzme kontrolu nad industrijom

d) Putin neće koristiti operacije (i povezano osoblje) kao taoce u slučaju novih sporova

e) Putinov nasljednik će poštovati njegove dogovore.

Prihvatanje rizika

Postoje oni u industriji koji će prihvatiti politički rizik. To će učiniti uglavnom kladeći se da mogu ostvariti dobit prije nego što političko okruženje postane nepovoljno. Međutim, to može biti kontraproduktivno. S tim u vezi, kompanije će tražiti visoku stopu povrata prije nego što investiraju. To samo po sebi može izazvati nacionalistički otpor.

Vjerovatno će bolji pristup biti prihvaćanje dogovora. On ima ili kratak rok trajanja ili uključuje minimalni kapital unutar Rusije, kao što je ugovor o uslugama za razvoj terena ili održavanje. Velike, dugoročne razvojne projekte, kao što je ruski (mali) sektor naftnih bušotina na moru, trebalo bi izbjegavati jer imaju najveći rizik.

Mir i oprez

Mir u Ukrajini vjerovatno će biti rezultat rata do iscrpljenosti dvaju zaraćenih naroda. Ali u mjeri u kojoj bi sporazum omogućio strano ulaganje u resurse, to će vjerovatno biti sporedna tema, neovisno o željama različitih čelnika. S obzirom na to da predsjednik Trump nije bio sposoban potaknuti naftni sektor da poveća ulaganja, malo je vjerovatno da će industrija poći za obilnim, ali rizičnim resursima u Rusiji.

Postoje dva specifična razloga zbog kojih treba biti oprezan u vezi s povratkom u Rusiju. Prvo, postojala bi stigma koja je povezana sa stranim ulaganjima koja su prihvaćena pod pritiskom Zapada. Čak i u SAD-u, ugovori potpisani pod prisilom često budu ukinuti od sudova. Kada ekonomijs Rusije bude stabilnije, gotovo je sigurno da će vlada zahtijevati da se uslovi bilo koje naftne koncesije revidiraju.

Michael Lynch, suradnik Forbesa